Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4561/23 (Č. P. i drugi)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4561/23
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4561/23, rješavajući apelacije Čede Pantića i Simeuna Pantića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica
Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbijaju se kao neosnovane apelacije koje su podnijeli Čedo Pantić i Simeun Pantić protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 13 0 K 007545 23 Kž od 8. februara 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Čedo Pantić (u daljnjem tekstu: prvoapelant) iz Modriče, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 30. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 13 0 K 007999 23 Kž od 5. oktobra 2023. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4561/23.
2. Simeun Pantić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) iz Modriče, kojeg zastupa isti punomoćnik kao i prvoapelanta, podnio je 31. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv istog rješenja kao i prvoapelant. Apelacija je registrovana pod brojem AP-4572/23.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se obje apelacije odnose na isti predmet i da je osporeno isto rješenje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-4561/23.
4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Doboju (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 2. i 3. novembra 2023. godine da dostave odgovore na apelacije. Odgovori su dostavljeni u periodu od 7. do 13. novembra 2023. godine, pa ih je Ustavni sud proslijedio punomoćniku apelanata na izjašnjenje. Izjašnjenje je dostavljeno 16. novembra 2023. godine.
III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
6. Rješenjem sudije za prethodni postupak Okružnog suda od 30. avgusta 2023. godine apelantima i osumnjičenom G. I. određen je pritvor po osnovu odredbi člana 197 stav (1) tačka v) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo iznude iz člana 232 stav (3) u vezi sa stavom (1) i u vezi sa članom 22 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Određeno je da pritvor može trajati najduže mjesec dana, a počinje teći od dana i sata lišenja slobode i može trajati do 28. septembra 2023. godine. To rješenje je potvrđeno rješenjem Okružnog suda od 5. septembra 2023. godine.
7. Tužilaštvo je 22. septembra 2023. godine Okružnom sudu podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantima.
Osporena rješenja
8. Rješenjem Okružnog suda broj 13 0 K 007999 23 Kv 3 od 27. septembra 2023. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantima je produžen pritvor na osnovu člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. Određeno je da pritvor može trajati najduže dva mjeseca, tj. do 28. novembra 2023. godine.
9. Okružni sud je utvrdio da postoji osnovana sumnja da su apelanti, skupa s G. I., na način koji je detaljno opisan u rješenju, više časova fizički i psihički maltretirali oštećene M. G. i B. T. radi iznude protivpravne imovinske koristi. Tom prilikom je upotrijebljeno i vatreno oružje iz kojeg je pucano. Osumnjičeni su oštećenim prijetili da događaj ne smiju prijaviti policiji, uz upozorenje da znaju gdje žive oštećeni s porodicama i da će ih „zapaliti žive“. Oštećeni su te prijetnje ozbiljno shvatili jer nakon toga nisu zatražili ni medicinsku pomoć. Takođe, sud je naveo da postoji osnovana sumnja da je prvoapelant poslije tog događaja pozivao oštećenog B. T. tražeći da mu donese novac i doveze motor u Banjaluku, što, kako je navedeno, govori o njegovoj odlučnosti u izvršenju krivičnog djela.
10. Okružni sud je u obrazloženju naveo da osnovana sumnja da su apelanti počinili krivično djelo proizlazi iz iskaza oštećenih, iskaza još dva svjedoka i materijalne dokumentacije koja je dostavljena. Okružni sud je izjave oštećenih i svjedoka doveo u vezu s materijalnom dokumentacijom i istakao da svi ti dokazi potvrđuju osnovanu sumnju kao opšti uslov za pritvor.
11. U odnosu na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, Okružni sud je istakao da je ispunjen objektivni uslov jer je za krivično djelo za koje se apelanti sumnjiče propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Zatim je zaključio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelanti boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Te okolnosti se ogledaju u načinu izvršenja krivičnog djela prilikom kojeg su, između ostalog, upotrijebljeni vatreno oružje, zapaljiva tečnost i otvoreni plamen, kao i u posljedicama iz kojih se vidi brutalnost, upornost i odlučnost osumnjičenih da od oštećenih iznude novac. Dalje je istaknuto da je drugoapelant i ranije osuđivan za krivična djela s elementima nasilja i da se protiv njega vodi krivični postupak po potvrđenoj optužnici zbog krivičnog djela tjelesne povrede. Za prvoapelanta je utvrđeno da ranije nije činio krivična djela. Međutim, ta okolnost, prema stavu suda, ne dovodi u pitanje postojanje ovog pritvorskog osnova jer je upravo on namamio oštećenog i prilikom izvršenja djela, koristeći oružje – pištolj, pokazao posebnu upornost i odlučnost u namjeri da od oštećenih iznudi novac. S obzirom na navedeno, Okružni sud je obrazložio da nije mogao da prihvati prijedlog odbrane da se osumnjičenim umjesto pritvora izreknu mjere zabrane. Naime, kako je istakao Okružni sud, iteracijska opasnost se ne može prevenirati nijednom od mjera zabrane iz čl. 184 i 185 ZKPRS.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 13 0 K 007999 23 Kž od 5. oktobra 2023. godine odbijene su žalbe branioca apelanata i saosumnjičenog izjavljene protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da i dalje egzistira osnovana sumnja te da je Okružni sud dao detaljno i argumentovano obrazloženje o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. Naročito, Vrhovni sud je ukazao da se radi o krivičnom djelu radi sticanja protivpravne imovinske koristi, koje obuhvata više lica u svojstvu saizvršilaca. Osumnjičeni su, kako je dalje naveo Vrhovni sud, kriminalnu djelatnost prekinuli isključivo zato što su prijavljeni i lišeni slobode. Ponovljeno je da način izvršenja i upornost iskazana prilikom izvršenja konkretnog krivičnog djela ukazuju na poseban stepen opasnosti osumnjičenih. Te okolnosti, kako je sud obrazložio, daju osnov za vjerovanje da bi osumnjičeni, ukoliko bi se našli na slobodi, ne samo nastavili nego i intenzivirali aktivnosti u pravcu dovršenja krivičnog djela iznude.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
13. Apelanti su u skoro identičnim apelacijama istakli da su im osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U tom smislu, apelanti osporavaju postojanje osnovane sumnje da su počinili krivično djelo iznude. Ističu da sud nije cijenio dokaze i da ih nije doveo u logičnu vezu s inkriminacijama koje im se stavljaju na teret. Apelanti prigovaraju i obrazloženju suda o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo. Prvoapelant posebno ističe da do sada nije osuđivan niti je imao dodira s policijom i tužilaštvom, zbog čega smatra da je neosnovano da mu se produži pritvor. Drugoapelant navodi da je ranije osuđivan za krivična djela s elementima nasilja, ali da se radi o ranijim osudama i da su „prošle godine“ nakon što su te presude donesene. Stoga se, kako navodi, može zaključiti da su postupci na osnovu kojih je osuđen imali efekat resocijalizacije kao svrhe kažnjavanja jer nakon izricanja tih presuda nije vršio krivična djela. Takođe, apelanti navode da sud nije uzeo u obzir mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto pritvora.
b) Odgovori na apelacije
14. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su istakli da su osporene odluke donesene na osnovu pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i u skladu sa zakonom, te da njihovim donošenjem nisu prekršena prava apelanata koja su naveli u apelacijama. Posebno je Tužilaštvo u odgovoru na prvoapelantovu apelaciju istaklo da okolnost da nije osuđivan, sama po sebi, nije dovoljna za tvrdnju da on neće dovršiti ili ponoviti krivično djelo koje mu se stavlja na teret ili drugo krivično djelo s elementima nasilja radi sticanja protivpravne imovinske koristi. Naime, kako navodi Tužilaštvo, način na koji je prvoapelant postupao prilikom izvršenja krivičnog djela iznude ukazuje da postoji „poseban stepen opasnosti“ da bi on dovršio krivično djelo ukoliko bi se našao na slobodi.
15. Punomoćnik apelanata je u izjašnjenju istakao da na tekst iz apelacije nisu dati odgovori te da apelanti trpe zbog „nezakonitih i nepravilnih“ postupanja nadležnih organa.
V.Relevantni propisi
16. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i
Trajanje pritvora u istrazi
Član 200. stav (2) (2) Pritvor se po odluci vijeća iz člana 24. stav 5. ovog zakona, na obrazložen prijedlog tužioca, može produžiti najviše za dva mjeseca. Protiv rješenja vijeća dopuštena je žalba koja ne zadržava izvršenje.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelanti pobijaju navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njihova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud ističe da nije vezan pravnom kvalifikacijom apelanata. Shodno pravilu iura novit curia, Ustavni sud je ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3482/20 od 10. decembra 2020. godine, dostupna na ww.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sadržaj i suštinu apelacija, Ustavni sud smatra da apelacije treba ispitati s aspekta prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
a) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
19. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
20. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
21. Iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantima produžen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo propisano KZRS, zbog čega njihovo lišenje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
22. Prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije mora ispunjavati tri uslova. Prvo, mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [Veliko vijeće], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 183–186 s daljnjim referencama).
23. Nadalje, član 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Osnovana sumnja da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. aprila 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, tačka 144 s daljnjim referencama). Produženje pritvora se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na pretpostavku nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Evropski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. marta 2019. godine, predstavka broj 48343/16, tačka 203 s daljnjim referencama).
24. S obzirom na naprijed navedene stavove, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, prilikom produženja pritvora apelantima, u prvostepenom rješenju jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje se terete. Drugostepeni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi, u smislu navedenih stavova Evropskog suda, mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da su apelanti u mjerodavno vrijeme mogli počiniti krivično djelo. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je lišenje slobode apelanata bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da su počinili krivično djelo. Prema tome, ispunjen je prvi uslov kompatibilnosti pritvora apelanata u smislu člana 5 stav 1 Evropske konvencije. Osim toga, Ustavni sud smatra da je ispunjen i drugi uslov, tj. da je apelantima pritvor produžila „nadležna zakonita vlast“, što apelanti nisu ni osporavali.
25. Preostaje odgovoriti na pitanje da li je u smislu navedenih garancija određivanje pritvora apelantima bilo zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelantima je pritvor produžen na osnovu člana 197 stav 1) tačka v) ZKPRS, odnosno zbog postojanja iteracijske opasnosti. Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda u skladu s kojom opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Kurt protiv Austrije [VV], presuda od 15. juna 2021. godine, predstavka broj 62903/15, tačka 187).
26. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama dali odgovarajuće i valjane razloge za pritvor koji je određen, a zatim i produžen po osnovu člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Pri tome, sud je posebno naglasio okolnosti konkretnog predmeta, način izvršenja krivičnog djela, posljedice iz kojih se vidi brutalnost, upornost i odlučnost apelanata da od oštećenih iznude novac, kao i ranije ponašanje apelanata (vidi tačku 11 ove odluke). Sve to je dovoljno da uvjeri Ustavni sud da su redovni sudovi pažljivo analizirali sve navedene okolnosti, o čemu su dali relevantne i dovoljne razloge za produženje pritvora apelantima. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja Ustavni sud smatra da su neosnovani prigovori apelanata da im je redovni sud produžio pritvor proizvoljno i bez konkretizacije relevantnih razloga.
27. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da lišenje slobode apelanata, odnosno produženje pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Takođe, suprotno navodima apelanata, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu obezbjeđenja garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, propustili razmotriti da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje krivičnog postupka protiv njih.
28. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena prava apelanata iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
c) i stav 3 Evropske konvencije.
b) Pravo na djelotvoran pravni lijek
29. U odnosu na navode apelanata o povredi prava na djelotvoran pravni lijek, Ustavni sud konstatuje da iz osporenih rješenja proizlazi da su apelanti imali mogućnost i da su koristili zakonom propisani pravni lijek. Takođe, Ustavni sud podsjeća da pravo na djelotvoran pravni lijek ne podrazumijeva i garanciju da će pravni lijekovi dovesti do rješavanja predmeta u korist onog ko ih koristi (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-178/21 od 2. novembra 2022. godine, tačka 36). S obzirom na navedeno, činjenica da korišćenje pravnih lijekova nije rezultovalo odlukom kojom bi apelanti bili zadovoljni ni na koji način ne dovodi u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
30. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije jer su redovni sudovi dali dovoljne razloge za postojanje osnovane sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret i da postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo nisu ocijenili in abstracto ili proizvoljno u smislu odredbi člana 197 stav (1) tačka v) ZKPRS. Pri tome, redovni sudovi nisu propustili razmotriti izricanje alternativnih/blažih mjera apelantima umjesto pritvora.
31. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
32. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman