Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3508/21 (Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina)

Odluka donesena 25. 09. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3508/21

Apelacija

Odluka o dopustivosti

25. 09. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić na sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine, u predmetu broj AP-3508/21, rješavajući apelacije Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/21), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina podnesene protiv presudȃ Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine br. 96 0 Mal 128071 21 Gž od 21. jula 2021. godine i 96 0 Mal 127856 21 Gž od 4. avgusta 2021. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. Raiffeisen Bank d.d. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantica), podnijela je 15. i 26. oktobra 2021. godine dvije apelacije Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudȃ Apelacionog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) br. 96 0 Mal 128071 21 Gž od 21. jula 2021. godine i 96 0 Mal 127856 21 Gž od 4. avgusta 2021. godine.

2. Budući da se apelacijama pokreće isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u smislu člana 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta AP-3508/21 i AP-3645/21 u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3508/21.

3. Presudama Osnovnog suda Brčko Distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 96 0 Mal 128071 21 Mal 2 od 26. maja 2021. godine i 96 0 Mal 127856 21 Mal 2 od 26. maja 2021. godine utvrđeno je da je ništav čl. 5. i 4.1. ugovorȃ o dugoročnom nenamjenskom kreditu (u daljnjem tekstu: sporni ugovori), što je apelantica dužna priznati i trpjeti. Presudama je apelantica obavezana da tužiteljima Novaku Bajić i Milici Nakić (u daljnjem tekstu: tužitelji) isplati precizirane iznose sa zakonskom zateznom kamatom.

4. U obrazloženju presudȃ Osnovni sud je naveo da su apelantica i tužitelji zaključili sporne ugovore i da je čl. 5. i 4.1. spornih ugovora ugovoreno da će tužitelji platiti apelantici naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u preciziranim iznosima. Dalje je naveo da su tužitelji isplatili apelantici precizirane iznose. Osnovni sud je istakao da apelantica u svojim dokumentima nije navela šta čini troškove obrade kredita i po osnovu čega se ta naknada naplaćuje. Stoga je zaključio da je apelantica time dovela tužitelje u nepovoljniji položaj u odnosu na nju, budući da tužitelji nisu mogli uticati na sadržaj ranije pripremljenog ugovora. Osnovni sud je ukazao i da apelantica nije angažovala dodatnu radnu snagu zbog procesa odobravanja kredita, već te usluge naplaćuje kroz ugovorenu kamatnu stopa. Na osnovu navedenog i čl. 12, 15, 25, 46, 103. i 105. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), Osnovni sud je zaključio da su čl. 5. i 4.1. spornih ugovora nepošteni i ništavi. Također, Osnovni sud je obavezao apelanticu da vrati tužiteljima precizirane iznose u skladu sa članom 210. stav 2. ZOO.

5. Presudamȃ Apelacionog suda br. 96 0 Mal 128071 21 Gž i 96 0 Mal 127856 21 Gž od 4. avgusta 2021. godine, odbijene su apelantičine žalbe i potvrđene prvostepene presude. U obrazloženju presudȃ Apelacioni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo. Naročito je istakao da je apelantica, umanjujući iznos kredita za troškove naknade za obradu kredita, uzrokovala neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana na štetu tužiteljȃ. Apelacioni sud je ukazao i da apelantica, iako je od tužiteljȃ naplatila tu naknadu, tokom postupka nije dokazala na šta se odnose troškovi obrade kreditnog zahtjeva. Istaknuto je i da je apelantica morala tužiteljima na jasan i transparentan način objasniti razloge, način i strukturu obračuna naknade za obradu kredita.

6. Apelantica navodi da joj je osporenim presudama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka proizvoljno primijenili relevantne propise i da njima nije zabranjena naplata naknade za obradu kredita. Navodi da redovni sudovi pogrešno tumače pojmove kamatnih stopa i naknade za obradu kredita, jer to nije isto. Apelantica ističe da su redovni sudovi iz Brčko Distrikta na ovakav način postupili u potpunosti suprotno od prakse koja je zauzeta u predmetima Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud RS) i Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH). U vezi s tim, pozivala se na presudu Vrhovnog suda FBiH broj 58 0 P 101911 18 Rev od 17. septembra 2019. godine i presudu Vrhovnog suda RS broj 80 0 Mal 111035 20 Spp od 1. juna 2020. godine. Apelantica navodi da je u ovim presudama jasno afirmiran stav da ugovaranje i plaćanje naknade za obradu kredita nije zabranjeno niti jednim propisom, te da okolnost da u samom ugovoru nije navedeno na šta se ta naknada odnosi ne može biti dovoljno za utvrđenje da je takva odredba ugovora ništava.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Na osnovu činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Apelacioni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica, tako i u pogledu primjene prava tj. odredbi ZOO, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu identičnih navoda, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje i prava na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3852/21 od 30. novembra 2023. godine, tačke 20-24, dostupna na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zapaža da u provedenim postupcima nije prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na koju se apelantica pozvala. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3508/21 (Raiffeisen Bank d.d. Bosna i… | Sudska praksa | Aktio