Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/22 (Ž. J.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1878/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1878/22, rješavajući apelaciju Željka Jokića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Jokića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 234734 22 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Željka Jokića podnesena zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 234734 22 Rev od 5. aprila 2022. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Željko Jokić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Dragan Stupar, advokat iz Banjaluke, podnio je 25. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 234734 22 Rev od 5. aprila 2022. godine. Uvodne napomene

2. TT „Inženjering“ Banjaluka, zastupano po apelantu kao direktoru, i Stambena zadruga „Banjaluka“ (u daljnjem tekstu: tužena) zaključili su 11. aprila 2000. godine ugovor o međusobnim pravima i obavezama (u daljnjem tekstu: ugovor). Navedenim ugovorom tužena se obavezala da će izgraditi i predati u apelantov posjed stan površine 119 m² za ugovorenu kupoprodaju cijenu. Tužena nije ispunila svoju ugovornu obavezu, te su TT „Inženjering“ Banjaluka, apelant i tužena 23. juna 2001. godine zaključili aneks ugovora. Aneksom ugovora tužena se obavezala da apelantu stavi na raspolaganje stan površine 83 m², te da mu u zgradi koju će graditi u budućnosti (u daljnjem tekstu: lamela III) preda u posjed stan površine 119 m² (u daljnjem tekstu: sporni stan), nakon što joj apelant vrati u posjed stan površine 83 m². .

Osporene odluke

3. Apelant je 17. marta 2016. godine podnio Osnovnom sudu u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) tužbu protiv tužene. Tužbenim zahtjevom je tražio da mu tužena preda sporni stan i na njega prenese pravo svojine na tom stanu (u daljnjem tekstu: primarni tužbeni zahtjev) ili da mu isplati novčani iznos od 70.200,00 KM (u daljnjem tekstu: alternativni tužbeni zahtjev), odnosno da mu isplati novčani iznos od 70.200,00 KM (u daljnjem tekstu: supsidijarni tužbeni zahtjev).

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 234734 16 P od 30. septembra 2020. godine odbijen je kao neosnovan apelantov primarni, alternativni i supsidijarni tužbeni zahtjev. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je tokom postupka utvrđeno da lamela III nije izgrađena, odnosno da sporni stan ne postoji. Imajući to u vidu, sud je odbio apelantov primarni tužbeni zahtjev. Takođe, sud je naveo da je o alternativnom i supsidijarnom tužbenom zahtjevu pravosnažno odlučeno presudom tog suda od 11. maja 2012. godine, te je slijedom toga odbio navedene zahtjeve.

5. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 234734 21 Gž od 11. novembra 2021. godine, povodom apelantove žalbe, a po službenoj dužnosti, prvostepena presuda je ukinuta u dijelu odluke o supsidijarnom tužbenom zahtjevu, te je tužba u tom dijelu odbačena, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je o apelantovom supsidijarnom tužbenom zahtjevu pravosnažno odlučeno, odnosno da se radi o presuđenoj stvari. Međutim, ukazao je da se pravilnom primjenom odredbe člana 64. Zakona o parničnom postupku apelantova tužba u tom dijelu trebala odbaciti. Dalje je ukazao da je prilikom odlučenja o primarnom tužbenom zahtjevu prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo, ali da to nije uticalo na pravilnost presuđenja u konkretnom slučaju. Naime, ukazao je da je aneks ugovora zaključen 23. juna 2001. godine, dok je tužba podnesena 17. marta 2016. godine, dakle nakon proteka opšteg zastarnog roka od deset godina, u smislu odredbe člana

371. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO).

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 P 234734 22 Rev od 5. aprila 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je odredbom člana 37. Zakona o osnovnim svojinskopravnim odnosima, koji je važio u vrijeme zaključenja aneksa, propisano da vlasnik individualno određene stvari može tražiti od lica koje je faktički drži da mu vrati tu stvar. U vezi s tim, ukazao je da apelant nesporno nije postao vlasnik spornog stana jer taj stan ne postoji, zbog čega ne može zahtijevati njegovu predaju od tužene. Pri tome, istakao je da tužena nije u faktičkoj vlasti spornog stana budući da stan nije izgrađen, te da na tom stanu nije stekla pravo svojine, zbog čega na apelanta ne može ni prenijeti to pravo. S obzirom na to, naveo je da apelantovo ukazivanje na pogrešan zaključak o zastarjelosti potraživanja, u odnosu na primarni tužbeni zahtjev, nije od uticaja na odlučenje u konkretnoj pravnoj stvari. Takođe, Vrhovni sud je istakao da, nasuprot apelantovim navodima, postavljeni alternativni tužbeni zahtjev po svojoj pravnoj prirodi nije tužbeni zahtjev nego ponuda tuženoj da apelantu umjesto predaje spornog stana isplati određeni novčani iznos, te da se time oslobodi navedene obaveze. S obzirom na to, ukazao je da je prvostepeni sud, samo u slučaju da je utvrdio da je primarni tužbeni zahtjev osnovan (što u konkretnom slučaju nije), u izreci mogao navesti da se tuženi može osloboditi te obaveze isplatom novčanog iznosa.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku, iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da je pogrešan stav drugostepenog suda da je u konkretnom slučaju nastupila zastarjelost potraživanja iz primarnog tužbenog zahtjeva. Takođe, ističe da je tužba u odnosu na alternativni zahtjev pogrešno odbačena budući da taj zahtjev predstavlja različitu mogućnost ispunjenja primarnog tužbenog zahtjeva, te da na taj zahtjev nema uticaja pravosnažno okončani postupak. Apelant smatra da je u konkretnom postupku povrijeđen princip jednakosti stranaka, te da zbog odlučenja sudova ne može da riješi svoje stambeno pitanje, što ukazuje na njihovu neobjektivnost i pristrasnost. Takođe, smatra da osporena odluka ne zadovoljava standard obrazložene odluke. Osim toga, smatra da je postupak trajao nerazumno dugo, zbog čega potražuje naknadu nematerijalne štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima acie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporene odluke

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud, prije svega, zapaža da se apelantovi navodi o kršenju principa ravnopravnosti strana i nepristrasnosti suda zasnivaju na njegovom nezadovoljstvu načinom na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pravo. Međutim, imajući u vidu suštinu tih principa, Ustavni sud smatra da se takvim navodima ne može pokrenuti pitanje kršenja tih principa, odnosno da su ti apelacioni navodi očigledno neosnovani.

13. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

14. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje je Vrhovni sud, odlučujući o identičnim apelantovim navodima, dao jasne i dovoljne razloge o njihovoj neosnovanosti (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu.

15. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi, u odnosu na osporene odluke, ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. U odnosu na dužinu trajanja postupka

16. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

17. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 25. maja 2022. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

18. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i četiri mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i 21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije podnio redovnim sudovima pred kojima su se postupci vodili zahtjev za ubrzanje postupaka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi djelotvorne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.

b) Pravo na imovinu

19. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

20. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1878/22 (Ž. J.) | Sudska praksa | Aktio