Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2695/21 (S.A.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Povreda
Član 3. EK i član II/3.b) Ustava BiH (Zabrana mučenja)
  • Azil
  • Član 3. EK – zabrana mučenja, nehumanog i ponižavajućeg postupanja ili kažnjavanja - općenito
  • Strani državljanin
  • Upravni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2695/21

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2695/21, rješavajući apelaciju S. A., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu: Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija S. A.

Utvrđuje se povreda prava lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

Ukida se Presuda Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 U 039905 21 Uvp od 24. maja 2021. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku, u skladu s pravom lica da ne bude podvrgnuto mučenju, niti nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana

3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. S. A. (u daljnjem tekstu: apelant), državljanin Irana, kojeg zastupa Udruženje „Vaša prava Bosne i Hercegovine“ Sarajevo, podnio je 27. jula 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 U 039905 21 Uvp od 24. maja 2021. godine i S1 3 U 039905 21 U od 6. aprila 2021. godine, kao i protiv Rješenja Ministarstva sigurnosti BiH – Sektor za azil (u daljnjem tekstu: Ministarstvo) broj UP-1-07/1-41-1-6846-2/19 od 16. februara 2021. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Ministarstva je zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koje je Ustavni sud dostavio apelantovom zastupniku. Apelant se u ostavljenom roku nije izjasnio na dostavljene odgovore.

4. Nakon toga, od apelantovog zastupnika je tražena informacija o tome gdje se apelant trenutno nalazi. Apelantov zastupnik je obavijestio Ustavni sud da se, prema njegovim saznanjima, apelant nalazi izvan teritorije Bosne i Hercegovine, s tim da mu nije poznata tačna lokacija jer je izgubio kontakt s njim.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Rješenjem Ministarstva broj UP-1-07/1-41-1-6846-2/19 od 16. februara 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za azil, te mu je određen rok od 15 dana od dana pravosnažnosti rješenja za dobrovoljno napuštanje teritorije Bosne i Hercegovine. Ministarstvo je u obrazloženju ukazalo da je apelant u svom iskazu naveo da je razlog napuštanja Irana to što je on ateist, „što u Iranu znači nevjernik“ te da je njegov život u opasnosti. Naime, apelant je izjavio da je živio u provinciji Nou Šehr, da je imao posao, svoj restoran. Dalje je naveo da se počeo osjećati kao ateista kada je napunio 18 godina, da je do tada živio kao musliman, ali da su ga „tjerali da ide u džamiju“. Apelant je istakao da nikada nije napravio prijestup, osim što je rekao prijateljima da je nevjernik. Naime, kako je obrazložio, apelant je sa svojim prijateljima pričao o islamu pa je tada rekao „kakav islam“. Apelant je istakao da je ta informacija došla do Nacionalne sigurnosti, koja ga je odvela „u grad u Nacionalnu sigurnost“ gdje su mu slomili prst i razbili glavu. Apelant je istakao da je tamo bio četiri dana, da su ga mučili, ponižavali i evidentirali u svom sistemu kao nevjernika, da su rekli „da se mora pokajati“ te da se „zbog udaraca nasilu pokajao“. Dalje, apelant je istakao da je oslobođen zahvaljujući svom daidži, koji je advokat i koji je kontaktirao hodžu koji ima utjecaj u Iranu. Apelant je naveo da mu je prilikom oslobađanja rečeno da ga nadgledaju i da će ubiti njega i njegovu porodicu ako ponovo bude vrijeđao svetinje. Apelant je istakao da je to bio prvi put da su ga odveli, te da je tri dana nakon oslobađanja napustio zemlju. U vezi s položajem ateista u Iranu, apelant je rekao da „nema prava, ili smrt ili da pobjegneš“. Apelant je istakao da protiv njega u Iranu nije podignuta optužnica, nego da je zaveden u sistem kao nevjernik, zbog čega je „pod njihovim nadzorom“ i da mu je restoran zatvoren. U vezi s tim, apelant je istakao da mu nisu mogli pomoći ni njegov daidža, ni navedeni hodža. Apelant je naveo da u Iranu živi njegova porodica, sestra i brat, koji drugačije razmišljaju od njega. Apelant je istakao da njegova porodica živi pod nadzorom, da su ga pet puta tražili kod njih, te da se u Iran ne može vratiti jer bi ga tamo čekala smrtna kazna. Ministarstvo je ukazalo da je apelant dostavio i izvještaje o zemlji porijekla i naveo je šta iz njih proizlazi, kao i iz izvještaja koje je po službenoj dužnosti pregledao (str. od 3. do 6. rješenja).

7. Ministarstvo je istaklo da je apelantov zahtjev baziran na vjerskoj pripadnosti kao osnovu iz definicije „izbjeglice“, te da je njegov zahtjev za azil ispitan s tog aspekta. Ministarstvo je navelo da je, nakon pažljive analize apelantovog iskaza, kao i relevantnih izvještaja o zemlji porijekla, utvrdilo da se nisu stekli uvjeti za dodjelu izbjegličkog statusa apelantu. Naime, kako je obrazloženo, sama pripadnost vjerskoj grupi koja je različita od većinskog stanovništva zemlje porijekla nije dovoljna za stjecanje statusa izbjeglice. Ministarstvo je istaklo da je potrebno da pripadnost bude temelj za strah od progona u zemlji porijekla, te da radnje koje vode progonu zahtijevaju postojanje tih radnji u kontinuitetu, uslijed čega bi došlo do negativnih posljedica za podnosioca zahtjeva. Ministarstvo je istaklo da u konkretnom slučaju, u pogledu istaknutih povreda ljudskih prava, nedostaje element sistematičnosti i kontinuiteta da bi se moglo govoriti o progonu. Ministarstvo je ukazalo da iz izvještaja o zemlji porijekla proizlazi da u Iranu postoji sve veći broj ateista i da to postaje „sve više prihvaćeno među nekim Irancima, također ateisti obično ne izražavaju svoje stavove javno i stoga mogu voditi normalan život u Iranu bez suočavanja s daljnjim ograničenjima“.

8. Ministarstvo je ukazalo da apelant u zemlji porijekla, kako proizlazi iz iskaza, nije bio hapšen i da protiv njega nije podignuta optužnica. Apelanta je odvela Nacionalna sigurnost, zadržala ga četiri dana te ga je oslobodila. U vezi s tim, Ministarstvo je istaklo da je apelant evidentiran u njihovom sistemu, što znači, kako apelant navodi, da se „na ljudima koji su na taj način evidentirani vrši nadzor“. Budući da apelant nije lice koje se javno eksponira, u smislu javnog iznošenja svojih vjerskih stavova, Ministarstvo je istaklo da nisu vidljivi elementi tendencije da bi apelant u zemlji porijekla dalje imao probleme. Ministarstvo je ukazalo da se u izvještajima koje je dostavio apelant, tačnije u izvještaju DFAT – Vlade Australije, navodi da se musliman koji se odrekne islama i postane ateist smatra otpadnikom i pod rizikom je od progona. Međutim, kako je obrazloženo, u istom izvještaju, u odjeljku koji apelant nije dostavio, navodi se i da nisu poznate informacije o progonu pojedinaca zbog ateizma. Ministarstvo je istaklo da DFAT procjenjuje da se iranski muslimani koji ne prakticiraju vjeru suočavaju s malim rizikom od javne i društvene diskriminacije. Imajući u vidu sve navedeno, Ministarstvo je zaključilo da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi po svojoj ozbiljnosti i kontinuitetu mogli voditi progonu po osnovu vjere te da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 19. Zakona o azilu, na osnovu kojih bi se odobrio azil po osnovu izbjegličkog statusa. Ministarstvo je istaklo da nisu ispunjeni ni uvjeti za dodjelu supsidijarne zaštite u skladu sa članom 22. Zakona o azilu jer nema naznaka o kršenjima ljudskih prava izvan razmotrenih povreda zasnovanih na vjerskoj pripadnosti.

9. Presudom Suda BiH broj S1 3 U 039905 21 U od 6. aprila 2021. godine odbijena je apelantova tužba podnesena protiv navedenog rješenja Ministarstva, a Presudom Suda BiH broj S1 3 U 039905 21 Uvp od 24. maja 2021. godine odbijen je apelantov zahtjev za preispitivanje navedene odluke. U obrazloženju odluke kojom je odbio preispitivanje Sud BiH je prihvatio utvrđenja i zaključke iz rješenja i presude od 6. aprila 2021. godine kao pravilne i zakonite. Naročito je istakao da su, suprotno apelantovim navodima, cijenjeni dostavljeni izvještaji koji opisuju generalnu situaciju u zemlji porijekla. Također, Sud BiH je naglasio da je i sam apelant istakao da protiv njega nije pokrenut krivični postupak te da ne postoji ni osuđujuća odluka zbog izražavanja mišljenja, tj. da nema osnovane sumnje da bi bio izložen povredi osnovnih ljudskih prava iz člana 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Sud BiH je istakao da se u izvještajima koji se odnose na trenutnu situaciju u zemlji apelantovog porijekla navodi da se u posljednje vrijeme u Iranu hapse aktivisti civilnog društva, borci za ljudska prava, aktivisti za zaštitu okoliša i politički aktivisti, te da se „aktivno krivično gone zbog svog mirnog djelovanja“. Međutim, Sud BiH je naglasio da se to ne odnosi na apelanta koji i sam navodi da želi „da živi normalan i miran život“. Slijedom navedenog, Sud BiH je istakao da apelant nije dokazao postojanje opravdanog straha od suočavanja s kršenjem osnovnih ljudskih prava. Osim toga, Sud BiH je ukazao da apelant nije javna osoba, dakle osoba koja se javno eksponira i javno izražava svoje stavove pa da u odnosu na njega ne postoje tendencije da bi ponovo imao probleme s organima javne vlasti. Na osnovu svega navedenog, Sud BiH je zaključio da apelant nije dokazao da postoje osnovani razlozi da bi se smatralo da će povratkom u Iran biti izložen ozbiljnoj i individualnoj prijetnji životu i fizičkom integritetu. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo da ne bude podvrgnut mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

11. Apelant smatra da su nadležni organi postavili „isuviše visok“ prag dokazivanja ispunjenosti uvjeta za priznavanje izbjegličkog statusa, odnosno postojanja veze između straha od progona i konvencijskog razloga. Apelant je istakao da se u konkretnom slučaju nesporno može zaključiti da je njegov položaj u zemlji porijekla bio takav da je uzrokovao suštinski negativne posljedice za njega i njegov život. Apelant je naveo da je činjenica da je bio izložen postupanju protivnom članu

3. Evropske konvencije u zemlji porijekla samo zbog toga što je objelodanjeno da je ateista stvorila opravdan strah da će se takva nedopuštena postupanja ponavljati. Apelant je naglasio da se ne uočavaju kontradiktornosti ili nepotpunosti u samom iskazu kada se on dovede u vezu s izvještajima iz zemlje porijekla. Naime, kako je obrazložio, iz izvještaja je jasno da Nacionalna sigurnost ima ovlaštenja za proizvoljno pritvaranje, tj. pritvaranje bez podizanja optužnice ili bez provedenog sudskog postupka. Kako tokom postupka apelantov iskaz u dijelu koji se odnosi na njegovo pritvaranje nije nikad u potpunosti osporen, apelant smatra da je jasno da nije bio samo „diskriminiran“ zbog svojih ateističkih uvjerenja. Zbog hapšenja i mučenja kojima je bio podvrgnut, te prijetnji o daljnjim napadima na njegovu porodicu, apelant smatra da je postojala sasvim izvjesna mogućnost da će se njegov progon nastaviti. Apelant je istakao da je Ministarstvo svoju odluku zasnivalo na izvještaju DFAT (Vlada Australije) kao jednom od ključnih dokaza. Međutim, kako je obrazložio, Ministarstvo i Sud BiH pri tome nisu vidjeli ništa sporno u načinu i metodologiji tog izvještaja, iako je nejasno ko je izvor informacija, na koji način su informacije prikupljene i sl. U vezi s tim, apelant je istakao da je više relevantnih međunarodnih organizacija izvještaje tog tijela ocijenilo kao nepouzdane pozivajući se na komentar Fondacije ARC o DFAT izvještaju o informacijama za Šri Lanku i na zajedničku medijsku objavu „Grupa za ljudska prava zahtijeva suspenziju izvještaja o Šri Lanki radi procjene zahtjeva za izbjeglice nakon odbijanja od britanskog suda“ (linkovi dostavljeni u apelaciji). Pored navedenog, apelant je istakao da dodatni rizik za njega svakako predstavlja i činjenica da je ilegalno napustio Iran pa da bi se samo zbog toga mogao suočiti s izricanjem kazne zatvora i potencijalnim kažnjavanjem. Također, apelant je istakao kako nije uzeta u obzir ni činjenica da Iran nije država potpisnica Evropske konvencije, niti Konvencije Ujedinjenih naroda protiv torture i drugih surovih, neljudskih ili ponižavajućih kazni ili postupaka. II.Odgovor na apelaciju

12. Sud BiH je istakao da je apelacija neosnovana, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

13. Ministarstvo je istaklo da je u konkretnom slučaju stvarni rizik od povrede ljudskih prava apelantu u zemlji porijekla utvrđen na individualnom osnovu. Ministarstvo je navelo da je uzelo u obzir izvještaje o zemlji porijekla, ali da je akcenat bio prvenstveno na apelantovom iskazu kao polaznom osnovu za procjenu osnovanosti zahtjeva za azil. Shodno tome, dovodeći taj iskaz u vezu s izvještajima o zemlji porijekla, Ministarstvo je istaklo da nije utvrdilo da su apelantovi problemi takvi da bi se apelant mogao okarakterizirati kao lice koje je u potrebi za međunarodnom zaštitom, što je u rješenju obrazloženo. Ministarstvo je naglasilo da nisu prihvatljivi apelantovi navodi da je DFAT izvještaj bio ključni dokaz prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju. Naime, kako je obrazloženo, navedeni izvještaj nije opredjeljujući, niti jedini izvor informacija o stanju u Iranu, već je cijenjen u vezi s drugim izvorima te s apelantovim iskazom.

V.Relevantni propisi

14. Zakon o azilu („Službeni glasnik BiH“ br. 11/16 i 16/16 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:

Član 19.

(Izbjeglički status) Izbjeglički status bit će odobren strancu koji se zbog osnovanog straha od progona zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj grupi ili političkog mišljenja nalazi izvan zemlje svog državljanstva, a ne može ili se zbog takvog straha ne želi staviti pod zaštitu te zemlje, kao i licu bez državljanstva koje se nalazi izvan zemlje svog prethodnog uobičajenog mjesta boravka, a ne može se ili se, zbog takvog straha, ne želi vratiti u tu državu.

Član 22.

(Supsidijarna zaštita) (1) Supsidijarna zaštita odobrava se strancu koji ne ispunjava uslove za odobrenje statusa izbjeglice iz člana 19. ovog zakona ako postoje ozbiljni razlozi za vjerovanje da će se povratkom u zemlju porijekla ili zemlju uobičajenog mjesta boravka suočiti sa stvarnim rizikom od teške povrede ljudskih prava i osnovnih sloboda.

(2) Teškom povredom u smislu stava (1) ovog člana smatra se smrtna kazna ili pogubljenje, mučenje, nehumano ili ponižavajuće postupanje ili kažnjavanje, ozbiljna i individualna prijetnja životu ili fizičkom integritetu civila zbog općeg nasilja u situacijama međunarodnog ili unutrašnjeg oružanog sukoba.

VI.Međunarodni dokumenti

15. Amnesty International: Ljudska prava u Iranu: Pregled 2022/2023 (https://www.amnesty.org/en/documents/mde13/6596/2023/en/):

Vjerske manjine, uključujući bahaiste, kršćane, derviše Gonabadi, Jevreje, pripadnike yaresanizma i sunite, trpe diskriminaciju u zakonu i praksi, uključujući pristup obrazovanju, zapošljavanju, usvajanju djece, političkim funkcijama i mjestima bogosluženja. Stotine su arbitrarno pritvorene, nepravedno procesuirane, mučene ili maltretirane i/ili podvrgnute drugim oblicima šikaniranja zbog ispovijedanja ili prakticiranja svoje vjere. Osobe čiji su roditelji okvalificirani kao muslimani od strane vlasti riskiraju arbitrarno pritvaranje, mučenje ili smrtnu kaznu za „apostaziju“ ako prihvate drugu religiju ili ateizam. […]

SMRTNA KAZNA

Broj smrtnih kazni se povećao u odnosu na prethodnu godinu, a javna pogubljenja se i dalje nastavljaju nakon dvogodišnje stanke.

Vlasti su koristile smrtnu kaznu kao sredstvo političke represije protiv demonstranata, disidenata i etničkih manjina. Potlačena manjina Baluči činila je nesrazmjeran broj među pogubljenim.

Smrtne kazne se izriču nakon krajnje nepravičnih suđenja, uključujući za krivična djela koja ne zadovoljavaju prag „najtežih zločina“, kao što su trgovina drogom, financijska korupcija, vandalizam i djela zaštićena međunarodnim pravom o ljudskim pravima, uključujući mirno ostvarivanje prava na slobodu izražavanja.

Nekoliko ljudi je pogubljeno zbog djela koja su se dogodila dok su bili djeca;

veliki broj drugih osoba koje su u vrijeme zločina bile mlađe od 18 godina ostale su čekati smrtnu kaznu.

16. FIDH: Niko nije pošteđen – Rašireno korištenje smrtne kazne u Iranu, oktobar 2020. godine (https://www.fidh.org/IMG/pdf/iranpdm758ang-2.pdf):

Drugorangirani izvršitelj smrtne kazne u svijetu (strana 9) Već dugi niz godina Iran je uporno na drugom mjestu na listi najvećih svjetskih izvršitelja smrtne kazne, nakon Kine. Do 2017. godine Iran je također bio na prvom mjestu po broju pogubljenja po glavi stanovnika. Već nekoliko desetljeća Iran je također glavni izvršitelj smrtne kazne nad djecom.

Najmanje 251 osoba je bila pogubljena 2019. godine, a više od 190 u prvih devet mjeseci 2020. godine [vidi tabelu niže, Pogubljenja u Iranu, 2009 – 2019]. Ove brojke predstavljaju najnižu brojku od 2006. godine, kada je zabilježeno 177 pogubljenja. Ovaj značajan pad broja pogubljenja, koji dolazi već treću godinu zaredom, rezultat je izmjena Zakona o suzbijanju opojnih droga iz 2017. godine.

Posljedica toga je da je većina pogubljenja od 2018. godine u vezi s ubistvom. U 2019. godini, od 251 pogubljenja, 196 je bilo rezultat osuda za ubistvo, dok je 12 bilo za silovanje; i jedno za ubistvo i silovanje. Tokom iste godine javno je izvršeno 13 smrtnih kazni, u poređenju sa 14 u 2018. godini.

U 2019. godini osam osoba je pogubljeno zbog moharebeha (vođenje rata protiv Boga), od kojih šest u vezi s pljačkom, a dvije u vezi s političkim djelovanjem. Dvije osobe su obješene nakon presude za „širenje korupcije na Zemlji“ [vidi niže, Politička krivična djela]. U 2018. godini je pogubljeno 18 osoba pod optužbom za „moharebeh“, od toga 12 zbog pljačke, a šest zbog političkog djelovanja. Jedna osoba je obješena zbog pobune, a 14 je pogubljeno zbog „širenja korupcije na Zemlji“.

[…] Krivična djela kažnjiva smrtnom kaznom u suprotnosti s međunarodnim pravom (strana 11) Ogromna većina krivičnih djela kažnjivih smrtnom kaznom u Iranu ne uspijeva zadovoljiti prag „najtežih zločina“ i, kao rezultat toga, u suprotnosti su s obavezama zemlje prema međunarodnom pravu o ljudskim pravima [Vidi niže, Međunarodni pravni okvir]. Krivična djela kažnjiva smrtnom kaznom koja ne ispunjavaju prag za „najteže zločine“ uključuju:

- Krivična djela u vezi s polom [Vidi niže, LGBT prijeti smrtna kazna zbog krivičnih djela u vezi s polom, Primjena smrtne kazne protiv žena].

- vjerska krivična djela

- politička krivična djela („moharebeh“ (širenje korupcije na Zemlji) i pobuna).

- konzumiranje alkoholnih pića.

[…] Vjerska krivična djela Vjersko „krivično djelo“ koje se posebno spominje u Islamskom krivičnom zakonu je „proklinjanje Poslanika“ (sabb-e nabi). Međutim, često se poziva na druga krivična djela u vezi s vjerom, uključujući apostaziju i herezu, na osnovu član 167. Ustava [Vidi niže, Domaći pravni okvir].

Član 262. Islamskog krivičnog zakona propisuje smrtnu kaznu za „proklinjanje proroka“ islama, bilo kojeg od velikih proroka, ili za pripisivanje sodomije ili bluda „nepogrešivim imamima i kćeri proroka Muhameda Fatimi Zahri“.

Apostazija (ertedad) nije izričito spomenuta u Islamskom krivičnom zakonu, ali je izričito spomenuta u članu 26. Kodeksa za štampu iz 1985. godine, koji propisuje: „Svako ko putem štampe vrijeđa islam i njegove svetinje, što predstavlja apostaziju, bit će kažnjen za apostaziju [...].“ Ni Islamski krivični zakon ni Kodeks za štampu nisu definirali apostaziju ni kaznu za apostaziju. Međutim, prema šerijatu, kazna za apostaziju je smrt, koju sudija može izreći pozivajući se na član 167. Ustava. U prošlosti su se sudije pozivali na ovu odredbu kako bi izrekli smrtnu kaznu u slučajevima apostazije na osnovu fetve koju je izdao ajatolah Homeini 1964. godine, a koja propisuje smrtnu kaznu za muškarce.

Međutim, na osnovu fetve ajatolaha Homeinija, žene optužene za apostaziju „neće biti ubijene, nego osuđene na doživotnu kaznu i premlaćene u vrijeme molitve, te će biti stavljene u položaj egzistencijalnih poteškoća. Njihovo pokajanje će biti prihvaćeno nakon čega će napustiti zatvor“.

[…] (U izvještaju su dalje navedeni pojedinačni primjeri aktivista civilnog društva koji su krivično gonjeni i sankcionirani zbog apostazije.)

17. ACCORD – Austrijski centar za istraživanje u polju informacija o zemlji porijekla i azilu i dokumentiranje rezultata istraživanja – Iran: COI Kompilacija, juli 2018. godine (https://www.ecoi.net/en/file/local/1441174/1226_1534925790_iran-coi-compilation-july-2018- final.pdf):

Apostazija (strana 115) 1 Apostazija – otpadništvo Kao što je navedeno u izvještaju specijalnog izvjestitelja UN-a o stanju ljudskih prava u Iranu iz marta 2017. godine Vijeću UN-a za ljudska prava (HRC), „[a]postazija nije posebno kodificirana kao zločin u Islamskom krivičnom zakonu, ali je zločin hudud prema šerijatu“ (HRC, 17. marta 2017. godine str. 9, bilješka 31) koji primjenjuju i iranski sudovi (Landinfo, 27. novembra 2017.

godine, str. 21-22). U izvještaju se precizira da „sudstvo može izricati kazne za apostaziju u skladu s članom 167. Ustava [...].“

U izvještaju nizozemskog Ministarstva vanjskih poslova (Ministerie van Buitenlandse Zaken, BZ) iz maja 2017. godine također se napominje da prema šerijatskom pravu apostazija predstavlja hudud zločin. Na osnovu tog tumačenja, prelazak s islama na drugu vjeru smatra se apostazijom. U Izvještaju se također napominje da se odricanje od islamske vjere bez pristupanja drugoj vjeri ili dovođenje u pitanje šiitskog islama smatra apostazijom i može se kao takvo kazniti. Napominje se da se prema šiitskom islamu apostaziju koju počini osoba rođena u muslimanskoj vjeri kažnjava smrću. Muška osoba koja je prešla na islam, ali se kasnije od njega odrekla, dobit će priliku da se pokaje prije nego što bude pogubljena. Muslimanke su izuzete od smrtne kazne za apostaziju, ali će dobiti doživotnu robiju osim ako se ne vrate u islam, u kojem će slučaju biti prijevremeno puštene iz zatvora. Izvor navodi da su u izvještajnom razdoblju (januar 2014. godine do aprila 2017. godine) po ovim osnovama osuđeni pojedinci koji su kritizirali šiitski islam, napominjući da se u tom pogledu vlasti sve više fokusiraju na istaknute osobe, islamske učenjake i članove svećenstva.

Napominje se da dok je apostazija često figurirala među prvim optužbama protiv optuženika, optužbe za apostaziju nisu bile uključene u krivični progon tokom razdoblja na koji se odnosi izvještaj.

U Izvještaju specijalnog izvjestitelja UN-a o stanju ljudskih prava u Iranu Generalnoj skupštini UN-a iz augusta 2017. godine navodi se da je „[u] januaru [2017. godine] Vrhovni sud potvrdio smrtnu kaznu Sina Dehghana zbog objava na društvenim mrežama koje se smatraju apostazijom [...].” (Generalna skupština UN-a, 14. augusta 2017. godine, str. 12).

U Izvještaju Amnesty Internationala 2017/18, koji je objavljen u februaru 2018.

godine, navodi se da su osobe koje su ateisti i dalje bile izložene riziku od smrtne kazne zbog optužbi za apostaziju (AI, 22. februara 2018. godine).

U Izvještaju Norveškog centra za informacije o zemlji porijekla (Landinfo) iz novembra 2017. godine navodi se da, iako nije neuobičajeno da se pritvorenim (kršćanskim) obraćenicima prijeti mogućim optužbama za apostaziju, praksa iranskih tužiteljskih tijela i sudova pokazuje da su stvarne optužbe za apostaziju rijetka pojava. Kroz istoriju Islamske Republike, kršćanski obraćenici samo su iznimno bili optuženi za apostaziju. Također se primjećuje da je rijetkost da obraćenici budu osuđeni za bogohuljenje.

18. Australska vlada – Ministarstvo vanjskih poslova i trgovine (DFAT): Informacije o zemlji Iran 14. aprila 2020. godine (https://www.ecoi.net/en/file/local/2029778/country-information-report-iran.pdf) u relevantnom dijelu glase:

Ateisti i sekularni muslimani ili muslimani nepraktikanti 3.70Lokalni izvori su rekli DFAT-u da je sekularizam široko rasprostranjen, naročito u velikim gradovima te među mlađim i bogatijim Irancima. Značajan dio stanovništva ne ide redovno u džamiju niti se moli, a konzumiranje alkohola je uobičajeno. Službeni izvori rekli su DFAT-u da je vjera privatna stvar – da je, osim očekivanja da ljudi ne jedu u javnosti ili ne održavaju zabave tokom svetog muslimanskog mjeseca ramazana, individualni izbor kako se neko želi pridržavati islama, a nije državna stvar. DFAT je čuo anegdotu da mnogi Iranci ne poštuju striktno ramazan, uključujući jelo, pijenje tekućine i pušenje kod kuće. Većina restorana je zatvorena tokom ramazana, iako mnogi (osobito u Teheranu) navodno poslužuju hranu diskretno. Oni koji budu uhvaćeni kako jedu u javnosti tokom ramazana riskiraju hapšenje i krivični progon.

3.71Musliman koji se odrekne islama i postane ateist smatra se otpadnikom i riskira progon od strane državnih vlasti i, potencijalno, smrtnu kaznu (vidi Optužbe na osnovu vjere). DFAT ne može potvrditi koliki je udio ateista u stanovništvu. Prema lokalnim izvorima, ateisti su diskretni u pogledu svoje nevjere izvan svoje uže porodice i prijatelja. Osim ako naširoko objave svoje nevjerovanje, ateisti vjerojatno neće privući pozornost vlasti. Ateisti iz konzervativnih porodica mogli bi se suočiti s pritiskom porodice i potencijalnim ostracizmom ako bi se otkrio njihov ateizam, ali općenito ne bi bili izloženi fizičkim ozljedama. Lokalni izvori rekli su DFAT-u da se ateisti iz liberalnijih porodica i dijelova zemlje, poput sjevernog Teherana, neće suočiti s takvim pritiskom. DFAT nije upoznat o pojedincima koji su procesuirani zbog ateizma.

3.72DFAT procjenjuje da su iranski muslimani koji ne prakticiraju islam suočeni s malim rizikom od službene i društvene diskriminacije, posebno u velikim gradovima. DFAT procjenjuje da se ateisti koji otvoreno govore o svojoj nevjeri suočavaju s umjerenom razinom službene i društvene diskriminacije.

VII.Dopustivost i meritum

19. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, te da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

20. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama prekršena prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i iz člana 3. Evropske konvencije.

Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni

21. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

[…]

b) Pravo lica da ne bude podvrgnuto mučenju, nečovječnom ili ponižavajućem tretmanu ili kazni.

22. Član 3. Evropske konvencije glasi:

Niko ne smije biti podvrgnut mučenju, neljudskom ili ponižavajućem postupku ili kažnjavanju.

23. Ustavni sud podsjeća da države imaju pravo, na osnovu međunarodnog prava i u skladu sa svojim ugovornim obavezama, uključujući i Evropsku konvenciju, kontrolirati ulazak, boravak i protjerivanje stranaca. Međutim, protjerivanje stranca iz države ugovornice može otvoriti pitanje poštovanja člana 3. Evropske konvencije pa time dovesti do odgovornosti države na osnovu Evropske konvencije kada postoje značajni razlozi za uvjerenje da će dotično lice, ako bude protjerano, biti izloženo stvarnom riziku od podvrgavanja postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u odredišnoj zemlji (vidi F. G. protiv Švedske, presuda od 23. marta 2016. godine, predstavka broj 43611/11, tačka 111). Također, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj sudovi „moraju ispitati sve predvidive posljedice vraćanja [apelanta] natrag u zemlju koja ga prima imajući na umu opću situaciju i njegove lične okolnosti“ (vidi Evropski sud, M. S. protiv Slovačke i Ukrajine, presuda od 11. juna 2020. godine, predstavka broj 17189/11, tačka 115). Dakle, uz korištenje svih pouzdanih dokaza, to obuhvata ocjenjivanje situacije u zemlji koja ga prima i razmatranje apelantovog položaja koji se može predvidjeti u tim okolnostima.

24. Ustavni sud zapaža da apelant tvrdi da je ateista, što u Iranu dovodi do optužbi za „apostaziju“, tj. otpadništvo. Apelant smatra da mu zbog toga prijeti opasnost u slučaju povratka u Iran i da su nadležni organi u konkretnom slučaju postavili „isuviše visok“ prag dokazivanja.

25. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda prema kojoj se, u slučajevima u kojima podnosilac zahtjeva tvrdi da je član grupe koja je sistemski izložena zlostavljanju, procjena takvih zahtjeva razlikuje od procjene koja se odnosi na opću situaciju nasilja u određenoj zemlji, s jedne strane, i na pojedinačne okolnosti, s druge strane (vidi Evropski sud, Khasanov i Rakhmanov protiv Rusije, presuda od 29. aprila 2022. godine, predstavke br. 28492/15 i 49975/15, tač. 97. i 98). Prvi korak ove procjene trebao bi biti ispitivanje da li je utvrđeno postojanje grupe koja je sistemski izložena zlostavljanju, a koja spada u dio procjene rizika koji se odnosi na „opću situaciju“. Podnosioci zahtjeva koji pripadaju navodno ciljanoj ranjivoj grupi ne bi trebali opisivati opću situaciju, već postojanje prakse ili povećanog rizika od zlostavljanja za grupu za koju tvrde da joj pripadaju. Kao sljedeći korak, trebali bi utvrditi svoje pojedinačno članstvo u toj grupi, bez potrebe za dokazivanjem daljnjih pojedinačnih okolnosti ili različitih obilježja (idem, tačka 99). Međutim, u slučajevima kada se, uprkos mogućem opravdanom strahu od proganjanja u vezi s određenim okolnostima koje povećavaju rizik, ne može utvrditi da je grupa sistemski izložena zlostavljanju, podnosioci zahtjeva imaju obavezu dokazati postojanje daljnjih posebnih različitih obilježja koja bi ih izložila stvarnom riziku od zlostavljanja. Neuspjeh da se pokažu takve pojedinačne okolnosti naveo bi Evropski sud da ne utvrdi povredu člana 3. Evropske konvencije (idem, tačka 100).

26. Uzimajući ovo u obzir, u konkretnom slučaju je bilo neophodno prvo utvrditi da li su ateisti u Iranu ranjiva grupa koja je sistemski izložena zlostavljanju. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su Ministarstvo i Sud BiH cijenili međunarodne izvještaje o Iranu, u kojima se opisuje generalna situacija u zemlji porijekla, kako bi utvrdili položaj ateista u Iranu. Međutim, Ustavni sud naglašava da iz osporenih odluka proizlazi da se nadležni organi nisu bavili vjerodostojnošću apelantovog iskaza u odnosu na njegove navode da je ateista, tj. da bi bio izložen stvarnom riziku od zlostavljanja u slučaju povratka u Iran, jer je, kako tvrdi, „Nacionalna sigurnost saznala da je ateista i da ga je odvela, mučila i zadržala četiri dana“. Ustavni sud zapaža da su Ministarstvo i Sud BiH analizirali samo drugi dio apelantovog iskaza, u kojem je naveo da protiv njega nije pokrenut krivični postupak niti da postoji osuđujuća odluka, te da on nije lice koje se javno eksponira. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je u osporenim odlukama ukazano da je apelant sam istakao da ga je Nacionalna sigurnost evidentirala, a da „evidentiranje u sistem“ znači da se „na ljudima koji su na taj način evidentirani vrši nadzor“. Dakle, nadležni organi su, analizirajući taj dio apelantovog iskaza i međunarodne izvještaje, zaključili da svi ti dokazi ne potvrđuju apelantovu tvrdnju da je zaista bio ili da će biti izložen tretmanu suprotnom članu 3. Evropske konvencije (vidi tač. 8. i 9. ove odluke).

27. Međutim, Ustavni sud podsjeća da procjena postojanja stvarnog pojedinačnog rizika mora biti rigorozna. U odnosu na zahtjeve koji se zasnivaju na pojedinačnom stvarnom riziku dužnost je lica koja tvrde da bi njihovo udaljavanje predstavljalo povredu člana 3. Evropske konvencije priložiti, u najvećoj mogućoj mjeri, materijale i podatke koji omogućavaju nadležnim organima da procijene rizik koji može sa sobom donijeti udaljenje (op. cit., Khasanov i Rakhmanov, tač. 109. i 110). Također, zbog posebne situacije u kojoj se tražioci azila često nalaze, dat će im se prednost prilikom procjene vjerodostojnosti njihovih izjava i dostavljenih dokumenata u njihovu korist. Međutim, kada se prezentiraju informacije koje daju snažne razloge za dovođenje u pitanje istinitosti podnesaka tražilaca azila, pojedinac mora dati zadovoljavajuće objašnjenje za navodna odstupanja (op. cit., presuda F. G. protiv Švedske, tačka 113). Ustavni sud smatra da je navedeni standard rigorozne procjene postojanja stvarnog rizika obavezivao nadležne organe da analiziraju vjerodostojnost apelantovih navoda da je odveden, mučen i zadržan četiri dana samo zato što je ateista. Naime, iz tih navoda, naravno ukoliko su vjerodostojni, proizlazi da je apelant već bio izložen postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije.

28. Prema ustaljenoj praksi, u procjeni rizika od budućeg zlostavljanja potrebno je uzeti u obzir činjenicu da je podnosilac zahtjeva iznio vjerovatan slučaj da je bio podvrgnut zlostavljanju protivnom članu 3. Evropske konvencije u prošlosti. Činjenica zlostavljanja u prošlosti pruža snažnu indikaciju budućeg, stvarnog rizika od postupanja protivnog članu 3. Evropske konvencije, u slučajevima u kojima je podnosilac zahtjeva napravio općenito koherentan i vjerodostojan prikaz događaja koji je u skladu s informacijama iz pouzdanih i objektivnih izvora o općem stanju u dotičnoj državi. U takvim okolnostima, na nadležnim organima je da otklone sve sumnje o tom riziku (vidi Evropski sud, J. K. i drugi protiv Švedske, presuda od 23. augusta 2016. godine, predstavka broj 59166/12, tač. 99–102). Kao što je već rečeno, nadležni organi nisu uopće razmotrili, ni na jednoj instanci, apelantovu tvrdnju da su ga pripadnici Nacionalne sigurnosti, kada su saznali da je ateista, mučili dok je bio pritvoren. Apelantovi navodi u tom dijelu su vrlo ozbiljni, te moraju biti uzeti u razmatranje i provjereni, a to nije učinjeno u ovom predmetu. Pored toga, ukoliko bi se dala „prednost“ apelantu prilikom procjene vjerodostojnosti njegovog iskaza, posebno dijela iskaza koji su prihvatili nadležni organi i sud, a to je da je apelanta Nacionalna sigurnost „evidentirala u sistem“ kao ateistu, Ustavni sud smatra da ne postoje jasne garancije da bi apelant zaista bio samo pod „nadzorom“ u slučaju kada bi bio vraćen u Iran. Stoga, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju neophodno da nadležni organi rigorozno ispitaju cijeli apelantov iskaz, kao i dokaze kojima potvrđuje svoj iskaz. Ustavni sud napominje da, u slučaju da utvrde određena odstupanja u apelantovom iskazu, nadležni organi trebaju omogućiti apelantu da ponudi zadovoljavajuće objašnjenje za ta odstupanja i da to objašnjenje također moraju cijeniti.

29. Imajući u vidu navedeno, odnosno da u osporenim odlukama nisu cijenjeni apelantovi navodi da su ga pripadnici Nacionalne sigurnosti, nakon što su otkrili da je ateista, pritvorili i mučili, Ustavni sud smatra da nadležni organi nisu u skladu sa standardima iz člana 3. Evropske konvencije cijenili postojanje stvarnog rizika od postupanja suprotnog tom članu u slučaju vraćanja apelanta u Iran.

30. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je donošenjem osporenih odluka došlo do kršenja člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije zato što u osporenim odlukama nisu cijenjeni apelantovi navodi iz kojih proizlazi da je on već bio izložen postupanju protivnom članu 3. Evropske konvencije, a što je bilo neophodno prilikom procjene rizika od budućeg zlostavljanja.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2695/21 (S.A.) | Sudska praksa | Aktio