Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3979/23 (S. T.)
Odluka donesena 25. 09. 2025.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Pritvor
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3979/23
Apelacija
Odluka o meritumu
25. 09. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3979/23, rješavajući apelaciju Slavke Todorović, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica
Helen Keller, sudija
Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sudijana sjednici održanoj 25. septembra 2025. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Slavke Todorović podnesena protiv Rješenja Osnovnog suda u Mrkonjić-Gradu broj 75 0 K 059564 23 Kv od 29. avgusta 2023. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Slavka Todorović (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banje Luke, podnijela je 7. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Osnovnog suda u Mrkonjić-
Gradu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) br. 75 0 K 059564 23 Kv od 29. avgusta 2023. godine i 75 0 K 059474 23 Kpp 4 od 25. avgusta 2023. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Osnovnog suda i Okružnog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. oktobra 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 11. decembra 2023. godine dostavljeni apelantkinjinom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno Ustavnom sudu u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantkinjinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
4. Rješenjem Osnovnog suda od 25. avgusta 2023. godine apelantkinji je zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila produženo krivično djelo krađe iz člana 224 stav 1 u vezi sa čl. 37 i 57 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu. KZRS) određen pritvor iz razloga propisanih u članu 197 stav 1 tačka a) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), koji prema tom rješenju može trajati najduže mjesec dana od dana lišenja slobode.
5. U obrazloženju rješenja je navedeno da osnovana sumnja da je apelantkinja, zajedno sa G. O., počinila produženo krivično djelo krađe proizlazi iz izjava svjedoka oštećene Dž. V. i svjedoka S. F. Svjedoci su naveli da su u njihovu zlatarsku radnju ušli apelantkinja i G. O. Oni su tražili da im se na zlatarskoj tacni pokaže više primjeraka zlatnog nakita. Apelantkinja je probavala nakit, dok je G. O. sve vrijeme stajao za pultom na kojem se nalazila kesica sa zlatnim nakitom. Kada su završili razgledanje, kupili su jedan lančić i privjesak i napustili zlataru. Međutim, oštećena je, vraćajući nakit s pulta, primijetila da u kesici nedostaje zlata. Nakon toga je pogledala video-nadzor i vidjela da je G. O., za vrijeme dok je ona pomagala apelantkinji oko kupovine, iz kesice uzeo određenu količinu zlata. Dalje je oštećena opisala da su apelantkinja i G. O. godinu dana nakon prethodno opisanog događaja ponovo došli u njenu zlataru. Apelantkinja i G. O. su pregledali zlatne lančiće, koje je oštećena nakon što bi ih oni pregledali, odmah vraćala na mjesto. Apelantkinja je tražila od oštećene da ne vraća zlato na mjesto jer će se oni tako lakše odlučiti koji će lančić uzeti. Međutim, G. O. je, kada je vidio da situacija nije takva da bi mogao nešto uzeti, rekao apelantkinji da napuste radnju i da će doći sutra. Sud je, dalje, ukazao da su izjave svjedoka u potpunosti saglasne s ostalim dokazima, prije svega s video-nadzorom iz zlatare, u kojem se vidi da osoba muškog pola, za vrijeme dok osoba ženskog pola odlazi do ogledala, iz kesice uzima određenu količinu zlata i stavlja u svoj džep. Pri tome, prilikom pretresa vozila koje koristi G. O. pronađeni su i privremeno oduzeti predmeti, među kojima i dvije zlatne naušnice.
6. U pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka a) ZKPRS, sud je imao u vidu da je apelantkinja državljanka Republike Srbije i da nema državljanstvo BiH. Osim toga, apelantkinja nema prebivalište odnosno boravište na teritoriji BiH, niti u BiH posjeduje nepokretnosti. Stoga je sud zaključio da postoji opravdana bojazan da će apelantkinja, ukoliko bude puštena na slobodu, odmah napustiti teritoriju BiH i postati nedostupna kako istražnim tako i organima za izvršenje krivičnih sankcija.
7. Rješenjem vijeća Osnovnog suda od 29. avgusta 2023. godine odbijena je apelantkinjina žalba. Vijeće je navelo da je neosnovan apelantkinjin navod da ne postoji osnovana sumnja da je ona počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Ukazano je da iz dokaza dostavljenih uz prijedlog za određivanje pritvora jasno proizlazi da je apelantkinja znala da je njen suprug ranije više puta osuđivan zbog krađe zlata u više država, da svjesna toga ulazi s njim u zlataru i ne obraća pažnju na njegovo ponašanje. Pri tome je tražio od oštećene da ne vraća zlato s pulta dok se navodno ne odluči šta će kupiti. Vijeće je, iz tih okolnosti, zaključilo da postoji osnovana sumnja da su apelantkinja i G. O. zajedno učestvovali u izvršenju tog krivičnog djela. U pogledu opasnosti od bjekstva, vijeće je navelo da se apelantkinjino prisustvo ne bi moglo obezbijediti najblažom mjerom obezbjeđenja prisustva suđenju – pozivanjem samo na osnovu obećanja osumnjičenog lica da će se odazvati na svaki poziv suda, naročito kada je to lice strani državljanin koji nema boravište, prebivalište, ni imovinu u BiH, niti lične dokumente izdate u BiH. Zbog toga u konkretnom slučaju nisu ispunjeni zakonski uslovi za izricanje mjere strože od poziva, a blaže od pritvora. Osim toga, ne postoje uslovi niti za određivanje jemstva budući da niko nije dao jemstvo da apelantkinja neće pobjeći. Vijeće je, dalje, navelo da je na osnovu ponašanja apelantkinje i G. O., odnosno činjenice da su više radnji izvršenja krivičnog djela koje im se stavlja na teret preduzeli van svoje matične države, zaključilo da su to učinili s namjerom izbjegavanja krivičnog gonjenja kasnijim bjekstvom u svoju državu. Vijeće je ocijenilo neosnovanim apelantkinjine navode da bi se pozivanjem mogla postići svrha zbog koje je određen pritvor. U vezi s tim je istaknuto da se, imajući u vidu sve navedene okolnosti, samo pritvorom može obezbijediti nesmetano vođenje krivičnog postupka.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
8. Apelantkinja smatra da su joj osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i
e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
9. Apelantkinja je navela da sud nije utvrđivao postojanje osnovane sumnje da je izvršila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret. Istakla je da je paušalno obrazloženje Osnovnog suda da osnovana sumnja proizlazi iz činjenice da je znala da je njen suprug ranije više puta osuđivan u više država zbog krađe zlata i da je svjesna toga ipak došla s njim u zlataru, pri tome tražeći od oštećene da ne sklanja zlato s pulta dok se ne odluči koji lančić želi kupiti. Smatra da iz navedenog opisa ne proizlazi postojanje osnovane sumnje da je počinila krivično djelo krađe, nego se zaključak o tome zasniva na pretpostavkama i subjektivnom dojmu suda. Dalje je navela da redovni sudovi nisu adekvatno razmotrili primjenu blažih mjera, posebno imajući u vidu da ona ranije nije osuđivana.
b) Odgovori na apelaciju
10. Osnovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da nisu osnovani apelantkinjini navodi da ne postoji osnovana sumnja da je počinila krivično djelo. Naime, sud je ukazao da je postojanje osnovane sumnje nakon podnošenja apelacije apelantkinja priznala zaključenjem sporazuma o priznanju krivnje, pa joj je Presudom Osnovnog suda broj 75 0 K 059564 23 K od 19. septembra 2023. godine izrečena krivična sankcija. Dalje, ocijenjeni su neosnovanim i apelantkinjini navodi o tome da sud nije ispitao da li se neometano vođenje krivičnog postupka može postići blažom mjerom. Naime, sud je preispitao mogućnost izricanja blažih mjera i zaključio da za to nisu ispunjeni zakonski uslovi.
11. Tužilaštvo je navelo da su apelantkinjini navodi neosnovani iz razloga što su osporene odluke donesene u skladu sa zakonom, pri čemu je apelantkinja sve vrijeme imala pravnu zaštitu i koristila sva pravna sredstva koja su joj, u skladu sa zakonom, bila na raspolaganju.
V.Relevantni propisi
12. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor
Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva,
VI.Dopustivost i meritum
13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
14. Iako se apelantkinja u apelaciji pozvala i na pravo na pravično suđenje, Ustavni sud uočava da navodi iz apelacije pokreću pitanja iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije pa će apelacione navode ispitati u okviru garancija iz tog člana.
15. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
16. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom: (...) c. u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; (...)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
17. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantkinji određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinila krivično djelo koje je propisano KZRS, zbog čega njeno lišenje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.
18. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije moraju biti ispunjena tri uslova. Prvo, pritvor mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji“ da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast“, što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Evropski sud [Veliko vijeće], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 183–186 s daljnjim referencama).
19. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza su izveli zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelantkinja počinila krivično djelo za koje se tereti. Vijeće Osnovnog suda, razmatrajući apelantkinjinu žalbu, nije dovelo u pitanje argumentaciju i zaključke prvostepenog suda u pogledu osnovane sumnje. Pri tome, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelantkinja mogla počiniti krivična djela koja su joj stavljena na teret. S obzirom na navedeno, argumenti kojima apelantkinja osporava zaključke redovnih sudova o postojanju osnovane sumnje ne mogu biti prihvaćeni kao osnovani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je pritvor bio zasnovan na „osnovanoj sumnji“, kako to zahtijeva član 5 stav 1 Evropske konvencije.
20. U pogledu posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka a), Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi zaključio da se opasnost od bjekstva ne može cijeniti samo na osnovu zaprijećene kazne. Ta opasnost se mora cijeniti u svjetlu niza drugih relevantnih faktora koji mogu ili potvrditi postojanje opasnosti od bjekstva ili je učiniti tako malom da ne može opravdati pritvor. Mora se uzeti u obzir karakter lica, njegov moral, dom, zanimanje, imovina, porodične i druge veze sa zemljom u kojoj se krivično goni, kao i međunarodni kontakti tog lica (vidi Evropski sud, Hovhannisyan protiv Jermenije, presuda od 20. jula 2017. godine, predstavka broj 50520/08, tačka 39 s daljnjim referencama). Osim toga, na opasnost da bi okrivljenik mogao ometati pravilno vođenje postupka ne može se pozvati in abstracto, već ona mora biti potkrijepljena činjenicama/dokazima (ibid., tačka 40).
21. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi utvrdili da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva. Naime, Ustavni sud zapaža da je u prvostepenom rješenju obrazloženo da apelantkinja nema državljanstvo BiH, da u BiH nema nepokretnosti, niti prebivalište ili boravište. Vijeće Osnovnog suda je prihvatilo zaključke prvostepenog suda, pri čemu je ukazalo da apelantkinjino ponašanje, konkretno činjenica da je radnju izvršenja krivičnog djela krađe preduzela van svoje matične države, upućuje na zaključak da je to učinila s namjerom izbjegavanja krivičnog gonjenja kasnijim bjekstvom u svoju državu.
22. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporena rješenja nisu bila nezakonita u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Takođe, suprotno apelantkinjinim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu, u smislu obezbjeđivanja garancija obuhvaćenih članom 5 stav 3 Evropske konvencije, propustili da razmotre da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđivanje apelantkinjinog prisustva suđenju i uspješno vođenje krivičnog postupka protiv nje.
23. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantkinjina prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
24. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi prilikom određivanja pritvora utvrdili da, uz postojanje osnovane sumnje da je apelantkinja počinila krivično djelo koje joj je stavljeno na teret, postoje i naročite okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, uz ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od principa pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost lica.
25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman