Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-19/22 (J.H.)

Odluka donesena 20. 10. 2026.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Isplata duga
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-19/22

Apelacija

Odluka o meritumu

20. 10. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-19/22, rješavajući apelaciju J. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 20. oktobra 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija J. H.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 206747 23 Gž od 23. maja 2023. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da J. H. u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.550,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Zeničko-dobojskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija J. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Mal 206747 23 Gž od 23. maja 2023. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. J. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Ermin Redžić, advokat iz Zenice, podnio je 31. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog prekomjerne dužine izvršnog postupka koji je pokrenut protiv njega prijedlogom za izvršenje pred Općinskim sudom u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud), a koji je odgođen do okončanja parničnog postupka po tužbi koji se vodi pred tim sudom pod brojem 43 0 Mal 206747 22 Kom. Apelacija je registrirana pod brojem AP-19/22.

2. Apelant je 7. augusta 2023. godine podnio Ustavnom sudu apelaciju protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Mal 206747 23 Gž od 23. maja 2023. godine i Presude Općinskog suda broj 43 0 Mal 206747 22 Kom od 3. aprila 2023. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP-3596/23.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da navedene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, odnosno da se zasnivaju na istim apelacionim navodima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-19/22.

4. Na osnovu člana 23. stav (1) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i JP „Grijanje“ d.o.o. Zenica (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja ili tužitelj) zatraženo je 6. januara 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju, a od Općinskog suda 21. novembra 2023. godine.

5. Kantonalni sud, Općinski sud i tužitelj su u periodu od 15. februara do 27. novembra 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju.

6. Odgovori na apelaciju su 29. novembra 2023. godine dostavljeni apelantu radi eventualnog izjašnjenja. Apelant je 8. decembra 2023. godine dostavio izjašnjenje na odgovore.

III.Činjenično stanje

7. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Izvršni postupak

8. Tražitelj izvršenja je 9. aprila 2008. godine na osnovu vjerodostojne isprave Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje protiv apelanta zbog duga od 470,86 KM sa sporednim potraživanjima. Sud je Rješenjem o izvršenju broj 043-0-I-08-4392 od 21. marta 2011. godine dozvolio izvršenje.

9. Apelant je 16. maja 2011. godine izjavio prigovor protiv rješenja o izvršenju.

10. Rješenjem Općinskog suda od 19. aprila 2021. godine odgođeno je izvršenje te je istaknuto da se prijedlog za izvršenje smatra tužbom. Konstatirano je da će se postupak izvršenja nastaviti na prijedlog tražitelja izvršenja nakon pravosnažnosti odluke parničnog suda ako tražitelj izvršenja uspije s tužbom. Nakon toga predmet je dostavljen na postupanje Parničnom odjeljenju tog suda.

Parnični postupak

11. Presudom Općinskog suda broj 43 0 Mal 206747 22 Kom od 3. aprila 2023. godine djelimično je usvojen tužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tužitelju isplati precizirani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Sud je odlučio da svaka strana snosi svoje troškove postupka.

12. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu duga za isporučenu toplotnu energiju za grijanje stana u Zenici (u daljnjem tekstu: sporni stan) za period od 1. jula do 31. decembra 2007. godine. Dalje je navedeno da je u utuženom periodu apelant kao potrošač u spornom stanu bio priključen na mrežu daljinskog grijanja. Sud je ocijenio neosnovanim apelantov navod da s tužiteljem nije potpisao ugovor o pružanju usluga. U vezi s tim, obrazloženo je da apelant nije sporio da je u utuženom periodu bio priključen na mrežu daljinskog grijanja, a time i korisnik usluga koje pruža tužitelj. Dalje je obrazloženo da iz odredbi čl. 17. i 262. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) i čl. 2, 7, 10. i 17. Zakona o komunalnim djelatnostima (u daljnjem tekstu: ZKD) proizlazi da za postojanje obligacionog odnosa nije nužno postojanje pisane forme, odnosno da apelant ima svojstvo korisnika komunalne usluge i bez postojanja ugovora u pisanoj formi. Stoga je zaključeno da je apelant, shodno članu 17. ZOO-a, dužan tužitelju platiti pruženu uslugu i bez zaključivanja bilo kakvog ugovora s tužiteljem. Osim toga, sud je ukazao na relevantne odredbe Odluke o zagrijavanju stambenog i poslovnog prostora Grada Zenice daljinskim grijanjem (u daljnjem tekstu: Odluka) i Uvjeta za isporuku i preuzimanje toplotne energije iz vrelovodne mreže (u daljnjem tekstu: Uvjeti), kojima su propisane obaveze distributera i prava potrošača. U vezi s tim, sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor o lošem kvalitetu grijanja. Naime, u skladu s odredbama čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), apelant nije dokazao da mu je tužitelj isporučio nedovoljnu količinu toplotne energije u utuženom periodu. S druge strane, na osnovu nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke, apelant je dokazao da mu tuženi nije pravilno utvrdio površinu stana za koju je ispostavljao račune. U vezi s tim, sud je djelimično usvojio tužiteljev tužbeni zahtjev i obavezao apelanta da isplati precizirani iznos u skladu s nalazom vještaka. Sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor zastare potraživanja, u skladu s odredbom čl. 361. i 388. ZOO-a, jer je tužba podnesena prije proteka jednogodišnjeg roka računajući od dana dospijeća obaveze. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi člana 386. stav 2. i člana 387. stav 1. ZPP-a te u skladu s uspjehom stranaka u postupku.

13. Presudom Kantonalnog suda broj 43 0 Mal 206747 23 Gž od 23. maja 2023. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena presuda Općinskog suda. Kantonalni sud je u obrazloženju presude naveo da je Općinski sud pravilno primijenio materijalno pravo na utvrđeno činjenično stanje. Dalje je naveo da se radi o sporu male vrijednosti te da sud nije mogao razmatrati apelantove navode vezane za utvrđeno činjenično stanje. Kantonalni sud je ukazao na odredbe ZKD-a, Odluke i Uvjeta kojima su propisane obaveze i prava davatelja komunalnih usluga i potrošača, odnosno kojima je utvrđena cijena grijanja stambenog prostora i obaveza korisnika na plaćanje. Posebno, sud je ukazao na odredbe čl. 1, 33. i 34. Zakona o zaštiti potrošača (u daljnjem tekstu: ZZP) kojima je definiran pojam potrošača i ekonomskih usluga, kao i obaveza plaćanja usluga. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da s tužiteljem nije zaključio pismeni ugovor o isporuci toplotne energije te da stoga nije u obavezi platiti pruženu komunalnu uslugu. U vezi s tim je obrazložio da je u postupku pravilno utvrđeno da je sporni stan u utuženom periodu bio priključen na mrežu daljinskog grijanja. Osim toga, apelant nije platio naknadu za pruženu uslugu, niti je dokazao prigovor lošeg kvaliteta pružene usluge. Dakle, pravilno je prvostepeni sud, u skladu s odredbom člana 10. ZKD-a, obavezao apelanta da plati precizirani iznos na ime naknade za pruženu uslugu zagrijavanja spornog stana. Pored toga, sud je prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka. Kantonalni sud je istakao da nije posebno cijenio ostale apelantove navode jer nisu od odlučnog značaja, te je primjenom odredbe člana 226. ZPP-a odlučio kao u izreci presude.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

14. Apelant je u prvobitno podnesenoj apelaciji naveo da mu je povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ukazuje da je za njega kao izvršenika rok počeo teći od dana donošenja rješenja o izvršenju te da je od dana podnošenja prigovora do donošenja rješenja o prigovoru postupak trajao gotovo deset godina, a da cjelokupan postupak do podnošenja prve apelacije traje skoro 14 godina.

15. U apelaciji broj AP-3596/23 apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu tih prava apelant vidi u proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava te u kršenju prava na obrazloženu odluku. Apelant smatra da su stavovi redovnih sudova „suprotni odredbama Ustava Federacije Bosne i Hercegovine“ i Zakona o vlasničkopravnim odnosima koji reguliraju etažno vlasništvo, te slobodi uređivanja ugovornih odnosa iz člana 10. ZOO-a. Dalje navodi da Kantonalni sud nije cijenio i razmotrio njegove navode koji se odnose na odredbe Zakona o zaštiti potrošača i ZOO-a. Smatra i da su sudovi pogrešno protumačili da postoji ugovor između njega i tužitelja, zanemarujući okolnost da je 2015. godine podnio zahtjev za isključenje s mreže. Ističe da se pri kupovini stana izjasnio da ne želi parno grijanje i da nikad nije zaključio ugovor s tužiteljem, niti je želio da bude korisnik tužiteljevih usluga. Apelant se poziva na Odluku Ustavnog suda broj AP-1820/15 te na Odluku Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18. Apelant potražuje naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, kao i naknadu troškova za sastavljanje apelacije.b)Odgovori na apelaciju

16. Kantonalni i Općinski sud su u odgovorima ostali pri razlozima datim u osporenim odlukama jer smatraju da u postupku nisu prekršena apelantova prava na koja se pozvao. Pored toga, Općinski sud je naveo da apelant nije urgirao u postupku, dok je uvođenjem sistema za elektronsko upravljanje (SOKOP) preduzimao aktivnosti na ubrzanju svih komunalnih izvršnih predmeta.

17. Tužitelj je naveo da su osporene odluke zakonite i pravilne te da nije došlo do povrede apelantovih prava. S obzirom na to da je apelant nakon okončanja postupka dobrovoljno izmirio dug, tužitelj je povukao prvobitno podneseni prijedlog za izvršenje.

18. Apelant u izjašnjenju na odgovore uglavnom osporava navode iz odgovora te ističe da ostaje pri podnesenim apelacijama.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 – rješenje USBiH, 25/20 – odluka USBiH i 19/25)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o izvršnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 32/03, 52/03 – ispravka, 33/06, 39/06 – ispravka, 39/09, 29/11 – odluka USBiH, 74/11 – odluka USFBiH, 35/12, 35/12 – rješenje USBiH, 46/16, 36/17 – odluka USBiH, 55/18 –rješenje USBiH i 25/20 – odluka USBiH), koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno. (2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije. Član 15.

Rokovi za postupanje Sud je po pravilu dužan da o prijedlogu za izvršenje odluči u roku od osam dana, a o prigovoru u roku od 15 dana od dana ispunjavanja uvjeta da se o prigovoru odluči.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15)

Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 7. (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice. (2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. (3) Sud je ovlašten utvrditi i činjenice koje stranke nisu iznijele i naložiti izvođenje dokaza koje stranke nisu predložile ako iz rezultata rasprave i dokazivanja proizilazi da stranke idu za tim da raspolažu zahtjevima kojima ne mogu raspolagati (član 3. stav 2.).

Član 10. (1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku. (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku. Član 123. (1) Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev. (2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11)

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 17. (1) Učesnici u obligacionom odnosu dužni su da izvrše svoju obavezu i odgovorni su za njeno ispunjenje. (2) Obaveza se može ugasiti samo saglasnošću volja učesnika u obligacionom odnosu ili na osnovu zakona.

22. Zakon o komunalnim djelatnostima („Službeni list SRBiH“ broj 20/90), koji je važio u utuženom periodu, u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1. tačka 3.

Kao djelatnosti od posebnog društvenog interesa, u smislu ovog zakona, smatraju se:

3. proizvodnja i distribucija toplote koja obuhvata proizvodnju i distribuciju pare i tople vode za grijanje i druge svrhe, mrežom do podstanice potrošača uključujući i podstanicu;

Član 10.

Korisnik komunalne usluge plaća utvrđenu cijenu za pruženu komunalnu uslugu. U slučaju spora između korisnika komunalne usluge i davaoca usluge nadležan je redovni sud.

23. Zakon o zaštiti potrošača u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 25/06 i 88/15)u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav 3. (3) Potrošač je svako fizičko lice koje kupuje, stiče ili koristi proizvode ili usluge za svoje lične potrebe i za potrebe svog domaćinstva.

Član 33. stav 1. (1) Ekonomske usluge su usluge koje ispunjavaju osnovne potrebe potrošača na tržištu, tj. isporuku energije (struja, plin, grijanje) i vode, telekomunikacione usluge, poštanske usluge i javni transport.

Član 34. stav 2. (2) Obaveza plaćanja usluga mora se odnositi samo na stvarnog korisnika i/ili na stranu koja je potpisala ugovor.

VI.Dopustivost i meritum

24. Ustavni sud utvrđuje da je apelant prvobitnu apelaciju podnio zbog kršenja prava na suđenje u razumnom roku pa je ta apelacija dopustiva u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda. S druge strane, Ustavni sud utvrđuje da apelacija broj AP-3596/23 ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su apelacije podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane, u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

25. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

U odnosu na osporene odluke

28. Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi, u suštini, zasnivaju na tvrdnji da su Općinski i Kantonalni sud proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili materijalno pravo, te nisu obrazložili zbog čega su usvojili tužiteljev tužbeni zahtjev. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije, dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, dostupna na www.ustavnisud.ba).

29. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Mjera do koje se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može se razlikovati u zavisnosti od prirode odluke (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

30. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o sporu male vrijednosti, te da se u žalbenom postupku, u smislu odredbe člana 433. ZPP-a, nisu mogli razmatrati navodi u vezi s utvrđenim činjeničnim stanjem. Dalje, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasno i relevantno obrazloženje o tome zašto je apelant obavezan da tužitelju plati dug na ime isporučene toplotne energije za utuženi period (vidi tač. 12–14. ove odluke). Pri tome, redovni sudovi su se pozvali na relevantne odredbe ZOO-a, ZKD-a i ZZP-a, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ budući da su dati odgovori na sva pitanja koja su bila relevantna za odlučivanje. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je već razmatrao apelacije koje su pokretale gotovo identična pitanja u vezi s isplatom troškova grijanja te da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju istih redovnih sudova koji su korisnike grijanja obavezali na isplatu duga istom tužitelju u vezi s primjenom istih odredbi materijalnog prava (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1697/21 od 28. aprila 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

31. U vezi s apelantovim pozivanjem na Odluku Ustavnog suda broj AP-1820/15, Ustavni sud primjećuje da se u toj odluci predmet spora pred sudovima odnosio na raskid ugovora o pružanju toplotne energije, a ne na isplatu duga kao u apelantovom slučaju. Stoga, Ustavni sud smatra da navedena praksa nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Dalje, Ustavni sud primjećuje da se u Odluci Ustavnog suda Republike Srpske broj U-72/18 radilo o ocjeni ustavnosti i zakonitosti Odluke o općim uvjetima za proizvodnju, isporuku i korištenje toplotne energije Grada Banjaluke, koja se nije primjenjivala u konkretnom slučaju (ibid. 1697/21) . Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa na osnovu čega bi se moglo zaključiti da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu, niti je apelant pružio dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

33. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

34. Evropski sud je ukazao da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Novović protiv Crne Gore, predstavka broj 13210/05, presuda od 23. oktobra 2012. godine, tačka 51).

35. Ustavni sud zapaža da je konkretni postupak prvobitno vođen po pravilima izvršnog postupka, pokrenutog prijedlogom tražitelja izvršenja protiv apelanta kao izvršenika, na osnovu vjerodostojne isprave. U tom postupku je 21. marta 2011. godine doneseno rješenje o izvršenju. Nakon što je uvažen apelantov prigovor, postupak je nastavljen i okončan po pravilima parničnog postupka. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom izvršnom postupku pojavio spor oko apelantovih obaveza (vidi Ustavni sud, mutatis mutandis, Odluka broj AP-4195/17 od 10. septembra 2019. godine, tačka 21), pa apelant, nezavisno od toga što je imao procesnu poziciju izvršenika, u datim okolnostima uživa garancije prava na pravično suđenje. Dakle, prilikom ocjene apelantovih navoda o prekomjernom trajanju postupka, Ustavni sud smatra da je relevantni period koji treba razmotriti počeo 21. marta 2011. godine i da je trajao do okončanja parničnog postupka, tj. do donošenja presude Kantonalnog suda 23. maja 2023. godine. Dakle, relevantni period u konkretnom slučaju je period od 12 godina i dva mjeseca. Također, Ustavni sud smatra da se nije radilo o složenom predmetu, kao i da apelant svojim postupcima nije doprinio dužini trajanja postupka.

36. Analizirajući postupanje sudova, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud nakon podnošenja prijedloga za izvršenje donio rješenje nakon nepune tri godine. Međutim, tom sudu je trebalo skoro deset godina da odluči o apelantovom prigovoru, nakon čega je predmet vođen kao parnični spor male vrijednosti. U nastavku postupka Općinski i Kantonalni sud su svoje odluke donijeli u relativno kratkim rokovima. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je na ukupnu dužinu osporenog postupka u odlučujućoj mjeri utjecalo neefikasno postupanje Općinskog suda. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud u odgovoru na apelaciju naveo da apelant nije urgirao u izvršnom postupku, dok je uvođenjem sistema za elektronsko upravljanje (SOKOP) preduzeo aktivnosti na ubrzanju svih komunalnih izvršnih predmeta. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da navedeno postupanje Općinskog suda nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje u razumnom roku, tj. obavezom da efikasno i ekonomično preduzima raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja postupka, tim prije što se izvršni postupak, prema eksplicitnoj odredbi člana 5. ZIP-a, smatra hitnim postupkom. Stoga, sagledavajući postupak u cjelini, Ustavni sud smatra da je dužina postupka u okolnostima konkretnog slučaja bila prekomjerna te da pretežnu odgovornost za tako dugo trajanje postupka snosi Općinski sud.

37. Na osnovu navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u razumnom roku kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Naknada nematerijalne štete

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da apelantu, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku treba isplatiti iznos od 1.550,00 KM.

39. Tu naknadu je dužna platiti Vlada Zeničko-dobojskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

40. U pogledu apelantovog zahtjeva da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacije, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije.

Ostali navodi

41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, kao i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju tih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. Pri tome, Ustavni sud smatra da u konkretnom predmetu nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da su navedena prava došla u pitanje na način koji bi vodio potrebi da ih Ustavni sud posebno ispita prema standardima iz člana II/3.f) i k), odnosno člana 8. Evropske konvencije i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. VII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije budući da je postupak trajao 12 godina i dva mjeseca, čemu je u najvećoj mjeri doprinijela neažurnost prvostepenog suda koji je odluku po apelantovom prigovoru u izvršnom postupku donio nakon skoro deset godina, pri čemu u odgovoru na apelaciju nije ponudio razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.

43. S druge strane, Ustavni sud zaključuje da nisu povrijeđeni ostali aspekti prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije s obzirom na to da apelant u apelaciji ponavlja navode koje su redovni sudovi razmotrili i o njima dali relevantno obrazloženje, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

44. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-19/22 (J.H.) | Sudska praksa | Aktio