Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1136/22 (N.Ć i drugi)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
- Pasivna legitimacija
- Pravično suđenje - razuman rok
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Ništavost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1136/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1136/22, rješavajući apelaciju Ni. Ć. i Ne. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ni. Ć. i Ne. Ć. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053666 21 Rev od 21. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Ni. Ć. i Ne. Ć. podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 053666 21 Rev od 21. decembra 2021. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
1. Ni. Ć. i Ne. Ć. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Banjaluke, koje zastupa Borko Gavrilović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 053666 21 Rev od 21. decembra 2021. godine.
Uvodne napomene
2. Vlada Republike Srpske kao prodavac i OAO NaftegazInKor, Moskva, Ruska Federacija, kao kupac zaključili su 2. februara 2007. godine Ugovor o prodaji akcija preduzeća Rafinerija nafte a.d. Bosanski Brod, Petrol a.d. Banjaluka i Rafinerija ulja Modriča a.d. Modriča (u daljnjem tekstu: sporni ugovor). Predmet spornog ugovora su akcije koje pripadaju Republici Srpskoj i Fondu restitucije Republike Srpske.
3. Skupština akcionara Rafinerije nafte a.d. Bosanski Brod donijela je 2. oktobra 2007. godine Odluku o smanjenju osnovnog kapitala društva i drugoj emisiji akcija po osnovu smanjenja osnovnog kapitala smanjenjem broja akcija (u daljnjem tekstu: sporna odluka).
Osporeni postupak
4. Apelanti su 5. januara 2009. godine podnijeli tužbu protiv Rafinerije nafte a.d. Bosanski Brod, Republike Srpske – Vlada Republike Srpske i Komisije za hartije od vrijednosti (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotužena i trećetužena, odnosno tužene). Tužbenim zahtjevom su tražili da se tužene obavežu da im na ime naknade štete isplate određene iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
5. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) od 1. decembra 2020. godine u ponovnom postupku odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanata. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da apelanti kao akcionari prvotužene smatraju da je prvotužena odgovorna za umanjenje njihove imovine. U vezi s tim, sud je istakao da su svi akcionari nakon donošenja sporne odluke imali akcije iste vrste, klase i jednake nominalne vrijednosti. Dalje je ukazao da je smanjenje osnovnog kapitala sprovedeno radi pokrića gubitka i prava svih akcionara su se uvela u realnu vrijednost osnovnog kapitala koja se zbog gubitka smanjila. Takođe je naveo da je utvrdio da Skupština prvotužene nikada nije pokrenula postupak protiv sporne odluke, niti je postupak pokrenulo neko drugo lice koje je imalo pravo na to u smislu odredbe člana 79. Zakona o preduzećima. Imajući to u vidu, zaključio je da je smanjenje osnovnog kapitala usvojeno u skladu s odgovarajućom procedurom i na način koji ne utiče na prava akcionara.
6. Sud je naveo da apelanti odgovornost drugotužene zasnivaju na tvrdnjama da je drugotužena zaključenjem spornog ugovora oštetila imovinu prvotužene, a time i apelanata, te ukazuju na njegovu ništavost. U vezi s tim, sud je istakao da je sporni ugovor zaključen u skladu s odlukom Vlade Republike Srpske o prodaji akcija od 21. decembra 2006. godine na koju je Narodna skupština Republike Srpske dala saglasnost aktom od 22. decembra 2006. godine. Dalje je ukazao da zaključenje spornog ugovora nije radnja koja se može kvalifikovati kao uzrok štete. Sud je istakao da apelanti nisu dokazali postojanje elemenata koji pokazuju da je pretrpljena šteta rezultat štetne radnje i da bez te radnje šteta ne bi nastala. Imajući to u vidu, zaključio je da je neosnovan tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženu.
7. Sud je naveo da apelanti odgovornost trećetužene zasnivaju na tvrdnji da nije preduzela pravne radnje na koje je bila obavezna prema Zakonu o tržištu hartija od vrijednosti i Pravilniku o nadzoru nad učesnicima na tržištu hartija od vrijednosti, čime je doprinijela nastavku štetne radnje. Međutim sud je istakao da u skladu s odredbama člana 77. Zakona o preduzećima trećetužena ne može biti tužena strana. Imajući to u vidu, zaključio je da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla trećetužena.
8. Presudom Okružnog suda u Banjaluci od 22. juna 2021. godine odbijena je žalba apelanata i prvostepena presuda je potvrđena.
9. Presudom Vrhovnog suda od 21. decembra 2021. godine odbijena je revizija apelanata. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da apelanti odgovornost prvotužene zasnivaju na odredbama člana 77. Zakona o preduzećima. U vezi s tim, istakao je da je pravilno obrazloženje nižestepenih sudova, pri čemu je naročito ukazao da je donošenje sporne odluke uzrokovano objektivnim okolnostima (iskazani gubitak u poslovanju). Dalje je ukazao da sporna odluka nije donesena s namjerom prouzrokovanja štete ili iz krajnje nepažnje, te da shodno odredbi člana 77. stav 2. Zakona o preduzećima nema ni odgovornosti prvotužene za naknadu štete. Vrhovni sud je ukazao da sporni ugovor nije zaključen protivno odredbama Zakona o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima, niti nekom drugom prinudnom propisu, javnom poretku, moralu ili dobrim običajima. Imajući to u vidu zaključio je da je neosnovana tvrdnja apelanata da se radi o očigledno ništavom ugovoru i da je njegovo zaključenje uzrok štete koju trpe. Sud je naveo i da je tužbeni zahtjev pravilno odbijen u odnosu na trećetuženu zbog nedostatka pasivne legitimacije, imajući u vidu da se tužba za naknadu štete može podnijeti samo protiv akcionarskog društva (prvotužene) ili članova društva koji su donijeli odluku. U konačnici, sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da naknada štete koju apelanti potražuju predstavlja rizik takvog načina poslovanja, odnosno njihovog ulaganja u kupovinu akcija, te da takav rizik snose kupci
– imaoci tih akcija.
10. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u „razumnom roku“, prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te ukazuju na kršenje zabrane diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije, te člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava). Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da sudovi nisu pravilno primijenili odredbu člana 77. Zakona o preduzećima. Osim toga, ističu da sudovi nisu po službenoj dužnosti pazili na ništavost spornog ugovora. Takođe, apelanti smatraju da su dokazali da im je nastala šteta, te tvrde da im je djelovanjem tuženih došlo do umanjenja imovine. Nadalje, navode da je u predmetu učinjena diskriminacija po osnovu oblika svojine (privatne u odnosu na javnu). U konačnici, zbog dužine trajanja postupka potražuju naknadu nematerijalne štete.
Relevantni propisi
11. Zakon o preduzećima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 24/98, 62/02, 66/02 – ispravka, 38/03, 97/04 i 34/06)
Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 77. (1) Akcionar, odnosno član društva kapitala može podneti individualnu tužbu za naknadu štete koja mu je neposredno pričinjena odlukom organa društva. (2) Individualna tužba iz stava 1. ovog člana može se podneti protiv društva, odnosno članova uprave koji su odluku doneli grubom nepažnjom ili s namerom da se šteta prouzrokuje.
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
13. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
14. Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
a) Pravo na pravično suđenje
U odnosu na osporene odluke
15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
17. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u postupku utvrđeno da je smanjenje osnovnog kapitala usvojeno u skladu s odgovarajućom procedurom i na način koji ne utiče na prava akcionara, odnosno da sporna odluka nije donesena s namjerom prouzrokovanja štete ili iz krajnje nepažnje. Imajući u vidu navedeno, kao i sadržaj odredbe člana 77. Zakona o preduzećima, Ustavni sud ne zapaža proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da nema odgovornosti prvotužene za naknadu štete. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su, nasuprot navodima apelanata, redovni dovoljno obrazložili da zaključenje spornog ugovora nije radnja koja se može kvalifikovati kao uzrok štete, te da apelanti nisu dokazali suprotno, zbog čega nema ni odgovornosti drugotužene. Takođe, imajući u vidu da se u skladu s odredbom člana 77. stav 2. Zakona o preduzećima tužba za naknadu štete može podnijeti samo protiv akcionarskog društva (prvotužene) ili članova društva koji su donijeli odluku, Ustavni sud smatra da nije proizvoljan ni zaključak redovnih sudova da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla trećetužena. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, nasuprot tvrdnjama apelanata, detaljno obrazložili i zbog čega nisu osnovani prigovori kojima apelanti ukazuju na ništavost spornog ugovora. U ovakvim obrazloženjima po svim navedenim prigovorima Ustavni sud ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku, koje će posebno ispitati.
U odnosu na dužinu trajanja postupaka
18. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korišćenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
19. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena nakon 1. januara 2021. godine, odnosno nakon stupanja na snagu Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20), koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud podsjeća da Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s principom supsidijarnosti, trebaju iskoristiti prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
20. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena godinu i tri mjeseca nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelanti nisu, prije podnošenja apelacije, podnijeli redovnim sudovima pred kojima su se vodili postupci zahtjev za ubrzanje postupaka s ciljem zaštite njihovog prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje, shodno odredbama čl. 6. i
21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku. Dakle, apelanti su propustili da iscrpe efektivne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.
b) Ostali navodi
21. Apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
22. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da su u postupku diskriminisani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
23. U vezi s navodima apelanata da je došlo do kršenja člana 17. Evropske konvencije (zabrana zloupotrebe prava), Ustavni sud ukazuje na to da navedena odredba ne utemeljuje neko posebno individualno pravo, nego predviđa pravilo tumačenja, čiji je cilj zaštita ideje, kao i cilja same Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3007/22od 19. januara 2023. godine, tačka 11, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud se neće upuštati u ocjenu ovih navoda.
24. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
25. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
26. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman