Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2085/22 (R.V.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Otkaz
  • Radni spor
  • Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2085/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2085/22, rješavajući apelaciju R. V., naosnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. V. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 252740 21 Rev od 8. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. R. V. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gradiške, kojeg zastupa Jadranka Ivanović, advokat iz Banjaluke, podnio je 6. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 252740 21 Rev od 8. februara 2022. godine.

Uvodne napomene

2. Ministarstvo unutrašnjih poslova Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) raspisalo je 8. aprila 2009. godine konkurs za upis kadeta za osnovnu policijsku obuku prvog nivoa i zasnivanje radnog odnosa, te je kao opći uvjet za upis propisalo da se protiv kandidata ne vodi krivični postupak. Apelant i tuženi su 6. februara 2012. godine zaključili ugovor o reguliranju međusobnih prava i obaveza povodom pohađanja obuke i zasnivanja radnog odnosa (u daljnjem tekstu: ugovor o međusobnim pravima i obavezama). Rješenjem tuženog od 23. januara 2013. godine, nakon završene obuke, apelant je primljen u radni odnos kod tuženog na radno mjesto policijskog službenika. Rješenjem tuženog od 5. jula 2016. godine apelantu je prestao radni odnos kod tuženog (u daljnjem tekstu: rješenje o prestanku radnog odnosa) jer je prilikom prijema na obuku prešutio činjenicu zbog koje nije mogao biti primljen na tu obuku. Rješenjem Policijskog odbora tuženog od 10. augusta 2016. godine (u daljnjem tekstu: rješenje Policijskog odbora) odbijena je apelantova žalba izjavljena protiv rješenja o prestanku radnog odnosa.

Osporene odluke

3. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Rs 252740 19 Rs 2 od 21. februara 2020. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje tuženog o prestanku radnog odnosa i rješenje Policijskog odbora. Slijedom toga, odbijen je apelantov zahtjev kojim je tražio da se naloži tuženom da ga vrati na rad i rasporedi na poslove koje je obavljao prije prestanka radnog odnosa ili na druge odgovarajuće poslove. Također je odbijen apelantov zahtjev da mu tuženi na ime neisplaćenih plaća za određeni period isplati određeni novčani iznos, sve bliže označeno u izreci presude.

4. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je odredbom člana 47. Zakona o policijskim službenicima kao opći uvjet za zapošljavanje u svojstvu policijskog službenika propisano da se protiv kandidata ne vodi krivični postupak. Također je naveo da je odredbom člana 113. stav (1) tačka k) navedenog zakona propisano da policijskom službeniku prestaje radni odnos ako je prilikom zasnivanja radnog odnosa dao nepotpune ili netačne podatke koji su od značaja za zasnivanje radnog odnosa. U vezi s tim, sud je ukazao da je tokom postupka utvrđeno da je presudom Osnovnog suda u Gradišci od 27. jula 2012. godine apelant proglašen krivim za učinjenje krivičnog djela prikrivanja iz člana 246. stav (1) Krivičnog zakona RS. S obzirom na to, istakao je da je apelantu prilikom zaključivanja ugovora o međusobnim pravima i obavezama bilo poznato da se protiv njega vodi krivični postupak, ali da je tu činjenicu prešutio. Imajući u vidu navedeno, sud je ukazao da je, nakon što je tuženi saznao za navedenu činjenicu, pravilno postupio kada je donio rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa, u smislu odredbe člana 113. stav (1) tačka k) Zakona o policijskim službenicima. Slijedom navedenog, Osnovni sud je odbio apelantov tužbeni zahtjev kao neosnovan.

5. Presudom Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 252740 20 Rsž od 23. februara 2021. godine odbijena je kao neosnovana apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju presude, između ostalog, naveo da je članom 8. ugovora o međusobnim pravima i obavezama propisano da kadetu prestaje radni odnos ukoliko se u bilo kojem periodu nakon postavljenja na radno mjesto utvrdi da je dao lažni podatak ili prešutio činjenicu zbog koje nije mogao biti primljen na obuku. Imajući u vidu da je tokom trajanja obuke protiv apelanta vođen krivični postupak, sud je ukazao da apelant nije ispunjavao opći uvjet za prijem na obuku.

6. Presudom Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 252740 21 Rev od 8. februara 2022. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. Vrhovni sud je u obrazloženju ukazao da je presuda kojom je apelant proglašen krivim donesena 27. jula 2012. godine, iz čega proizlazi da se u vrijeme trajanja policijske obuke protiv apelanta vodio krivični postupak. Osim toga, ukazao je da je navedena presuda postala pravosnažna 23. septembra 2012. godine, što podrazumijeva da je dostavljena apelantu. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je ukazao da je apelant, suprotno njegovim navodima, znao za tu presudu, te da mu ta činjenica nije mogla ostati nepoznata. Obrazloženo je da je vođenje krivičnog postupka protiv apelanta isključivalo njegovu mogućnost da pristupi obuci jer nije ispunjavao opći uvjet za prijem na obuku. Imajući u vidu navedeno, ukazano je da je tuženi pravilno donio rješenje o prestanku apelantovog radnog odnosa. Također, Vrhovni sud je naveo da je rješenje o prestanku radnog odnosa tuženi donio na osnovu odredbe člana 113. stav (1) tačka k), koji je važio u vrijeme donošenja tog rešenja, te da su apelantovi navodi o retroaktivnoj primjeni zakona neosnovani. Osim toga, sud je istakao da su sjednici Policijskog odbora na kojoj je odlučivano o apelantovoj žalbi izjavljenoj protiv rješenja o prestanku radnog odnosa prisustvovala četiri člana tog odbora. S obzirom na to, Vrhovni sud je zaključio da je sjednica održana u skladu s odredbom člana 7. Pravilnika o radu Policijskog odbora (sjednica se može održati i kada zbog opravdanih razloga ili izuzeća jednog člana sjednici prisustvuju tri člana), te da su apelantovi navodi da je sjednici trebalo prisustvovati svih pet članova neosnovani.

7. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na rad iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. U suštini, apelant ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u vrijeme prijavljivanja na policijsku obuku nije znao da je protiv njega pokrenut krivični postupak, niti se u vrijeme zasnivanja radnog odnosa kod tuženog protiv njega vodio krivični postupak. Osim toga, smatra da je retroaktivno primijenjen zakon, te da je na konkretan slučaj trebalo primijeniti Zakon o policijskim službenicima koji je važio u vrijeme zasnivanja radnog odnosa. Također ističe da Policijski odbor nije bio pravilno sastavljen jer u svom sastavu nije imao pet članova. Osim toga, apelant ističe da osporene odluke ne zadovoljavaju standard obrazložene odluke.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud odlučujući o identičnim apelantovim navodima (da nije znao da je protiv njega vođen krivični postupak, o retroaktivnoj primjeni zakona, te o nepravilnom sastavu Policijskog odbora) dao jasne razloge o njihovoj neosnovanosti (vidi tačku 6. ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Također, apelant je ukazao i na kršenje prava iz člana 6. Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelant navode o kršenju tog prava vezuje za kršenje prava na pravično suđenje, odnosno proizvoljnu primjenu prava, za koje je u prethodnim tačkama zaključeno da su očigledno (prima facie) neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ti apelantovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2085/22 (R.V.) | Sudska praksa | Aktio