Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2145/22 ("Payten" d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 7. EK (Kažnjavanje samo na osnovu zakona)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- In dubio pro reo
- Prekršajni postupak
- Prekršaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2145/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2145/22, rješavajući apelaciju koju je podnio „Payten“ d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Payten“ d.o.o. Sarajevo protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 43 0 Pr 196360 22 Pžp od 7. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Payten“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Armin Hadžić, advokat iz Sarajeva, podnio je 10. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 43 0 Pr 196360 22 Pžp od 7. aprila 2022. godine i Rješenja Općinskog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 43 0 Pr 196360 21 Pr od 11. februara 2022. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda apelant je proglašen odgovornim zbog toga što je počinio prekršaj iz člana 18. stav (1) tačka 8) Odluke o organizaciji i sigurnosti saobraćaja na cestama Općine Zenica (u daljnjem tekstu: Odluka Općine Zenica). Apelantu je na osnovu člana 68. stav (1) tačka 3) Odluke Općine Zenica izrečena novčana kazna u iznosu označenom u izreci rješenja.
3. Općinski sud je u obrazloženju ukazao da je apelantu kao pravnom licu stavljeno na teret da je naredio A. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantov zaposlenik) da vozilom uđe u pješačku zonu grada Zenice, a da za ulazak u tu zonu nije posjedovao odobrenje nadležnog organa. Dalje, sud je naveo da je po prijedlogu ovlaštenog organa proveo materijalne dokaze (prekršajni nalog i drugi materijalni dokazi), te saslušao svjedoka A. M. (u daljnjem tekstu: policijski službenik). Također, naveo je da je po prijedlogu apelantove odbrane saslušao svjedoka A. Ć. (u daljnjem tekstu: apelantov zaposlenik), koji je upravljao tim vozilom. Sud je ukazao da iz izjave policijskog službenika proizlazi da je prilikom kontrole vozila koje je ušlo u pješačku zonu utvrdio da je vozilom upravljao apelantov zaposlenik koji nije posjedovao dozvolu za ulazak u tu zonu. Također, ukazao je da iz izjave apelantovog zaposlenika proizlazi da je u okviru svojih redovnih aktivnosti, radi dostavljanja robe kupcu, parkirao vozilo u pješačkoj zoni. Sud je istakao da je taj svjedok izjavio da je imao radni nalog, odnosno da mu je apelant kao poslodavac izdao nalog u kojem je bila naznačena adresa na koju će isporučiti robu. Također, istakao je da nije mogao prihvatiti apelantove navode da nije naredio svom zaposleniku da parkira vozilo u pješačkoj zoni budući da je taj zaposlenik u vrijeme kada je počinio prekršaj predstavljao apelanta kao pravno lice. Naime, kako je istakao Općinski sud, apelantovom zaposleniku su bile povjerene određene dužnosti i ovlaštenja, a to je utvrđeno iz njegove izjave.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba. Sud se u obrazloženju pozvao na relevantne odredbe Zakona o prekršajima Federacije BiH kojima se u pogledu odgovornosti pravnog lica za počinjeni prekršaj upućuje na primjenu Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U vezi s tim, sud je ukazao na odredbe člana 128. KZFBiH kojima je propisana odgovornost pravnog lica za djelo koje počinilac učini u ime, za račun ili u korist pravnog lica. Sud je istakao da se odgovornost pravnog lica kao objektivna odgovornost izvodi iz odgovornosti odgovornog lica u tom pravnom licu kao fizičkog lica koje je svojim činjenjem ili nečinjenjem počinilo prekršaj. U vezi s tim, ukazao je da je postupak protiv apelantovog vozača kao neposrednog izvršioca prekršaja okončan (utvrđivanjem prekršajne odgovornosti apelantovog zaposlenika), te da pravno lice prekršajno odgovara zbog radnji ili propusta fizičkog, odnosno odgovornog lica. Sud je istakao da iz svih provedenih dokaza, kako pojedinačno tako i u njihovoj ukupnosti, proizlazi da je ovlašteni organ dokazao apelantovu odgovornost. Prema tome, sud je zaključio da prvostepena odluka nije zasnovana na pretpostavci niti sumnji u ostvarenje obilježja prekršaja koji je apelantu stavljen na teret. Imajući to u vidu, sud je naveo da su neosnovani apelantovi prigovori da je u konkretnom slučaju povrijeđeno načelo in dubio pro reo.
5. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima. Naime, apelant navodi da on nije naredio svom zaposleniku da parkira vozilo u pješačkoj zoni. Ističe da to nikako ne proizlazi iz dokaza koji su izvedeni u konkretnom postupku, pa u vezi s tim osporava zaključak sudova da je ovlašteni organ dokazao da je apelant počinio prekršaj koji mu je stavljen na teret. Budući da je izostala njegova naredba da zaposlenik vozilom uđe u pješačku zonu, u smislu relevantnih odredbi Odluke Općine Zenica, apelant navodi da u njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret. Zbog svega navedenog apelant smatra da je u konkretnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo na njegovu štetu. Osim toga, apelant se poziva i na povredu prava iz člana 7. Evropske konvencije (kažnjavanje samo na osnovu zakona) i u vezi s tim navodi da relevantnim odredbama Odluke Općine Zenica „nije propisana odgovornost pravnog lica za prekršaj ako svom zaposleniku omogući ili dozvoli da učini prekršaj samom činjenicom da mu je ustupilo vozilo u svrhu obavljanja poslova“. Također, apelant se poziva na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
8. Apelant ukazuje, prije svega, na proizvoljnu primjenu prava. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
9. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant ponavlja navode koje je isticao i u redovnom postupku. Naime, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, jasno obrazložili na osnovu čega su zaključili da su se ostvarila sva obilježja prekršaja (vidi tač. 3. i 4. odluke). Ovakva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.
10. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, Ustavni sud podsjeća na načela Evropskog suda (vidi Evropski sud, Sorokins i Sorokina protiv Latvije, presuda od 28. maja 2013. godine, broj predstavke 45476/04, stav 110). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak redovnih sudova, a naročito prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud stoga neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ta procjena ne čini očigledno proizvoljnom. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud detaljno analizirao provedene dokaze, pojedinačno i u međusobnoj vezi, te da je jasno obrazložio na kojim dokazima je zasnovao odluku o apelantovoj prekršajnoj odgovornosti (vidi tačku 3. ove odluke). Zatim, Ustavni sud zapaža da su identični apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je, pozivajući se na relevantne propise, prihvatio i potvrdio zaključke prvostepenog suda (vidi tačku 4. ove odluke). Osim toga, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, kako je navedeno, nakon ocjene izvedenih dokaza zaključili da je apelant odgovoran za konkretan prekršaj ne ostavljajući mjesta za bilo kakvu sumnju u tom pogledu, pa nema mjesta ni apelantovoj tvrdnji o kršenju načela in dubio pro reo.
11. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Apelant je istakao i da je osporenim odlukama prekršeno njegovo pravo iz člana 7. Evropske konvencije jer, u suštini, u smislu relevantnih odredbi Odluke Općine Zenica nije propisana odgovornost pravnog lica za prekršaj „ako svom zaposleniku omogući ili dozvoli da učini prekršaj samom činjenicom da mu je to pravno lice ustupilo vozilo u svrhu obavljanja poslova“. Međutim, Ustavni sud zapaža da su ti navodi već ispitani u odnosu na pravo na pravično suđenje, a u vezi s apelantovim navodima da u njegovim radnjama nisu ostvarena bitna obilježja prekršaja koji mu je stavljen na teret, te je zaključeno da su ti navodi prima facie neosnovani. Stoga, Ustavni sud smatra da su ovi navodi prima facie neosnovani i u odnosu na pravo iz člana 7. Evropske konvencije.
13. U vezi s navodima o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da je apelant imao i koristio mogućnost podnošenja zakonom propisanih pravnih lijekova. Činjenica da korištenje pravnih lijekova nije rezultirao odlukom kojom bi apelant bio zadovoljan ne dovodi ni na koji način u pitanje njihovu dostupnost ili efikasnost, niti na bilo koji način pokreće pitanja prema članu 13. Evropske konvencije.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman