Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/22 (Zaštitni fond federacije Bosne i Hercegovine)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Građanski postupak
  • Pasivna legitimacija
  • Likvidacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Zastara
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2517/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2517/22, rješavajući apelaciju Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zaštitnog fonda Federacije Bosne i Hercegovine podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 299266 18 Pž od 11. maja 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Zaštitni fond Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: apelant) podnio je 5. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 299266 18 Pž od 11. maja 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 Mals 299266 17 Mals od 13. augusta 2018. godine odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužioca „Jelovica“ d.o.o. Tuzla kojim je tražio da se obaveže apelant da mu isplati priznato potraživanje u iznosu preciziranom u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka.

3. Sud je u obrazloženju ukazao da je u postupku utvrđeno da je „Lido osiguranju“ d.d. Sarajevo rješenjem Agencije za nadzor osiguranja u Federaciji Bosne i Hercegovine oduzeto odobrenje za rad, te da je nad njim rješenjem Općinskog suda od 24. septembra 2012. godine pokrenut likvidacioni postupak. Dalje, ukazao je da je u tom likvidacionom postupku tužilac prijavio svoje potraživanje na ime štete nastale u saobraćajnoj nezgodi koja se dogodila 17. jula 2011. godine. U vezi s tim, sud je istakao da je likvidacioni upravnik „Lido osiguranja“ d.d. Sarajevo u likvidaciji priznao dio potraživanja koje je tužilac prijavio, te da tužilac konkretnom tužbom potražuje dio priznatih potraživanja. Sud je istakao da je neosnovan apelantov prigovor pasivne legitimacije, kao i njegov prigovor da je tužba preuranjena. Međutim, ukazao je da apelant osnovano ističe da je tužiočevo potraživanje zastarjelo. Sud se pozvao na odredbe člana 376. stav (1) Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) u vezi sa članom 361. ZOO-a. Naime, istakao je da je tužilac imao pravo da od 10. decembra 2013. godine kao dana javnog objavljivanja liste osporenih potraživanja zahtijeva naknadu štete, a tužbu je podnio 22. februara 2017. godine. Prema tome, sud je zaključio da je tužba podnesena nakon što je protekao trogodišnji rok zastarjelosti, u smislu navedenih odredbi ZOO-a.

4. Presudom Kantonalnog suda uvažena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena tako da je obavezan apelant da tužiocu isplati priznato potraživanje sa zakonskim zateznim kamatama i troškovima postupka, sve kako je precizirano u izreci presude.

5. Sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je apelant pasivno legitimiran u konkretnom postupku. U vezi s tim, sud se pozvao na odredbe člana 15. stav (2) Zakona o osiguranju od odgovornosti za motorna vozila i ostale odredbe o obaveznom osiguranju od odgovornosti (u daljnjem tekstu: Zakon o osiguranju). Navedenim odredbama propisano je da je cilj osnivanja apelanta plaćanje odšteta osiguranja od građanske odgovornosti koje proizlaze iz saobraćajnih nezgoda koje se dogode nakon početka njegovog rada u slučajevima predviđenim u članu 16. tog zakona. U vezi s tim, sud je ukazao da je odredbama člana 16. stav (1) Zakona o osiguranju propisano, između ostalog, da je apelant obavezan oštećenim stranama plaćati štetu nastalu u saobraćajnim nezgodama u Bosni i Hercegovini kada je protiv društva registriranog u Federaciji Bosne i Hercegovine pokrenut postupak posebne likvidacije zbog oduzimanja odobrenja za rad. Pri tome, sud je naveo da je, u smislu odredbi čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o društvima za osiguranje), propisano da, kada društvo za osiguranje dođe u fazu posebne likvidacije, u kakvu je došlo „Lido osiguranje“ d.d. Sarajevo, tada je apelantova obaveza supsidijarna i uvjetna. Naime, takva obaveza postoji samo u slučajevima kada oštećeno lice nije moglo u cijelosti namiriti svoje potraživanje u likvidacionom postupku. U vezi s tim, sud je istakao da je tužilac u konkretnom postupku dokazao da u likvidacionom postupku njegovo priznato potraživanje nije izmireno i da nije u mogućnosti da ga naplati. Stoga je sud zaključio da je ispunjen uvjet iz člana 70. stav (1) Zakona o društvima za osiguranje da apelant, po načelu supsidijarne odgovornosti, preuzme obavezu osiguravajućeg društva koje je u likvidaciji. Imajući u vidu navedeno, sud je naveo da je pravilan i zaključak prvostepenog suda da tužba nije preuranjena budući da pitanje apelantove supsidijarne obaveze ne zavisi isključivo od okončanja likvidacionog postupka, već od okolnosti da li su u tom postupku povjerioci mogli namiriti potraživanja koja im je priznao likvidacioni upravnik.

6. Međutim, sud je istakao da prvostepeni sud nije pravilno primijenio materijalno pravo u odnosu na prigovor zastare potraživanja. Naime, tačno je da se potraživanje koje je tužiocu priznato u likvidacionom postupku odnosilo na naknadu štete, ali je prvostepeni sud zanemario da je tužilac od apelanta tražio isplatu potraživanja priznatog u likvidacionom postupku. Stoga, sud je naveo da je prigovor zastare trebalo razmotriti s aspekta odredbe člana 379. stav (1) ZOO-a kojom je propisan zastarni rok od deset godina za potraživanja utvrđena pravomoćnom sudskom odlukom ili odlukom drugog nadležnog organa. Naime, u slučaju oduzimanja odobrenja za rad osiguravajućem društvu i pokretanja postupka posebne likvidacije nad tim osiguravajućem društvom, povjerioci mogu svoja potraživanja na ime štete potraživati od apelanta samo pod uvjetom da su ta potraživanja blagovremeno prijavili u pokrenutom postupku posebne likvidacije, i to samo do iznosa koji im je priznao likvidacioni upravnik. U vezi s tim, sud je ukazao da je likvidacioni upravnik priznao tužiočeva potraživanja i da je tužba podnesena prije isteka zastarnog roka od deset godina, u smislu navedenih odredbi ZOO-a. Prema tome, sud je zaključio da nije nastupila zastarjelost potraživanja i da je, na osnovu odredbi čl. 15. i 16. Zakona o osiguranju, tuženi dužan tužiocu isplatiti potraživanje priznato u likvidacionom postupku.

7. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da u konkretnom slučaju nije pasivno legitimiran. Naime, apelant dalje navodi da je njegova odgovornost, shodno odredbama čl. 69. i 70. Zakona o društvima za osiguranje u privatnom osiguranju, supsidijarna. U vezi s tim ističe da njegova odgovornost postoji samo za obaveze priznate u likvidacionom postupku ali nakon što je likvidacioni postupak okončan, a to u konkretnom predmetu nije slučaj. Također, apelant navodi i da je tužba preuranjena. Naime, apelant ističe da oštećeni može potraživati naknadu štete od apelanta tek po okončanju likvidacionog postupka. Osim toga, apelant smatra da je sporno potraživanje zastarjelo, shodno odredbama člana 376. stav (1) ZOO-a, u vezi s odredbama člana 361. navedenog zakona. U vezi s tim, apelant ukazuje da je tužilac imao pravo da u roku od tri godine od apelanta zahtijeva naknadu štete, da je lista osporenih potraživanja objavljena 10. decembra 2013. godine, a da je tužba podnesena 22. februara 2017. godine. Također, apelant navodi da ako povjerilac nije naveden u listi priznatih potraživanja, društvo u likvidaciji prema tom povjeriocu nema obavezu, pa samim tim ne postoji ni apelantova obaveza. U vezi s tim ističe da su takav stav u svojim odlukama zauzeli Vrhovni sud Federacije Bosne i Hercegovine, te kantonalni sudovi u Sarajevu, Tuzli i Mostaru (ali te odluke ne dostavlja uz apelaciju).

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

11. Ustavni sud primjećuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna preduzeća kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi i prilikom ispitivanja apelacija nosilaca javne vlasti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-992/15 od 25. oktobra 2017. godine, tačka 35, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelant ukazuje na kršenje principa pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelant poziva na odluke Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine, te kantonalnih sudova u Sarajevu, Tuzli i Mostaru (vidi tačku 7. ove odluke), ali da apelant navedene odluke nije dostavio uz apelaciju. Zbog toga Ustavni sud ne može ispitati ove apelantove navode.

14. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Ustavni sud naročito zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto u konkretnom slučaju nije nastupila zastarjelost potraživanja, čime je odgovorio na navode koje on ponavlja i u apelaciji. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije utvrdio kršenje navedenih prava (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4497/21 od 23. februara 2022. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Također, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

16. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2517/22 (Zaštitni fond federacije Bosne i… | Sudska praksa | Aktio