Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/22 (A.A. i LJ.S.)

Odluka donesena 16. 04. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2426/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

16. 04. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2426/22, rješavajući apelacije A. A. i Lj. S., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

A. A. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 358777 22 Rev od 22. marta 2022. godine i Lj. S. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 452397 22 Rev od 14. aprila 2022. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-2426/22

1. A. A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupaju Hakija Kurtović i Adis Kurtović, advokati iz Sarajeva, podnio je 30. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 358777 22 Rev od 22. marta 2022. godine.

AP-2962/22

2. Lj. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupaju Hakija Kurtović i Adis Kurtović, advokati iz Sarajeva, podnijela je 28. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog broj 65 0 Rs 452397 22 Rev od 14. aprila 2022. godine.

3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2426/22.

4. U postupcima koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda odbijeni su kao neosnovani tužbeni zahtjevi apelanata kojim su tražili da se obaveže tužena (Razvojna banka Federacije BiH) da im na ime razlike plaće isplati novčane iznose navedene u izrekama prvostepenih presuda.

5. Vrhovni sud je u obrazloženju osporenih presuda naveo da je predmet tužbenih zahtjeva isplata razlike plaća između iznosa koji su isplaćeni u skladu s ugovorima o radu i općim aktima tužene i iznosa obračunatih po koeficijentima iz člana 26. Kolektivnog ugovora u oblasti finansija (u daljnjem tekstu: GKU). U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je odredbama člana 26. GKU-a propisano da se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju, kao i da je propisan minimalni koeficijent za sve grupe poslova i da je određen potrebni stepen školske spreme za svaku grupu poslova. Također, Vrhovni sud je ukazao da navedenom odredbom nisu definirani opisi poslova po grupama složenosti poslova, nego je propisano da se konkretna razrada poslova u okviru predviđenih grupa utvrđuje pravilnikom o radu. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da tužena svojim pravilnikom o radu nije razradila poslove u okviru grupa poslova propisanih članom 26. GKU-a. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da je na apelantima bio teret dokazivanja onih činjenica na kojima su zasnovali svoj zahtjev, odnosno da poslovi koje su obavljali kod tužene po svojoj složenosti, vrsti i značaju spadaju u grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU-a. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je ukazao da je drugostepeni sud pravilno zaključio da apelanti nisu dokazali činjenice koje predstavljaju stvarni osnov njihovih tužbi slijedom čega je odbio zahtjeve apelanata u skladu s pravilom o teretu dokazivanja iz člana 126. Zakona o parničnom postupku.

6. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, ponavljaju navode koje su iznosili i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatraju da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističu da su redovni sudovi pogrešno zaključili da apelanti nisu dokazali da poslovi koje su obavljali kod tužene spadaju u grupe poslova iz člana 26. GKU-a za koje je predviđen povoljniji koeficijent. Također, apelanti ukazuju i na presude Vrhovnog suda od 10. maja 2016. godine i 6. aprila 2021. godine, navode da je u identičnom pravnom osnovu zauzeo drugačije pravno stanovište, te u vezi s tim ističu povredu principa pravne sigurnosti.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava apelanata u suštini odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, od tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz navoda apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti ponavljaju navode koje su isticali i u redovnom postupku, te da je Vrhovni sud u obrazloženju svojih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Što se tiče pozivanja apelanata na odluke Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da je nakon uvida u navedene odluke utvrdio da se ne radi o istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji tako da je neosnovano pozivanje apelanata na te odluke. Naime, Ustavni sud zapaža da u tim odlukama uopće nisu bile sporne grupe složenosti poslova kao u konkretnim slučajevima. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u više svojih odluka razmatrao isto činjenično i pravno pitanje u kontekstu istih apelacionih navoda i zaključka redovnih sudova da je na apelantima bio teret dokazivanja onih činjenica na kojima su zasnovali svoj zahtjev, odnosno da poslovi koje su obavljali kod tužene po svojoj složenosti, vrsti i značaju spadaju u grupu složenosti poslova iz člana 26. GKU-a i da nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2977/22 od 19. januara 2023. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2426/22 (A.A. i LJ.S.) | Sudska praksa | Aktio