Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-467/22 (H. B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-467/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-467/22, rješavajući apelaciju Huseina Balića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Huseina Balića podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 006654 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Husein Balić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić advokat iz Bihaća, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 006654 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 006654 20 Gž od 12. januara 2021. godine i presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 006654 15 P 2 od 14. maja 2020. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 006654 15 P 2 od 14. maja 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže „Berlina“ d.o.o. Bihać (u daljnjem tekstu: tuženi) da mu isplati naknadu na ime pripadajućeg udjela u društvu i da poništi odluku skupštine tuženog od 12. aprila 2007. godine u stavu IV, V i VI. Usvojen je protivtužbeni zahtjev i apelant je obavezan da tuženom nadoknadi štetu koju mu je prouzrokovao kao direktor jer gotovinu naplaćenu od kupaca nije polagao na bankovne račune tuženog, niti ih je prikazivao u finansijskih izvještajima. U obrazloženju sud je utvrdio da je apelant bio suosnivač tuženog sa udjelom od 20% i njegov direktor sve dok odlukom skupštine tuženog od 12. aprila 2007. godine nije isključen iz društva. Dalje je utvrdio da je apelant presudom Vrhovnog suda od 20. aprila 2015. godine oglašen krivim za krivično djelo krivotvorenja službene isprave, dok je oslobođen krivične odgovornosti za radnje navedene u protivtužbenom zahtjevu. Dalje je naveo da je apelant odluku skupštine tuženog od 12. aprila 2007. godine primio te godine, dok je tužbeni zahtjev za njeno poništavanje podnio 2016. godine.
3. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je takav zahtjev podnesen po proteku roka od 30 dana propisanog članom 341. stav 3. Zakona o privrednim društvima, te je stoga odbio taj tužbeni zahtjev. Dalje je ukazao da apelant koji je isključen iz društva ima pravo na naknadu tržišne vrijednosti udjela na dan prestanka članstva, shodno odredbama člana 342. st. 1. i 2. Zakona o privrednim društvima. Međutim, sud je istakao da iz nalaza i mišljenja kao i dopune vještaka ekonomske struke proizlazi da su sa danom apelantovog isključenja iz društva obaveze članova društva prema tuženom bile veće od vrijednosti njegove imovine za iznos od 374.176, 31 KM, od čega 20% na ime apelantovog udjela iznosi 74.835,26 KM. Slijedom navedenog, sud je odbio apelantov zahtjev za isplatu naknade na ime pripadajućeg udjela u društvu. Pri tome je istakao da nije poklonio vjeru dopuni nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 2. avgusta 2019. godine jer se zasnivao na pretpostavkama.
4. U vezi sa protivtužbenim zahtjevom, sud je ukazao da činjenica da je apelant oslobođen krivične odgovornosti, ne isključuje njegovu građansku odgovornost ukoliko se ponašao suprotno standardima građanskog prava shodno odredbi člana 12. stav 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). U vezi s tim je istakao da je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke utvrdio da se kupci iz 2005. i 2006. godine u finansijskoj evidenciji tuženog terete za potraživanja za koja postoji finansijska dokumentacija o uplati putem blagajne tuženog. Sud je takođe utvrdio da, shodno Zakonu o računovodstvu i reviziji i međunarodnim knjigovodstvenim standardima, ne postoji mogućnost da se potraživanja prema jednim kupcima zatvaraju uplatama drugih nepovezanih kupaca, kako je to apelant tvrdio. Stoga je, primjenom odredaba člana 154. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), usvojio protivtužbeni zahtjev i obavezao apelanta da tuženom nadoknadi štetu u visini gotovinskih uplata kupaca koje nisu položene na bankovni račun tuženog.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 006654 20 Gž od 12. januara 2021. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbačen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud poništi odluku skupštine tuženog od 12. aprila 2007. godine. U preostalom dijelu apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena. U obrazloženju, sud je naveo da je obim ekonomskog i građevinskog vještačenja odredio apelant, te da u zadatku vještaku ekonomske struke nije tražio da vještak utvrdi vrijednost njegovog udjela. S obzirom na to da su nalazi i mišljenja bili potpuni i razumljivi, te u skladu sa određenim zadatkom, sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojima je osporavao navedena vještačenja. Stoga je zaključio da je prvostepeni sud primjenom pravila o teretu dokazivanja pravilno odbio apelantov tužbeni zahtjev kojim je potraživao naknadu na ime pripadajućeg udjela u društvu.
6. Sud je dalje ocijenio pravilnom odluku kojom je prvostepeni sud obavezao apelanta da tuženom nadoknadi štetu u visini gotovinskih uplata kupaca koje nisu položene na bankovni račun tuženog. U vezi s tim je istakao da apelant nije dokazao da je gotovinski naplaćena sredstva položio na bankovni račun tuženog ili da ih je iskoristio za plaćanje obaveza tuženog. Pri tome je podržao zaključak prvostepenog suda o nevjerodostojnosti dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke od 2. avgusta 2019. godine jer se zasnivao na pretpostavkama i bio je u suprotnosti sa osnovnim nalazom i mišljenjem i dopunom od 28. juna 2017. i 11. juna 2019. godine. Konačno, sud je odbacio apelantov tužbeni zahtjev za poništenje odluke skupštine tuženog od 12. aprila 2007. godine s obzirom na to da je podnesen po proteku roka iz člana 333. stav 3. Zakona o privrednim društvima. Pri tome je istakao da vođenje krivičnog postupka protiv apelanta, suprotno njegovim tvrdnjama, nije moglo produžiti rok za podnošenje navedene tužbe.
7. Presudom Vrhovnog suda broj 17 0 P 006654 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju sud je ocijenio neosnovanim apelantovu tvrdnju da je onemogućen da dokaže svoje navode jer prvostepeni sud odbio njegov prijedlog za dopunu ekonomskog vještačenja. U vezi s tim je istakao da su nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke bili potpuni, jasni i stručni, te da stoga nije postojala potreba da sud odredi dopunsko vještačenje. S obzirom na to da je utvrđeno da su u momentu apelantovog isključenja iz društva obaveze tuženog bile veće od vrijednosti njegove imovine, sud je ocijenio pravilnim zaključak o neosnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za isplatu njegovog udjela. Konačno, sud je ukazao da iz utvrđenih činjenica nesporno proizlazi ispunjenost uslova za apelantovu deliktnu odgovornost na osnovu odredaba čl. 154., 155. i 185. ZOO.
8. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da je u krivičnom postupku vođenom protiv njega utvrđeno da su gotovinska sredstva kupaca uplaćena na bankovni račun tuženog ali na ime drugih kupaca iz ranijeg perioda, te da je to rađeno u dogovoru sa drugim osnivačem tuženog. Dalje navodi da su nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke suprotni zadatku koji je vještak dobio, kao i metodologiji za izračun tržišne vrijednosti udjela. Apelant navodi da mu nikada nije dostavljen bruto bilans tuženog, na kom se zasniva nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, kao i da je sud odbio njegov prijedlog da provede dopunsko vještačenje. Stoga smatra da mu je „onemogućeno da ravnopravno raspravlja pred sudom“. Konačno, apelant smatra proizvoljnim stav sudova o neblagovremenosti tužbe u dijelu u kojem je tražio poništenje odluke skupštine tuženog od 12. aprila 2007. godine, s obzirom na to da je tužbu u tom dijelu preinačio nakon donošenja presude Vrhovnog suda u krivičnom postupku.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
12. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je, shodno relevantnim odredbama ZOO, ZPP-a i Zakona o privrednim društvima, apelantov tužbeni zahtjev za naknadu vrijednosti udjela neosnovan, a zahtjev za poništenje odluke skupštine tuženog neblagovremen. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode zbog kojih smatra da je tužba blagovremena u dijelu u kojem je tražio poništenje odluke skupštine tuženog i da je u krivičnom postupku vođenom protiv njega utvrđeno da su gotovinska sredstva kupaca uplaćena na bankovni račun tuženog. Međutim, redovni sudovi su na tri sudske instance razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora.
13. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da mu je „onemogućeno da ravnopravno raspravlja pred sudom“, čime apelant u suštini ukazuje na povredu principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uslovima koji su osigurani i suprotnoj strani. U tom smislu, apelant ne osporava da mu je dostavljen nalaz i mišljenje vještaka ekonomske struke, za koji sam navodi da se zasniva na brutobilansu za koji tvrdi da mu nije dostavljen. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da je vještak ekonomske struke više puta dopunio osnovni nalaz i mišljenje, te da su sudovi na tri sudske instance, suprotno apelantovim navodima, zaključili da nije bilo potrebe za još jednim dopunskim vještačenjem. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku smatra prima facie neosnovanim. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman