Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/22 (M. P.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Naknada štete
  • Eksproprijacija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1162/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1162/22, rješavajući apelaciju Milana Pećanca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milana Pećanca podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 17 0 P 074775 20 Rev od 27. decembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milan Pećanac (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Radovan Milaković, advokat iz Banjaluke, podnio je 2. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 17 0 P 074775 20 Rev od 27. decembra 2021. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 074775 18 P2 od 22. novembra 2018. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže Općina Bosanski Petrovac (u daljnjem tekstu: tužena) da mu na ime naknade za eksproprirane nekretnine, preciznije navedene u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), i na ime naknade za izgubljenu dobit zbog eksproprijacije spornih nekretnina isplati novčani iznos, preciznije naveden u izreci presude, sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da su radi izgradnje magistralnog puta apelantovom predniku (ocu) oduzete sporne nekretnine. Međutim, ukazao je da je apelantov prednik s predstavnicima Republičkog društvenog fonda za magistralne i regionalne puteve BiH, Sarajevo (u daljnjem tekstu: Fond) potpisao sporazum 29. augusta 1991. godine, prema kojem apelantov prednik ustupa sporne nekretnine u zamjenu za drugu nekretninu. Dalje je ukazao da je apelantovom predniku dodijeljena druga nekretnina, da je uveden u njen posjed i da ju je koristio. Dalje je ukazao da je odredbama člana 12. Zakona o eksproprijaciji propisano da za ekspropriranu nekretninu vlasniku pripada naknada u drugoj nekretnini, a ako korisnik eksproprijacije ne može osigurati takvu nekretninu, naknada se određuje u novcu koju snosi korisnik eksproprijacije. Imajući u vidu navedeno, sud je zaključio da je apelantov prednik namiren jer je dobio drugu nekretninu u zamjenu za sporne nekretnine. Također, sud je naveo da je neosnovano i apelantovo potraživanje na ime naknade za izgubljenu dobit zbog eksproprijacije spornih nekretnina jer u postupku nije dokazano da je tuženi kasnio u predaji u posjed druge nekretnine. Sud je obrazložio i da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakao tuženi jer je korisnik eksproprijacije bio Fond, a da je njegov pravni sljednik Direkcija za ceste Federacije Bosne i Hercegovine. Također je ukazao da to što se Fond obratio tuženoj radi rješavanja imovinskih odnosa zbog izgradnje magistralnog puta i što je postupak eksproprijacije vodila tužena ne znači da je ona korisnik eksproprijacije. Naime, sud je obrazložio da je Zakonom o eksproprijaciji propisano da se prijedlog za eksproprijaciju podnosi općinskoj službi za upravu, a da prijedlog može podnijeti korisnik eksproprijacije nakon utvrđenog javnog interesa za izgradnju objekta ili izvođenje radova, a što je u konkretnom slučaju Fond i učinio.

4. Presudom Kantonalnog suda apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

5. Presudom Vrhovnog suda apelantova revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da su odluke nižestepenih sudova pravilne. Naime, sud je obrazložio da je Fond kao korisnik eksproprijacije apelantovom predniku dodijelio drugu nekretninu umjesto isplate naknade za ekproprijaciju sporne nekretnine, na šta je apelantov prednik pristao. Stoga je sud zaključio da apelant, u skladu s odredbom člana 12. Zakona o eksproprijaciji, nema pravo da mu tužena, koja nije ni pasivno legitimirana, isplati novčanu naknadu za sporne nekretnine.

6. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelant smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da je eksproprijacija već provedena na način da je apelantovom predniku za sporne nekretnine data u zamjenu druga nekretnina. Također smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da tužena nije pasivno legitimirana jer je ona vodila postupak eksproprijacije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. Dalje, apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

10. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade za eksproprirane sporne nekretnine i na ime naknade za izgubljenu dobit zbog eksproprijacije spornih nekretnina isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da je Fond kao korisnik eksproprijacije dodijelio apelantovom predniku drugu nekretninu umjesto isplate naknade za ekproprijaciju sporne nekretnine, na šta je apelantov prednik pristao. Imajući to u vidu, iz obrazloženja osporenih odluka slijedi da apelant, u skladu s odredbom člana 12. Zakona o eksproprijaciji, nema pravo da mu tužena isplati novčanu naknadu za sporne nekretnine. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

11. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1162/22 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio