Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/22 (D. Š.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Naknada štete
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1590/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1590/22, rješavajući apelaciju Dejana Šušića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dejana Šušića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 070074 21 Gž od 23. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dejan Šušić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Ljubinja, kojeg zastupa Boris Šanjević, advokat iz Trebinja, podnio je 6. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 070074 21 Gž od 23. februara 2022. godine i Presude Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 070074 21 P od 21. septembra 2021. godine.

2. Apelant je podnio tužbu protiv Republike Srpske, Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove Banjaluka, Područna jedinica u Ljubinju, V. B. i M. B. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi i trećetuženi ili tuženi) radi naknade štete. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tužene da mu naknade materijalnu štetu u određenom iznosu, kao i da mu naknade troškove postupka.

3. Presudom Osnovnog suda broj 95 0 P 070074 21 P od 21. septembra 2021. godine obavezani su drugotuženi i trećetuženi da apelantu solidarno naknade materijalnu štetu u traženom iznosu, kao i da mu naknade troškove postupka (stav I izreke). Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev u odnosu na prvotuženu (stav II izreke) te je apelant obavezan da prvotuženoj naknadi troškove postupka (stav III izreke). Sud je u obrazloženju presude naveo da je apelant 2013. i 2014. godine s drugotuženim i trećetuženim zaključio ugovore o kupoprodaji nekretnina (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine) u kojima je obavljao svoju poslovnu djelatnost (pekara). Nakon toga, apelant se upisao kao nosilac prava vlasništva i posjeda na spornim nekretninama koje je koristio do 2018. godine. Nadalje, sud je utvrdio da je drugotuženi zaključio hipotekarni kredit s Hipo-Alpe Adria Bank, sada Addiko banka (u daljnjem tekstu: banka), te da su sporne nekretnine založene kao osiguranje novčanog potraživanja banke. Također, sud je utvrdio da je na spornim nekretninama pokrenut postupak izvršenja te da su 2011. godine donesena rješenja o dosudi i namirenju. Banka je 2018. godine na spornim nekretninama promijenila bravu i upoznala apelanta s rješenjem o dosudi, nakon čega je apelant svoju poslovnu djelatnost nastavio u drugom iznajmljenom prostoru.

4. Osnovni sud je ukazao na odredbe člana 17. stav 1. Ustava Republike Srpske, te odredbe člana 154. stav 1. i člana 172. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima je propisana obaveza naknade štete, te situacije u kojima se dosuđuje naknada štete. Nadalje, sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da ga je prvotužena dovela u zabludu kada mu je izdala list nekretnina bez upisanih tereta za sporne nekretnine. Naime, Osnovni sud je istakao da apelant nije dokazao da je rješenje tog suda kojim je određena uknjižba založnog prava na spornim nekretninama dostavljeno prvotuženoj na provođenje. Pored toga, apelant nije predložio sudu da izvrši uvid u spis predmeta u kojem se odlučivalo o zasnivanju založnog prava na spornim nekretninama. Također, sud je istakao da na glavnoj raspravi nije prihvatio apelantov prijedlog za izvođenje novog dokaza – rješenja prvotužene zbog toga što nije dokazao da bez svoje krivice taj dokaz nije mogao priložiti na pripremnom ročištu. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da je apelantov tužbeni zahtjev neosnovan u odnosu na prvotuženu. S druge strane, sud je utvrdio da su drugotuženi i trećetuženi prodali sporne nekretnine apelantu iako su znali da su te nekretnine prethodno u izvršnom postupku prodate banci. Osnovni sud je stoga zaključio da su drugotuženi i trećetuženi takvim postupanjem apelantu prouzrokovali materijalnu štetu, dok je visinu štete utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke. Sud je odluku o troškovima postupka zasnovao na čl. 386. i 395. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskoj tarifi i uspjehu stranaka u postupku.

5. Presudom Okružnog suda broj 95 0 P 070074 21 Gž od 23. februara 2022. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostepena presuda u odnosu na prvotuženu (st. II i III izreke). Uvažena je žalba drugotuženog i ukinuta je prvostepena presuda u dijelu stava I izreke u vezi s visinom tužbenog zahtjeva, te je predmet u tom dijelu vraćen na ponovni postupak. Okružni sud je u odnosu na prvotuženu u potpunosti prihvatio razloge koje je dao prvostepeni sud kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primjene materijalnog prava. Suprotno žalbenim navodima, Okružni sud je istakao da je pravilan zaključak prvostepenog suda da apelant, u skladu s odredbom člana 123. ZPP-a, nije dokazao tvrdnju da je prvotuženoj dostavljeno rješenje kojim je određena uknjižba založnog prava na spornim nekretninama. Pored toga, ocijenio je neosnovanim žalbene navode da je tu činjenicu bilo moguće utvrditi uvidom u izvršni spis u kojem je doneseno rješenje o dosudi. Ovo posebno ako se ima u vidu, kako je naveo sud, da je banka kao tražilac izvršenja objavila rješenje o izvršenju u „Službenom glasniku RS“ i u dva dnevna lista zato što nije postojala zemljišna knjiga za sporne nekretnine u općini na kojoj su se nalazile. Pored toga, Okružni sud je u potpunosti prihvatio obrazloženje prvostepenog suda u pogledu odluke o troškovima postupka u odnosu na prvotuženu.

6. Apelant navodi da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant, u suštini, ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je neosnovan njegov tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženu. Ističe da ga je prvotužena dovela u zabludu u pogledu nepostojanja tereta na spornim nekretninama koje je kupio od drugotuženog i trećetuženog.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

11. U vezi s apelantovim navodima koji se, u suštini, tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO-a i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Okružni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu. Pri tome je Okružni sud eksplicitno obrazložio da apelant nije dokazao tvrdnje da je radnjama prvotužene doveden u zabludu u vezi s postojanjem tereta na spornim nekretninama. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmatrali sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1590/22 (D. Š.) | Sudska praksa | Aktio