Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-579/22 (R. T.)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi i izdaci
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-579/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-579/22, rješavajući apelaciju Radenka Topića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radenka Topića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 73 0 P 033900 21 Gž od 10. decembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radenko Topić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Čelinca, podnio je 14. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 73 0 P 033900 21 Gž od 10. decembra 2021. godine i presude Osnovnog suda u Kotor Varošu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 73 0 P 033900 19 P od 15. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 73 0 P 033900 19 P od 15. februara 2021. godine apelant je obavezan da S. M. (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati iznos od 2.070,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 21. avgusta 2016. godine i iznos od 10.612,92 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 22. jula 2017. godine. Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužilac tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati troškove zastupanja u disciplinskom postupku, kao i protivtužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tužioca da mu nadoknadi materijalnu štetu pričinjenu zastupanjem u predmetu vođenom kod Osnovnog suda. U obrazloženju, sud je kao nesporno utvrdio da je tužilac kao punomoćnik zastupao apelanta u disciplinskom postupku kod MUP-a RS i parničnim postupcima pred Osnovnim sudom u Banjaluci i Osnovnim sudom. Takođe je detaljno naveo procesne radnje koje je tužilac u tim postupcima preduzimao. Sud je istakao da je apelant punomoćjem ovlastio tužioca da ga zastupa u tim postupcima, te da između parničnih stranaka nije zaključen poseban ugovor u smislu člana 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata (u daljnjem tekstu: Tarifa), koji bi isključio njenu primjenu. Stoga je sud zaključio da se radi o ugovoru o nalogu iz člana 749. i 762. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S obzirom na to da je disciplinski postupak protiv apelanta okončan 2008. godine a da je tužba podnesena 2019. godine, sud je zaključio da je apelantovo potraživanje troškova zastupanja u tom postupku zastarilo u smislu člana 371. ZOO. Dalje je naveo da su apelantu u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci pod brojem 71 0 P 030864 15 P 2 dosuđeni troškovi u iznosu od 3.520, KM, te da je on tužiocu na ime zastupanja u tom postupku isplatio iznos od 3.700,00 KM. Međutim, sud je istakao da tužilac ima pravo i na naknadu troškova sastava žalbe i odgovora na žalbu u skladu sa Tarifnim brojem 2. Stoga je zaključio da ukupni troškovi koje je apelant bio dužan isplatiti tužiocu na ime zastupanja u tom postupku iznose 5.770,00 KM. Imajući u vidu da je apelant po tom osnovu isplatio tužiocu iznos od 3.700,00 KM, sud ga je obavezao da mu isplati ostatak duga u iznosu od 2.070,00 KM, sa zakonskim zateznim kamatama od 21. avgusta 2016. godine kada mu je tužilac dostavio troškovnik. Pri tome je istakao da činjenica da apelantu nisu dosuđeni troškovi žalbe i odgovora na žalbu njega ne oslobađa obaveze naknade tih troškova tužiocu, u smislu člana 11. Tarife.

3. Sud je dalje naveo da je u postupku pred Osnovnim sudom dio apelantovog tužbenog zahtjeva odbačen a dio odbijen, te da je on obavezan da tuženoj Republici Srpskoj nadoknadi troškove tog postupka. Naveo je da apelant nije osporavao da tužiocu nije isplatio troškove zastupanja u tom predmetu, te da nije mogao prihvatiti njegove tvrdnje o postojanju sporazuma o naplati troškova iz dosuđenog iznosa nakon okončanja spora. U vezi s tim je istakao da stranke o tome nisu zaključile sporazum u pisanoj formi, te da je tužilac osporio postojanje takvog dogovora. Sud takođe nije prihvatio apelantove tvrdnje da mu je tužilac izazvao neopravdane troškove u tom postupku, s obzirom na to da je apelant bio prisutan svim raspravama i imao mogućnost da otkaže ugovor o nalogu u smislu člana 766. ZOO, što nije učinio. Osim toga, sud je ukazao da činjenica da apelant nije uspio u tom sporu, njega ne oslobađa obaveze naknade troškova zastupanja tužiocu, s obzirom na to da neuspjeh u sporu nije bio posljedica tužiočevog propusta da preduzme neku neophodnu radnju u postupku. Konačno, u pogledu protivtužbenog zahtjeva, sud je istakao da apelant nije dokazao da je isplatio troškove postupka pred Osnovnim sudom tuženoj stani, te da stoga nije dokazao da je pretrpio štetu u smislu člana 155. ZOO.

4. Presudom Okružnog suda broj 73 0 P 033900 21 Gž od 10. decembra 2021. godine djelimično je usvojena apelantova žalba i prvostepena presuda je preinačena na način da je apelant umjesto iznosa od 10.612,92 KM, obavezan da tužiocu isplati iznos od 4.252,92 KM. U preostalom dijelu žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju je istakao da je prvostepeni sud pogrešno primijenio tarifni broj 2. Tarife kod obračuna troškova koji tužiocu pripadaju za zastupanje u postupku pred Osnovnim sudom, jer se radilo o radnom sporu na koji se primjenjuje tarifni broj 3. Tarife. Sud je naveo procesne radnje za koje tužiocu pripada naknada u ukupnom iznosu od 4.252,92 KM. U vezi s tim je istakao da tužiocu ne pripada pravo na troškove sastava podnesaka jer ih je mogao izložiti na ročištima, kao ni troškovi na ime sastava tužbe jer je to potraživanje zastarilo. U preostalom dijelu, Okružni sud je podržao odluku i obrazloženje prvostepenog suda. Pri tome je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da tužilac nije bio ovlašten da u njegovo ime podnese žalbu i odgovor na žalbu. U vezi s tim je istakao da je tužilac na osnovu izdate punomoći zastupao apelanta u toku cijelog postupka, kao i da je u njegovo ime izjavio vanredni pravni lijek.

5. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). U vezi s tim, apelant navodi da su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, pogrešno primijenjenom materijalnom pravu, te da su donesene uz bitne povrede odredaba parničnog postupka. Navodi da se u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci radilo o radnom sporu i da su sudovi bili dužni primijeniti tarifni broj 3. koji se odnosi na radne sporove. Stoga smatra da je za zastupanje u tom postupku bio dužan platiti tužiocu iznos od 570,00 KM, umjesto 2.070,00 KM. Apelant takođe smatra da su sudovi pogrešno primijenili odredbu čl. 262. i 263. ZOO, te da odluka o kamatama za njega predstavlja novčanu kaznu. Konačno, navodi da tužilac nije bio ovlašten da u njegovo ime uloži žalbu i da odgovor na žalbu u tom postupku, već je bio ovlašten jedino da podnese tužbu.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je apelant, shodno relevantnim odredbama ZOO i Tarife, dužan da tužiocu isplati dosuđene novčane iznose na ime zastupanja u dva parnična postupka. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode da tužilac nije bio ovlašten da u njegovo ime uloži žalbu i da odgovor na žalbu u postupku pred Osnovnim sudom u Banjaluci. Međutim, Okružni sud je razmotrio te navode i jasno obrazložio zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu uticati na drugačije rješenje spora. Dalje, Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi da su sudovi troškove tog postupka bili dužni obračunati prema tarifnom broju 3. koji se odnosi na radne sporove odnose na traženje da Ustavni sud postupa kao sud „četvrte instance“, što, kako je već rečeno, nije njegov zadatak. Osim toga, Ustavni sud primjećuje da sudski broj tog predmeta ne sadrži oznaku za radni spor „Rs“, u smislu člana 76. Pravilnika o sistemu za automatsko upravljanje predmetima u sudovima (vidi tačku 2. ove odluke). Konačno apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.

10. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-579/22 (R. T.) | Sudska praksa | Aktio