Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4195/23 (M. V.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
  • Mjere zabrane
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4195/23

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4195/23, rješavajući apelacije Mila Vučkovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Mila Vučkovića podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 044645 23 Kv 5 od 11. septembra 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kv 6 od 6. novembra 2023. godine u odnosu na navode o povredi prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije Mila Vučkovića podnesene protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 044645 23 Kv 5 od 11. septembra 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kv 6 od 6. novembra 2023. godine u odnosu na navode o povredi člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što su preuranjene.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mile Vučković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banje Luke, podnio je 18. septembra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 044645 23 Kv 5 od 11. septembra 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kri od 28. jula 2023. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-4195/23.

2. Apelant je, posredstvom istog punomoćnika, podnio apelaciju protiv rješenja Suda BiH br. S1 1 K 044645 23 Kv 6 od 6. novembra 2023. godine i S1 1 K 044645 23 Kri od 3. oktobra 2023. godine. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-4916/23. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodi pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-4195/23.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore, koji su 6. novembra 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje nije dostavljeno Ustavnom sudu u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Tužilaštvo je 30. decembra 2022. godine podnijelo optužnicu protiv apelanta i drugih lica kojom im je stavljeno na teret počinjenje krivičnog djela ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika iz člana 142 Krivičnog zakona SFRJ. Tužilaštvo je uz optužnicu podnijelo prijedlog da se apelantu i drugim optuženim odrede mjere zabrane.

7. Rješenjem Suda BiH od 25. januara 2023. godine prihvaćen je prijedlog Tužilaštva, te su apelantu određene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine iz člana 126 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP), obaveza povremenog javljanja državnom organu iz člana 126a stav 1 tačka d) ZKP-a, te zabrana sastajanja s određenim licima iz člana 126a stav 1 tačka c) ZKP-a.

8. Rješenjem Suda BiH od 29. maja 2023. godine apelantu je ukinuta mjera obaveznog povremenog javljanja nadležnom organu, te je utvrđena opravdanost daljnjeg trajanja mjere zabrane putovanja iz člana 126 stav 2 ZKP-a i mjere zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 126a stav 1 tačka c) ZKP-a.

Apelacija broj AP-4195/23

9. Rješenjem Suda BiH od 28. jula 2023. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća Suda BiH od 11. septembra 2023. godine, utvrđeno je da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost daljnje primjene mjera zabrane putovanja i sastajanja s određenim licima.

10. U obrazloženju rješenja vijeće je navelo da je prvostepeni sud u osporenom rješenju pravilno cijenio da u ovom predmetu postoji potvrđena optužnica. Sudija za prethodno saslušanje je prilikom ocjene dokaza dostavljenih uz optužnicu zaključio da iz tih dokaza proizlazi da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti, u mjeri dovoljnoj za daljnju primjenu mjera zabrane. Nadalje, razmatrajući pitanje opravdanosti daljnje primjene izrečene mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, sud je ukazao da i dalje postoje činjenice i okolnosti koje ukazuju na bojazan da bi apelant mogao pobjeći, sakriti se ili otići u nepoznato mjesto s ciljem izbjegavanja vođenja i okončanja postupka. Sud je cijenio brojnost, složenost i težinu inkriminacija, visinu zaprijećene kazne, kao i težinu posljedica, čega su apelant i drugi optuženi u ovom procesnom trenutku nesumnjivo svjesni. To na njih može djelovati motivišuće da postanu nedostupni organima gonjenja. Osim toga, sud je imao u vidu da bi svako eventualno napuštanje granica BiH bez znanja i odobrenja suda moglo dovesti do ometanja ovog krivičnog postupka u kojem je optuženo više lica. Ukazano je da nedolazak bilo kojeg od optuženih, iz bilo kojeg razloga, na nastavke glavnog pretresa nužno utiče ne samo na krivični postupak u odnosu na tog optuženog nego i na prava svih ostalih optuženih u ovom postupku. Sud je zaključio da sve navedene okolnosti, pojedinačno i u međusobnoj vezi, mogu djelovati motivišuće na apelanta i druge optužene da pokušaju izbjeći procesuiranje, što je nužno spriječiti, i to daljnjom primjenom mjere zabrane putovanja u odnosu na sve optužene, posebno imajući u vidu da predstoji izvođenje dokaza koje je predložilo Tužilaštvo. U pogledu mjere zabrane sastajanja s određenim licima Sud BiH je zaključio da se okolnosti koje su u prethodnom toku postupka opravdavale primjenu ove mjere zabrane nisu promijenile u mjeri koja bi dovela do njenog ublažavanja ili ukidanja. U tom pogledu sud je cijenio činjenicu da su apelant i ostali optuženi u ovom procesnom trenutku upoznati s identitetom svjedoka navedenih u optužnici i sadržajem njihovih iskaza. Istaknuto je da je sud obavezan omogućiti svjedocima da svoje iskaze daju na glavnom pretresu, slobodno i neometano, bez bilo kakvih pritisaka. Pri tome je sud imao u vidu činjenicu da predstoji saslušanje svjedoka Tužilaštva. Sud je naglasio da te okolnosti ukazuju da bi apelant i drugi optuženi mogli izvršiti nedozvoljeni uticaj na svjedoke s ciljem izbjegavanja ili umanjivanja svoje krivične odgovornosti. Sud je naročito imao u vidu činjenicu da je znatan broj svjedoka iz Banje Luke, odakle su i optuženi. U pogledu prigovora odbrane na nedostatak individualizacije i konkretizacije razloga za primjenu mjera zabrane u odnosu na sve optužene u ovom predmetu, vijeće je ukazalo da je upravo zbog prirode krivičnih djela koja se apelantu i drugim optuženim stavljaju na teret i, u vezi s tim, utvrđenih zajedničkih okolnosti kod svih optuženih, ove činjenice bilo potrebno obrazložiti na način kako je to učinjeno. Razmatrajući mogućnost primjene blažih mjera, sud je zaključio da se mjerama izrečenim u dispozitivu rješenja može obezbijediti uspješno vođenje i okončanje ovog krivičnog postupka. Ukazano je da dodatno ublažavanje ili ukidanje mjera zabrane u ovom procesnom trenutku ne bi bilo svrsishodno. Apelacija broj AP-4916/23

11. Rješenjem Suda BiH od 3. oktobra 2023. godine, koje je potvrđeno rješenjem vijeća Suda BiH od 6. novembra 2023. godine, utvrđena je opravdanost daljnjeg trajanja mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine i mjere zabrane sastajanja s određenim licima.

12. Vijeće je podsjetilo da kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane, koja je u tom procesnom trenutku na snazi, predstavlja provjeru da li su se i u kojoj mjeri izmijenile okolnosti koje su rukovodile sud prilikom određivanja mjera i da li te promjene imaju uticaja na daljnju primjenu mjera. Dakle, sud nije obavezan da detaljno izloži i obrazloži sve razloga kojima se rukovodio prilikom određivanja mjera zabrane. Obaveza suda je da utvrdi da li su se izmijenile okolnosti. Nadalje, sud je zaključio da apelantova odbrana žalbenim navodima nije dovela u pitanje zaključak prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje, niti na to ukazuju dokazi koji su do sada izvedeni na glavnom pretresu. Stoga je sud zaključio da nije došlo do nastupanja novih okolnosti koje bi ukazale na drugačije stanje stvari u pogledu postojanja osnovane sumnje. Neosnovanim su ocijenjeni i apelantovi žalbeni prigovori kojima je problematizovan zaključak prvostepenog suda o postojanju posebnih razloga za daljnju primjenu mjere zabrane putovanja i mjere zabrane sastajanja s određenim licima. Vijeće je u tom pogledu ocijenilo valjanim i argumentovanim obrazloženje prvostepenog suda, koje je prihvatilo u cijelosti. Vijeće je razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja neometanog vođenja postupka i zaključilo da se nijednom drugom mjerom ne mogu ostvariti ciljevi zbog kojih su mjere određene.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

13. Apelant smatra da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je naveo da ne postoji osnovana sumnja da je počinio krivična djela koja su mu stavljena na teret, pri čemu je naročito istakao da sud nije ocijenio postojanje osnovane sumnje za svakog optuženog pojedinačno. Naveo je da razlozi na kojima se zasnivaju osporene odluke nisu konkretizovani i individualizovani u odnosu na njega, pozivajući se na Odluku Ustavnog suda broj AP-678/08.

14. Apelant je problematizovao status oštećenih tvrdeći da „nisu uživali zaštitu prema ženevskim konvencijama“. Osim toga, tvrdi da dokazi koje je Tužilaštvo dostavilo uz optužnicu „ne bi objektivnog posmatrača uvjerili da je apelant počinio djelo koje mu se stavlja na teret“. Ukazao je da ne postoji niti jedan svjedok, direktni očevidac događaja koji predstavljaju činjenični opis djela koja se apelantu stavljaju na teret i da su navodi iz optužnice potkrijepljeni isključivo nepreciznim iskazima oštećenih. Nadalje, apelant je ukazao da je optužnica podignuta za djelo koje je navodno počinjeno prije 27 godina, a da je istraga trajala 10 godina. Smatra da činjenice o proteku vremena ukazuju da izricanje mjera zabrane nije bilo potrebno, niti je svrsishodno, jer apelant, da je imao namjeru, mogao je pobjeći u tom periodu. Naročito je istakao da je neosuđivan, da nije sklon činjenju krivičnih djela, kao i da ne posjeduje pasoš ili državljanstvo bilo koje druge države osim BiH.

b) Odgovori na apelaciju

15. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri argumentaciji iznesenoj u osporenim rješenjima. Istaknuto je da su mjere zabrane određene apelantu proporcionalne procesnim ciljevima i da ne ograničavaju apelanta preko razumne mjere u ostvarivanju njegovih prava i sloboda.

16. Tužilaštvo smatra da su rješenja Suda BiH pravilna i zasnovana na zakonu, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21

– odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Odjeljak 4 - Mjere zabrane Član 126.

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja (1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, Sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava (1) ovog člana, Sud također može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korištenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Član 126.a Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, Sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

[…]

c) zabranu sastajanja s određenim osobama, […] (2) Ostale mjere zabrane iz stava (1) ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta kao i uz zabranu putovanja iz člana 126.

ovog zakona, ili kao zasebne mjere.

Član 126.b st. 5. i 6.

Izricanje mjera zabrane (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravomoćnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. Član 18 stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

l) apelacija je preuranjena U odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje

21. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, koji se suštinski tiču ocjene dokaza u pogledu osporavanja kredibiliteta oštećenih kao svjedoka, Ustavni sud podsjeća na to da član 6 Evropske konvencije, kojim se jemči pravo na pošteno suđenje, ne propisuje nikakva pravila o dopuštenosti dokaza kao takvih budući da je to uređeno nacionalnim pravom. Stoga je zadatak domaćih sudova da ocijene dokaze koji su pred njima, kao i značaj bilo kojeg dokaza koji optuženi želi da iznese. Međutim, sud mora da utvrdi da li je postupak u cjelini, uključujući i način na koji su pribavljeni dokazi, bio pravičan, kako to zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije (vidi Evropski sud za ljudska prava, Horvatić protiv Hrvatske, presuda od 17. oktobra 2013. godine, predstavka broj 36044/09, tačka 77). Slijedom navedenog, proizlazi da nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča.

22. U konkretnom slučaju krivični postupak je u toku. Predmet osporavanja apelacijom su rješenja kojim su apelantu produžene mjere zabrane. Dakle, osporenim rješenjima nije utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6 Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1689/22 od 6. jula 2022. godine, tačka 24, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije preuranjena.

U odnosu na ostale navode

23. Ustavni sud utvrđuje da apelacije u ovom dijelu ispunjavaju uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

VII.Meritum

24. Imajući u vidu apelantove navode kojima problematizuje mjere zabrane koje mu je Sud BiH izrekao na osnovu člana 126 stav 2 i člana 126a stav 1 tačka c) ZKP-a, Ustavni sud smatra da osporena rješenja treba da budu ispitana u kontekstu garancija iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4391/17 od 6. decembra 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

26. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

27. Ustavni sud podsjeća da član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakome pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Svaka mjera kojom se ovo pravo ograničava mora da bude u skladu sa zakonom, mora da slijedi jedan od legitimnih ciljeva iz stava 3 člana 2 i mora da bude neophodna u demokratskom društvu (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).

28. Ustavni sud zapaža da je Sud BiH apelantu izrekao mjere zabrane propisane u ZKP-u kako bi se obezbijedilo njegovo prisustvo i uspješno vodio krivični postupak. Sud BiH je postupao u skladu s odredbom člana 126b ZKP-a kojom se reguliše vrijeme trajanja mjere zabrane, odnosno postupao je u skladu s obavezom suda da svaka dva mjeseca ispita da li je primjena izrečenih mjera još uvijek potrebna. Dakle, ograničenja apelantovog prava na slobodu kretanja na određenoj teritoriji, odnosno prava da napusti tu teritoriju su u skladu s odredbama ZKP-a. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantu mjere zabrane izrečene i produžavane u skladu sa zakonom.

29. Nadalje, Ustavni zapaža da su mjere zabrane izrečene s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka, što opravdava njihovu nužnost u demokratskom društvu. Pri tome, prvobitno izrečena mjera obaveze povremenog javljanja nadležnom organu je prilikom kontrole opravdanosti prvo ublažena, a poslije i ukinuta. Iz navedenog proizlazi da Sud BiH vodi računa da mjere budu svedene na najmanju moguću mjeru, ali da ipak služe svrsi zbog koje su izrečene. Osim toga, apelant, problematizujući izrečenu mjeru zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, osim ukazivanja na snažne veze s Banjom Lukom i činjenicu da ne posjeduje pasoš, nije ponudio argumente iz kojih bi se nesumnjivo moglo utvrditi da postoji potreba da apelant napusti teritoriju Bosne i Hercegovine. Apelant, takođe, nije dao obrazloženje kakav to negativan uticaj na njega ima izrečena mjera zabrane, zbog kojeg bi bilo neophodno da se ona ukine. S obzirom na navedeno, apelant nije uvjerio Ustavni sud da je izrečenim mjerama zabrane na njega stavljen pretjeran teret, koji bi bio u suprotnosti sa zakonskim ciljem koji se želi postići. Ustavni sud smatra da su u ovoj fazi postupka, kada se izvode dokazi Tužilaštva, obrazloženja redovnih sudova o neophodnosti izrečenih mjera zabrane logična i argumentovana. Ustavni sud, takođe, podsjeća da redovni sudovi i dalje imaju obavezu preispitivanja izrečenih mjera zabrane svaka dva mjeseca i njihovog ublažavanja ili ukidanja ukoliko se za to steknu uslovi. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je postignuta pravična ravnoteža između nužnosti ovih mjera izrečenih s ciljem uspješnog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.

30. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede apelantovog prava iz člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kada su mjere zabrane izrečene u skladu sa zakonom, te kada ne dovode u pitanje pravičnu ravnotežu između legitimnog cilja koji se ogleda u obezbjeđenju apelantovog prisustva i neometanog vođenja krivičnog postupka i apelantovog prava na slobodu kretanja.

32. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4195/23 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio