Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/23 (Zapadnohercegovački kanton)

Odluka donesena 19. 09. 2024.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izvršni postupak
  • Stečaj
  • Izvršenje
  • Javna vlast
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2032/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 09. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Seada Palavrić, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i suci Mirsad Ćeman, Helen Keller, Ledi Bianku i Marin Vukoja, na sjednici održanoj 19. rujna 2024. godine, u predmetu broj AP-2032/23, rješavajući apelacije koje je podnio Zapadnohercegovački kanton, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Zapadnohercegovački kanton protiv:

Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 Ip 059710 21 Pž od 24. ožujka 2023. godine i

Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 I 059170 21 Gž od 11. srpnja 2023. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neutemeljene.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2032/23

1. Zapadnohercegovački kanton (u daljnjem tekstu: apelant), sa sjedištem u Širokom Brijegu, koji zastupa Pravobraniteljstvo Zapadnohercegovačkog kantona (u daljnjem tekstu: Pravobraniteljstvo), podnio je 25. travnja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 Ip 059710 21 Pž od 24. ožujka 2023. godine i Rješenja Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 Ip 059710 21 Ip 2 od 7. svibnja 2021. godine.

2. AP-3978/23

2. Apelant, kojeg zastupa Pravobraniteljstvo, podnio je 6. rujna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 64 0 I 059170 21 Gž od 11. srpnja 2023. godine i Rješenja Općinskog suda broj 64 0 I 059170 20 I od 31. svibnja 2021. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedene apelacije temelje na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa člankom 32. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2032/23.

Činjenice

4. Osporenim rješenjima Kantonalnog suda odbijene su apelantove žalbe podnesene protiv prvostupanjskih rješenja kojima su odbijeni apelantovi prigovori podneseni protiv rješenja o izvršenju. Navedenim rješenjima je, na temelju izvršne isprave i naknadnog priznanja stečajnog upravnika, dozvoljeno izvršenje po prijedlogu tražitelja izvršenja („Colpharm“ d.o.o. Široki Brijeg i J. L.) protiv apelanta kao izvršenika.

5. U obrazloženju osporenih odluka Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud rješenje o izvršenju donio na temelju izvršne isprave – rješenja s ispitnog ročišta Općinskog suda od 25. rujna 2015. godine, odnosno 27. travnja 2017. godine i naknadnog priznanja stečajnog upravnika od 14. veljače 2017. godine, odnosno 27. travnja 2017. godine u stečajnom postupku nad Javnom ustanovom „Ljekarne Zapadnohercegovačkog kantona“. U svezi s tim, Kantonalni sud je ukazao da apelant kao osnivač navedene javne ustanove za njezine obveze odgovara solidarno i neograničeno, sukladno odredbi članka 54. stavak (2) Zakona o ustanovama Zapadnohercegovačkog kantona. Slijedom toga, Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je dozvolio izvršenje, u smislu odredbe članka 30. stavak (2) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP). Naime, navedenom odredbom propisano je da se izvršenje određuje i protiv treće osobe koja u izvršnoj ispravi nije označena kao izvršenik ako tražitelj izvršenja javnom ili prema zakonu ovjerenom privatnom ispravom dokaže da je ta osoba na zakonit način preuzela dug iz izvršne isprave ili da je taj dug prema zakonu obvezna izmiriti.

Apelacijski navodi

6. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, ponavlja navode koje je iznosio i tijekom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da izvršne isprave u konkretnim pravnim stvarima ne glase na apelanta niti je apelant bio stranka u postupcima iz kojih proizlaze izvršne isprave, pa, sukladno tome, ne može biti izvršenik u konkretnim postupcima. Osim toga, apelant se poziva i na kršenje zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud primjećuje da je apelant nositelj javne vlasti. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz članka II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine, ali ne i iz Europske konvencije (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. veljače 2004. godine, toč. 14. i 15. i AP-3444/19 od 7. travnja 2021. godine, točka 28., objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim, primjenjivi standardi su isti.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43. i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. veljače 2019. godine, točka 32., te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Europskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na temelju činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje, kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Ustavni sud naročito ukazuje da je Kantonalni sud, pozivajući se na odredbe članka 54. stavak (2) Zakona o ustanovama Zapadnohercegovačkog kantona i članka 30. stavak (2) ZIP-a, dao jasne razloge o neutemeljenosti apelantova prigovora da ne može imati svojstvo izvršenika u navedenim postupcima. Osim toga, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u odnosu na navedene apelacije ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine niti su u apelacijama pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. U odnosu na apelantove navode o kršenju zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ponavlja da je apelant nositelj javne vlasti, te da se navedeno ustavno pravo ne može primijeniti u odnosu na apelanta.

13. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje na to da apelantovi navodi u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

14. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Seada Palavrić

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2032/23 (Zapadnohercegovački kanton) | Sudska praksa | Aktio