Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-13/22 (F. Ć.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-13/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić , na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-13/22, rješavajući apelaciju Fatime Čirić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Fatima Čirić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 013329 18 Uvp od 16. septembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Fatima Čirić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 30. decembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 013329 18 Uvp od 16. septembra 2021. godine.
2. Rješenjem Ministarstva za pitanja boraca i ratnih vojnih invalida, Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) broj 12/2-41-5-2395-25/08 od 18. oktobra 2018. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, radi usklađivanja iznosa ovih prava sa uvjerenjem prvostepenog organa od 5. juna 2008. godine. Navedenim uvjerenjem potvrđuje se da se apelantica „nalazi na evidenciji obračuna usklađene, a neisplaćene porodične invalidnine za period od 1. juna 1996. godine – 31. mart 1999. godine“. Rješenjem Federalnog ministarstva za pitanja boraca i invalida odbrambeno-oslobodilačkog rata (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj UP-II-03-41- 593/17 od 5. januara 2018. godine, odbijena je apelantičina žalba podnesena protiv rješenja prvostepenog organa. Presudom Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 01 0 U 013329 18 U od 10. septembra 2018. godine odbijena je apelantičina tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa.
3. Presudom Vrhovnog suda broj 01 0 U 013329 18 Uvp od 16. septembra 2021. godine, odbijen je apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Kantonalnog suda. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni organ, vezano za apelantičin zahtjev, ukazao da je o istoj upravnoj stvari ranije odlučeno i doneseno pravosnažno i konačno rješenje o priznatim pravima. Naime, kako je obrazloženo, konačnim rješenjima od 20. decembra 1996. godine i 13. januara 2005. godine apelantici je priznato pravo na ličnu invalidninu i pravo na izuzetno materijalno obezbjeđenje. Vrhovni sud je podsjetio da je apelantica podnijela prvostepenom organu konkretni zahtjev radi usklađivanja sa uvjerenjem prvostepenog organa od 5. juna 2008. godine, koji je dostavila uz zahtjev. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije, u smislu člana 169. stav 1. Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Stoga, Vrhovni sud je istakao da se nije moglo zahtjevom tražiti donošenje rješenja a da se ne precizira dispozitiv, niti usklađivanje sa izdatim uvjerenjem, a da se jasno ne navede o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim je to propisom regulisano. Pored toga, Vrhovni sud je naveo da, shodno odredbi člana 170. stav (2) Zakona o upravnom postupku, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je ono podneseno kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari. Naime, ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju bi on sam pristupio utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopšte ne postoji obaveza vođenja takve evidencije. Vrhovni sud je istakao da radi toga samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa uvjerenjem od 5. juna 2008. godine.
4. Apelantica smatra da joj je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene odredbe Zakona o upravnom postupku i Zakona o upravnom sporu. Pored toga, apelantica smatra da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, zbog stava Vrhovnog suda da apelantica nije mogla tražiti donošenje rješenja samo usklađenog sa uvjerenjem prvostepenog organa od 5. juna 2008. godine, jer se u skladu sa procesnim zakonom svaka činjenica u upravnom postupku može utvrđivati svim dokaznim sredstvima. Apelantica smatra i da osporena presuda Vrhovnog suda ne zadovoljava standard „obrazložene odluke“. Pri tome, apelantica je u prilog navedenim tvrdnjama dostavila odluke Vrhovnog suda donesene u drugim predmetima za koje je tvrdila da su donesene u predmetima baziranim na istom činjeničnom stanju (u tim predmetima je usvojen zahtjev za vanredno preispitivanje jer nižestepene odluke nisu bile obrazložene, tj. nije odgovoreno na navode iz tužbe).
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Apelantica, u suštini, smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivno-pravni propisi, da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“.
8. Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Evropski sud utvrdio u svojoj praksi, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantica na bilo koji način bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. Naime, iz apelacionih navoda proizlazi da apelantica smatra da joj povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka zbog činjenice kako su cijenjeni dokazi u konkretnom postupku, tj. jer je zaključeno da samo uvjerenje organa uprave ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava na porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno obezbjeđenje, a ne iz razloga jer joj je onemogućeno da izloži svoj predmet. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način dovedeno u pitanje načelo ravnopravnosti stranaka.
9. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenja u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio zašto je zaključio da u konkretnom slučaju uvjerenja organa uprave ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju konkretnih prava. Naime, jasno je obrazloženo da apelantica nije mogla zahtjevom tražiti donošenje rješenja a da se ne precizira dispozitiv, niti usklađivanje sa izdatim uvjerenjem, a da se jasno ne navede o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim je to propisom regulisano. Dakle, dati su jasni i precizni argumenti, u smislu prava na obrazloženu odluku, koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, koje je apelantica dostavila uz apelaciju i na koje se poziva, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima iz razloga koji nisu u vezi s konkretnim predmetom i koji se na konkretan slučaj ne mogu primijeniti. S druge strane, Vrhovni sud je, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o upravnom postupku, u konkretnom slučaju zaključio da apelantičin zahtjev za vanredno preispitivanje nije osnovan, te je za takvo odlučenje dao detaljne i jasne razloge. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, tj. odlučivao o identičnim apelacionim navodima, te u vezi s tim nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-805/21 od 7. aprila 2021. godine, AP-2838/21 od 16. novembra 2021. godine i AP-728/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman