Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1017/23 (M. T.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Pritvor
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1017/23
Apelacija
Odluka o meritumu
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-1017/23, rješavajući apelacije Milenka Tomića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), u sastavu:
Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Milenka Tomića.
Utvrđuje se povreda apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Milenko Tomić (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Veselin Londrović, advokat iz Bijeljine, podnio je 25. februara 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 008781 23 Kž 6 od 14. februara 2023. godine i rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 008781 23 Kv 10 od 6. februara 2023. godine. Apelant je tražio da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će Kazneno-popravnom zavodu u Bijeljini da naloži puštanje apelanta na slobodu do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Apelacija je u Ustavnom sudu registrovana pod brojem AP-1017/23.
2. Apelant je 3. maja 2023. godine dopunio apelaciju osporivši rješenja Okružnog suda broj 12 0 K 008781 23 Kv 11 od 7. aprila 2023. godine kojim mu je produžen pritvor, te Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 008781 23 Kž 7 od 20. aprila 2023. godine kojim je odbijena njegova žalba protiv prvostepenog rješenja.
3. U dopuni apelacije od 5. jula 2023. godine, apelant je osporio rješenja Okružnog suda broj 12 0 K 008781 23 Kv 12 od 8. juna 2023. godine i Rješenje Vrhovnog suda broj 12 0 K 008781 23 Kž 8 od 14. juna 2023. godine kojima mu je produžen pritvor za još dva mjeseca.
4. Apelant, zastupan po istom punomoćniku, 15. septembra i 27. novembra 2023. godine, podnio je Ustavnom sudu apelacije protiv rješenja Vrhovnog suda br. 12 0 K 008781 23 Kž 10 od 24. oktobra 2023. godine i 12 0 K 008781 23 Kž 9 od 21. avgusta 2023. godine i rješenja Okružnog suda br. 12 0 K 008781 23 Kv 14 od 10. oktobra 2023. godine i 12 0 K 008781 23 Kv 13 od 9. avgusta 2023. godine. Apelacije su u Ustavnom sudu registrovane pod brojem AP- 4081/23 i AP-4962/23.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
5. Ustavni sud je Odlukom o privremenoj mjeri broj AP-1017/23 od 27. aprila 2023. godine odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
6. S obzirom na to da se podnesene apelacije odnose na isto pitanje, predmet i postupak koji se vodi pred redovnim sudovima, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-1017/23.
7. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda te od Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Nakon što su svi pozvani dostavili odgovore, oni su 20. marta i 6. novembra 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku na izjašnjenje. Izjašnjenje na odgovore nije dostavljeno u ostavljenom roku.
III.Činjenično stanje
8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
9. Protiv apelanta je 1. februara 2022. godine potvrđena optužnica kojom se tereti da je počinio krivično djelo obljube sa djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). Rješenjem Okružnog suda od 3. februara 2022. godine apelantu je produžen pritvor nakon potvrđivanja optužnice, te je određeno da pritvor može da traje da izricanja presude, najduže dvije godine računajući od datuma potvrđivanja optužnice. Pritvor je apelantu produžen iz razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS). Određeno je da će se pritvor kontrolisati svaka dva mjeseca.
10. Rješenjem Okružnog suda od 6. februara 2023. godine utvrđeno je da i dalje postoje razlozi za pritvor propisani u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, pa je apelantu produžen pritvor za naredna dva mjeseca. Okružni sud je naveo da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen. Zaključak o postojanju osnovane sumnje sud je zasnovao na svjedočenju maloljetne D. M. (u daljnjem tekstu: oštećena) u kojem je ona opisala apelantovo ponašanje prema njoj, zatim iz iskaza oca i majke oštećene koji su opisali šta im je oštećena ispričala o spornom događaju, kao i iz iskaza drugih svjedoka koji su svjedočili o ovom događaju. Ovi su iskazi potvrđeni porukama koje je apelant slao oštećenoj. Prema mišljenju suda, ti su dokazi dali dovoljno osnova za zaključak da postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se tereti.
11. U pogledu postojanja posebnih uslova za produženje pritvora propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, Okružni sud je naveo da način izvršenja i okolnosti pod kojima je počinjeno ovo krivično djelo predstavljaju vanredne okolnosti koje tom djelu daju posebnu težinu. Zbog toga je zaključeno da bi puštanje apelanta na slobodu za posljedicu imalo stvarnu prijetnju narušavanja javnog reda na području na kojem je krivično djelo počinjeno, ali i u široj društvenoj zajednici. Naime, ukazano je da je apelant, kao trener Bokserskog kluba u kojem je oštećena trenirala, u uračunljivom stanju i svjestan protivpravnosti svog djela, znajući da oštećena ima manje od petnaest godina, u namjeri da zadovolji svoj seksualni nagon više puta nagovarao oštećenu da pristane na polne radnje s njim. Apelant je oštećenoj upućivao poruke neprimjerenog sadržaja, te se u više prilika ponašao neprimjereno. Okružni sud je ukazao da ovako opisana radnja izvršenja krivičnog djela i činjenice koje se tiču posljedica proisteklih iz njegovog počinjenja ukazuju da se radi o posebno teškom krivičnom djelu. Istaknuto je da, pored činjenice da je žrtva ovog krivičnog djela dijete mlađe od petnaest godina i da se radi o velikom nesrazmjeru u zrelosti i uzrastu između apelanta i oštećene (razlika je 45 godina), treba imati u vidu i činjenicu, o kojoj su se detaljno izjašnjavali roditelji oštećene, odnosno da je opisano ponašanje optuženog na nju ostavilo ozbiljne negativne posljedice. Naime, oštećena je nakon ovog događaja izbjegavala kontakt s roditeljima, žalila se na glavobolju, počela je nekontrolisano da jede, usljed čega se ugojila oko petnaest kilograma.
12. Sud je dalje ukazao da su okolnosti pod kojima je djelo počinjeno, ali i okolnosti koje se odnose na apelanta kao izvršioca, takođe posebne i vanredne. Naime, apelant je bio jedan od trenera oštećene koja je trenirala boks. On je, pored toga, bio i sportski direktor Bokserskog kluba, predsjednik Bokserskog saveza Republike Srpske i generalni sekretar Bokserskog saveza BiH. To znači da je apelantova uloga u bokserskom sportu na području cijele BiH vrlo značajna, s obzirom na to da je bio visokopozicioniran, pa u tom smislu nesumnjivo i vrlo uticajan, kako se to može zaključiti i iz iskaza oštećene. Status u bokserskoj organizaciji mu je omogućavao da učestvuje u organizaciji raznih takmičenja, pogotovo mladih sportista o čijem razvoju je, s položaja na kojima se nalazio, bio dužan posebno da vodi računa. Dalje, sud je istakao da se, na osnovu okolnosti u vezi s načinom izvršenja djela i posljedica koje su iz toga proistekle, može zaključiti da se radi o posebno teškom krivičnom djelu. Osim toga, sud je imao u vidu i to da javnost ima poseban senzibilitet prema žrtvama ovih krivičnih djela, pogotovo prema zaštiti njihovog polnog integriteta. Sud je istakao naglašenu reakciju javnosti prema počiniocima ovakvih krivičnih djela kao i prema apelantu, što se može zaključiti po reakcijama u sredstvima informisanja i na društvenim mrežama. Sve navedeno sudu je bilo osnov za zaključak da puštanje apelanta na slobodu može da uzrokuje narušavanje javnog reda u sredini u kojoj je krivično djelo počinjeno i u kojoj žive apelant i oštećena. S obzirom na to, sud je zaključio da i dalje postoje razlozi za pritvor po ovom osnovu i da bi u navedenim okolnostima, puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda i mira.
13. Rješenjem Vrhovnog suda od 14. februara 2023. godine odbijena je apelantova žalba. Vrhovni sud je istakao da apelantovi žalbeni prigovori ne dovode u pitanje pravilnost zaključka prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje. U pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud dao valjano obrazloženje da se radi o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od deset godina ili teža kazna, čime je ispunjen objektivan uslov za primjenu ovog posebnog pritvorskog razloga. Osim toga, Vrhovni sud je takođe ponovio da se radi o vanrednim okolnostima i posebno teškom krivičnom djelu s obzirom na okolnosti i način izvršenja, kao i na iskazanu upornost i bezobzirnost prilikom izvršenja ovog krivičnog djela. Te okolnosti, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda – prvenstveno od porodice oštećene, ali i šire, što bi onemogućilo uspješno vođenje krivičnog postupka.
14. Okružni sud je u rješenjima od 7. aprila, 8. juna, 9. avgusta i 10. oktobra 2023. godine utvrdio da i dalje postoje razlozi za pritvor propisani u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, pa je pritvor apelantu produžavan za naredna dva mjeseca. Okružni sud je u tim rješenjima naveo da i dalje postoji osnovana sumnja da je apelant počinio krivično djelo za koje se optužnicom tereti. Osim toga, Okružni sud je ukazao da svi oni razlozi koji su postojali u vrijeme donošenja prethodnih rješenja o produženju pritvora i dalje postoje nepromijenjeni.
15. Rješenjima Vrhovnog suda od 20. aprila, 14. juna, 21. avgusta i 24. oktobra 2023. godine odbijene su apelantove žalbe podnesene protiv prvostepenih rješenja. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode kojima je osporavao zaključke prvostepenog suda o postojanju osnovane sumnje i posebnog pritvorskog razloga propisanog odredbom člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a. Vrhovni sud je ukazao na to da sve okolnosti koje su navedene u prvostepenim rješenjima u prilog zaključku o potrebi produženja pritvora apelantu i prema ocjeni Vrhovnog suda i dalje postoje i nisu umanjene protekom vremena. IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka 3 i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka
g) ZKP-a tvrdeći da redovni sudovi nisu dali konkretne razloge na osnovu kojih su zaključili da će apelantovim puštanjem na slobodu doći do narušavanja javnog reda, nego su svoje odluke zasnovali na pretpostavci da bi to do toga moglo doći. U vezi s tim, apelant naglašava da pritvor određen na osnovu argumenata koje su dali redovni sudovi traje predugo, tj. već duže od 22 mjeseca, te da se pritvor produžava na osnovu jednih te istih razloga.
II.Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da su na sve apelantove navode dati odgovori u rješenju tog suda koje apelant osporava, koji navodima iz apelacije nisu dovedeni u pitanje.
18. Okružni sud je ponovio razloge navedene u rješenju tog suda i ukazao da je prilikom donošenja odluke o produženju pritvora vodio računa i o činjenici da je apelant do sada duži period proveo u pritvoru, ali je zaključio da se i pored toga nijednom drugom mjerom ne bi mogao postići isti cilj kao s pritvorom.
19. Tužilaštvo je navelo da je tokom trajanja apelantovog pritvora sudu pružilo veoma mnogo dokaza koji se odnose na novinske članke i internet portale iz kojih se može utvrditi stav javnosti o ovom krivičnom djelu. Istaknuto je da je javnost zainteresovana za ovaj predmet i postavljeno pitanje kakva bi poruka bila poslata javnosti ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Tužilaštvo smatra da se koncept „narušavanja javnog reda“ ne treba gledati u smislu odredbi Zakona o javnom redu i miru, nego da je zakonodavac imao u vidu javno mnijenje kao vid građanskog nezadovoljstva koji može da dovede do demonstracija, demoliranja objekata i sl. Stoga je Tužilaštvo zaključilo da je apelacija neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
VI.Dopustivost i meritum
21. Ustavni sud utvrđuje da apelacije ispunjavaju uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da su podnesene u roku, da ispunjavaju i ostale uslove dopustivosti iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nisu očigledno (prima facie) neosnovane u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.
22. Apelant osporava rješenja redovnih sudova tvrdeći da su mu povrijeđena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
Pravo na slobodu i bezbjednost
23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.
24. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
25. U vezi s apelantovim navodima, Ustavni sud zapaža da apelantov pritvor, u vrijeme donošenja ove odluke, traje oko dvije godine.
26. Ustavni sud podsjeća da odredba člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvaća podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom.
27. Postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti je conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti i da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Grubnyk protiv Ukrajine, presuda od 17. septembra 2020. godine, predstavka broj 58444/15, tačka 112). Zbog toga je najprije potrebno da se utvrdi da li drugi osnovi na kojima se zasniva sudska odluka nastavljaju da opravdavaju lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (ibid.). Pritvor ne može da se produžava na osnovu sličnih stereotipnih obrazloženja niti prilikom njegova produženja mogu da se ponavljaju uvijek isti razlozi. Takva obrazloženja nisu u skladu s garancijama iz člana 5 stava 3 Konvencije (vidi Evropski sud, Baryshevskyi protiv Ukrajine, presuda od 26. februara 2015. godine, predstavka broj 71660/11, tačka 68 s daljnjim referencama).
28. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju prijetnje narušavanju javnog reda zasnovali na okolnostima pod kojima je počinjeno ovo krivično djelo i na načinu njegova počinjenja. Ustavni sud dalje zapaža da su razlozi koje su sudovi iznosili u prilog svojim odlukama o produženju pritvora gotovo identični, odnosno da su se sudovi produžavajući pritvor oslanjali na iste razloge kojima su se rukovodili prilikom inicijalnog određivanja pritvora. Ustavni sud može da prihvati da su ovi razlozi imali svoju težinu i bili opravdani i dostatni u ranoj fazi postupka. Naime, imajući u vidu prirodu i način počinjenja ovog krivičnog djela, obrazloženja suda da javnost ima poseban senzibilitet prema žrtvama ovakvih krivičnih djela, kao i ukazivanje na naglašenu reakciju javnosti prema apelantu, bila su logična i prihvatljiva u ranoj fazi postupka. Međutim, vremenom su ti razlozi neizbježno postajali sve manje relevantni. U skladu s tim, redovni sudovi su bili obavezni da detaljnije ispitaju da li i dalje postoje ti razlozi u istom intenzitetu i da navedu konkretne razloge za apelantovo zadržavanje u pritvoru.
29. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, opetovano se oslanjajući na težinu početnih razloga koji su opravdavali apelantov pritvor, s protekom vremena propustili da navedu konkretne razloge zašto bi ukidanje pritvora apelantu imalo negativan uticaj na društvo, odnosno na javni red. Samo ukazivanje na težinu krivičnog djela, okolnosti u kojima je to djelo počinjeno i reakciju javnosti ne može zamijeniti propuštanje davanja konkretnih razloga za apelantovo daljnje pritvaranje po ovom pritvorskom osnovu. Redovni sudovi su propustili da pruže dovoljne razloge, zasnovane na relevantnim činjenicama, koji mogu pokazati da bi, i nakon proteka skoro pune dvije godine, puštanje apelanta na slobodu zaista narušilo javni red.
30. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su redovni sudovi apelantu produžili pritvor na osnovu stereotipnih razloga koji se, nakon proteka ovako dugog vremena od nešto manje od dvije godine, više ne mogu smatrati relevantnim i dovoljnim. Zbog toga Ustavni sud smatra da je došlo do povrede apelantovog prava iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
31. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi usvojio stav da, s obzirom na temporalni karakter rješenja o određivanju i produženju mjere pritvora, u situaciji kada utvrdi da je lišavanje slobode apelanta po pobijanoj odluci redovnog suda rezultiralo povredom prava na slobodu i bezbjednost, ali da je u trenutku donošenja odluke Ustavnog suda lišavanje slobode prema pobijanim odlukama isteklo, dovoljno da utvrdi povredu ustavnog prava i ukaže na učinjene propuste u postupku određivanja mjere pritvora (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4531/15 od 8. decembra 2015. godine, tač. 68 i 69 s referencama na relevantnu praksu Ustavnog suda, dostupna na www.ustavnisud.ba). Zbog toga, u konkretnom slučaju Ustavni sud samo deklarativno utvrđuje povredu u odnosu na osporena rješenja. Pri tome, Ustavni sud naglašava da je potrebno da redovni sudovi, pri eventualno daljnjem produženju mjere pritvora po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a, osiguraju poštovanje garancija iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije.
VII.Zaključak
32. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne, a ne apstraktne prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić