Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4244/23 (Ž. P.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 2. Protokola 4 uz EK i član II/3.m) Ustava BiH (Sloboda kretanja)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Član 2. P broj 4 uz EK – sloboda kretanja
  • Mjere zabrane
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4244/23

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4244/23, rješavajući apelaciju Željka Pavlovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Željka Pavlovića podnesena protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 016901 23 Kv 22 - p od 5. septembra 2023. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Željko Pavlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Advokatska kancelarija „Dragan Stupar“, podnio je 2. oktobra 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 016901 23 Kv 22 - p od 5. septembra 2023. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 K – p od 28. jula 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i Republičkog javnog tužilaštva u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 25. oktobra 2023. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore koji su 6. novembra 2023. godine dostavljeni apelantovom punomoćniku radi eventualnog izjašnjenja. Izjašnjenje je dostavljeno Ustavnom sudu 9. novembra 2023. godine.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

4. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 016901 17 6 od 26. jula 2017. godine apelantu je ukinut pritvor određen rješenjem sudije za prethodni postupak od 29. juna 2017. godine i umjesto pritvora, na osnovu čl. 184 i 185 stav 1 tač. v) i g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS), izrečene mjere zabrane. Izrečene mjere se kontrolišu u intervalima od dva mjeseca.

5. Odlučujući po službenoj dužnosti o daljnjoj opravdanosti mjera zabrane, Okružni sud je donio osporeno rješenje od 28. jula 2023. godine kojim je utvrđeno da su apelantu i drugim optuženicima i dalje potrebne mjere zabrane određene rješenjem od 26. jula 2017. godine, zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo organizovanog kriminala iz člana 383a. stav 2 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljem tekstu: KZRS), u vezi s krivičnim djelom razbojništva iz člana 233 stav 2 u vezi sa stavom 1 tog zakona. U obrazloženju tog rješenja je navedeno da su apelantu (i ostalim optuženicima) na osnovu čl. 184 i 185 stav 1 tač. v) i g) ZKPRS izrečene mjere zabrane, i to: zabrana napuštanja mjesta boravišta, uz privremeno oduzimanje putnih isprava i zabranu izdavanja novih putnih isprava i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice (zabrana putovanja u inostranstvo), i zabrana sastajanja i komuniciranja s određenim svjedocima. U obrazloženju rješenja je navedeno da je, u smislu člana 186 stav 6 ZKPRS, ispitana neophodnost primjenjivanja izrečenih mjera te je zaključeno da su one i dalje opravdane budući da je utvrđeno postojanje osnovane sumnje i da je povodom izvršenja tih krivičnih djela podignuta optužnica.

6. Osporenim rješenjem Okružnog suda od 5. septembra 2023. godine odbijena je apelantova žalba. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da osporeno rješenje ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. U vezi s tim, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da i dalje postoje razlozi za primjenu mjere zabrane kontaktiranja sa svjedocima budući da ti svjedoci još uvijek nisu saslušani pred sudom, pa apelant i ostali optuženici imaju interes da utiču na njihove iskaze jer im se na teret stavlja teško krivično djelo sa zaprijećenom kaznom preko 10 godina. Pri tome, ocijenjeno je da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije dokazano da se jedan od tih svjedoka, M. R., nalazi na izdržavanju kazne zatvora u Republici Njemačkoj, niti da su novinski članci koje je apelant dostavio uz žalbu vjerodostojni za utvrđivanje takve činjenice, kao što nije dokazano ni da se svjedok O. R. nalazi u inostranstvu. Dalje, Okružni sud je istakao da je, u pogledu mjere zabrane putovanja van Bosne i Hercegovine, prvostepeni sud pravilno zaključio da postoji realna opasnost da bi apelant mogao da napusti teritoriju BiH i time onemogući uspješno vođenje krivičnog postupka, pogotovo što je apelant upoznat s optužnicom i dokazima na kojima se zasniva, što može da ga motiviše da napusti BiH i postane nedostupan pravosudnim organima, te da na taj način opstruiše krivični postupak.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

7. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) te člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

8. Obrazlažući povrede navedenih prava, apelant je istakao da u osporenom rješenju nisu navedeni ozbiljni razlozi koje sud mora da utvrdi u svakom konkretnom slučaju u prilog zaključku da može da pobjegne ili se sakrije i na taj način spriječi nesmetano vođenje odnosno okončanje krivičnog postupka. Smatra da činjenice koje je sud naveo nisu konkretizovane i individualizovane, nego su po apelantovom mišljenju potpuno paušalne. Apelant smatra da je osporenim rješenjem ograničen u slobodi kretanja i da je stoga osporena odluka u suprotnosti s principima Evropske konvencije. Dalje, apelant je ukazao da je optužnicom u tom predmetu optuženo ukupno sedam lica. Mjere zabrane su izrečene za apelanta i još tri optuženika, za jednoga je postupak razdvojen, dok za dva optuženika nisu izrečene nikakve mjere. Smatra da je zbog toga diskriminisan u odnosu na dvojicu saoptuženika u odnosu na koje nisu izrečene mjere, naročito ukoliko se ima u vidu da se apelanta ne tereti da je on direktno izvršio krivično djelo pljačke, nego da je ostale optuženike dočekivao i za njih čuvao novac. Apelant problematizuje zaključak redovnih sudova da nije dokazao pretjerani teret koji trpi usljed izrečenih mjera. Istakao je da je u svakoj žalbi protiv rješenja o produžavanju mjera zabrane konkretno navodio okolnosti koje trpi zbog izrečenih mjera zabrane. Naveo je da je pored kršenja prava na slobodu kretanja i porodični život lišen i prava na rad s obzirom na to da je na suspenziji s dužnosti od 21. avgusta 2017. godine pa ne prima platu u punom iznosu. Pri tome, usljed zabrane kretanja nije u mogućnosti da na drugi način zaradi novčana sredstva potrebna za život njemu i njegovoj porodici. Stoga, imajući u vidu dužinu trajanja postupka i izvjesnost da će trajati duže vrijeme, kao i okolnost da se apelant do sada pridržavao svih naredbi suda, apelant smatra da više nije potrebno u odnosu na njega primjenjivati izrečene mjere zabrane.

b) Odgovor na apelaciju

9. Okružni sud je ukazao da se u apelaciji ponavljaju navodi koje je taj sud već razmotrio i ocijenio neosnovanim u osporenom rješenju, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije.

10. Tužilaštvo je navelo da je sud u obrazloženju osporenog rješenja imao u vidu okolnosti koje su od značaja za produženje izrečenih mjera. To je prvenstveno težina krivičnih djela, kao i okolnost da je apelant upoznat s dokazima koji potvrđuju osnovanu sumnju da je počinio navedena krivična djela. Te okolnosti mogu biti kao motiv apelantu da napusti teritoriju Bosne i Hercegovine i postane nedostupan pravosudnim organima, što predstavlja razlog koji ukazuje na nužnost produženja navedenih mjera. Osim toga, Tužilaštvo smatra da postoji opravdana bojazan da bi apelant mogao da utiče na svjedoke koji još uvijek nisu dali svoje iskaze pred sudom. Stoga je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

11. Apelant je u izjašnjenju na odgovore naveo da sud i Tužilaštvo nisu dali odgovore na navode u apelaciji. Istakao je da ostaje pri svim navodima i predložio da se apelacija usvoji i utvrdi povreda prava na koja se pozvao.

V.Relevantni propisi

12. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17, 66/18 i 15/21) u relevantnom dijelu glasi:

Zabrana napuštanja boravišta i zabrana putovanja Član 184.

(1) Ako postoje okolnosti koje ukazuju da bi osumnjičeni ili optuženi mogao pobjeći, sakriti se, otići u nepoznato mjesto ili u inostranstvo, sud može, obrazloženim rješenjem, zabraniti osumnjičenom ili optuženom da napusti boravište.

(2) U okolnostima iz stava 1. ovog člana, sud takođe može, bilo kao dodatnu mjeru uz zabranu napuštanja boravišta, bilo kao zasebnu mjeru, narediti privremeno oduzimanje putnih isprava uz zabranu izdavanja novih putnih isprava, kao i zabranu korišćenja lične karte za prelazak državne granice Bosne i Hercegovine (zabrana putovanja).

Ostale mjere zabrane Član 185.

(1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

[…]

v) zabranu sastajanja sa određenim licima, […] (2) Ostale mjere zabrane iz stava 1. ovog člana mogu biti izrečene uz zabranu napuštanja boravišta, kao i uz zabranu putovanja iz člana 184.

ovog zakona, ili kao zasebne mjere.

Izricanje mjere zabrane Član 186.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora, a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane stranka, odnosno branilac može podnijeti žalbu, a tužilac i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 24. stav 5. ovog zakona, u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

VI.Dopustivost i meritum

13. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, da je podnesena u roku, kao i da ispunjava ostale uslove za dopustivost iz člana 18 stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18 stav (4) Pravila Ustavnog suda.

14. Ustavni sud podsjeća da nije vezan pravnom kvalifikacijom iz apelacije, te da je, shodno pravilu iura novit curia ovlašćen da na činjenice predmeta primijeni relevantno ustavno i konvencijsko pravo. Stoga će, imajući u vidu sadržaj mjera zabrane izrečenih apelantu, navode iz apelacije ispitati s aspekta garancija prava na slobodu kretanja. Pravo na slobodu kretanja i prebivališta

15. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

m) Pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

16. Član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju glasi:

1. Svako ko se zakonito nalazi na teritoriji jedne države ima na toj teritoriji pravo na slobodu kretanja i slobodu izbora boravišta.

2. Svako je slobodan da napusti bilo koju zemlju, uključujući i sopstvenu.

3. Nikakva ograničenja ne mogu se postaviti u odnosu na ostvarivanje ovih prava osim onih koja su u skladu sa zakonom i koja su neophodna u demokratskom društvu u interesu državne ili javne bezbjednosti, radi očuvanja javnog poretka, radi sprečavanja kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.

4. Prava iz stava 1 mogu se u određenim oblastima, takođe, podvrgnuti ograničenjima koja su uvedena u skladu sa zakonom i opravdana javnim interesom u demokratskom društvu.

17. Ustavni sud ukazuje da član 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju garantuje svakom pravo na slobodu kretanja u okviru određene teritorije i pravo da napusti tu teritoriju, što podrazumijeva pravo da putuje u zemlju u koju po svom izboru može biti primljen. Prema praksi Evropskog suda, svaka mjera kojom se ograničava pravo na slobodu kretanja mora biti „u skladu sa zakonom“, mora slijediti jedan ili više legitimnih ciljeva iz stava 3 člana 2 i mora biti „neophodna u demokratskom društvu“ u svrhu postizanja takvog cilja (vidi Evropski sud, Khlyustov protiv Rusije, presuda od 11. jula 2013. godine, predstavka broj 28975/05, tačka 64).

18. Ustavni sud podsjeća da se u konkretnom predmetu protiv apelanta vodi krivični postupak zbog krivičnog djela organizovanog kriminala, u vezi s krivičnim djelom razbojništva. Apelantu su osporenim rješenjima produžene mjere zabrane putovanja van BiH i zabrane sastajanja sa svjedocima.

19. Ustavni sud, dalje, zapaža da su te mjere zabrane propisane u ZKPRS u poglavlju „Mjere za obezbjeđenje prisustva osumnjičenog odnosno optuženog i uspješno vođenje krivičnog postupka“, u kojem su propisane mjere koje mogu da se preduzmu prema osumnjičenom odnosno optuženom kako bi se obezbijedila njegova prisutnost i uspješno vodio krivični postupak. U konkretnom slučaju, apelantu su mjere zabrane izrečene umjesto mjere pritvora, s ciljem obezbjeđenja njegovog prisustva i zaštite krivičnog postupka od apelantovog eventualnog štetnog uticaja. Redovni sudovi su, pozivajući se na relevantne odredbe ZKPRS, ispitali neophodnost daljnjeg trajanja mjera u postupku njihove redovne kontrole ističući da je utvrđeno da su izrečene mjere zabrane i dalje potrebne, o čemu su dali relevantne i dovoljne razloge koji su ih opredijelili za produženje mjera zabrane, obrazloživši ih na način koji ne ostavlja dojam proizvoljnosti (vidi tač. 5 i 6 ove odluke).

20. U pogledu pitanja proporcionalnosti izrečenih mjera cilju kojem se teži, Ustavni sud primjećuje da su mjere zabrane apelantu posljedica postupka koji se vodi protiv njega, kao i da su izrečene mjere neophodne radi uspješnog vođenja krivičnog postupka. Ustavni sud smatra da te okolnosti, bez obzira na konačan rezultat postupka, opravdavaju njihovu nužnost u demokratskom društvu. Naime, mjere zabrane su apelantu izrečene u interesu javnog poretka i sprečavanja kriminala. Pri tome, iako je apelant tvrdio da mjere zabrane za njega predstavljaju teret, on ničim nije dokazao da je teret koji trpi neproporcionalno veći od cilja koji se njima želi postići u konkretnoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud uočava da, bez obzira na trajanje mjera zabrane, postoji obaveza njihovog preispitivanja svaka dva mjeseca, o čemu će redovni sud voditi računa, te cijeniti njihovu daljnju opravdanost i ukinuti ih ukoliko zaključi da više ne postoje okolnosti zbog kojih su određene.

21. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije došlo do povrede apelantovog prava na slobodu kretanja i boravišta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.

Zabrana diskriminacije

22. Apelant tvrdi da je tokom postupka došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14 Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Ustavni sud zapaža da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao da učini vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije ili da je diskriminisan u smislu člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. VII.Zaključak

23. Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu kretanja i prebivališta iz člana II/3m) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 2 Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada su rješenja kojima su apelantu izrečene mjere zabrane zasnovana na relevantnim odredbama ZKPRS, te kada je sud u postupku kontrole izrečenih mjera zabrane utvrdio da i dalje postoje okolnosti koje opravdavaju njihovo daljnje trajanje.

24. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije kada apelant, osim nezadovoljstva donesenim odlukama, nije ponudio dokaze iz kojih bi moglo da se utvrdi da je apelant tretiran drugačije u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.

25. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

26. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4244/23 (Ž. P.) | Sudska praksa | Aktio