Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/22 (M. T.)

Odluka donesena 27. 11. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-44/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

27. 11. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembar 2025. godine, u predmetu broj AP-44/22, rješavajući apelaciju Milijane Tomašević na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milijane Tomašević, podnesena protiv presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 314826 20 Rsž od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milijana Tomašević (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banja Luke, koju zastupa Dragan Tolimir, advokata iz Banja Luke, podnijela je 4. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 314826 20 Rsž od 10. novembra 2021. godine. Uvodne napomene

2. Osnovni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je presudom broj 71 0 Rs 264020 17 Rs od 11. jula 2018. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda usvojio apelantičin tužbeni zahtjev, te je poništio kao nezakonite odluke tuženog „Kosmos“ a.d. iz Banja Luke ( daljnjem tekstu: tuženi) - Rješenje o otkazu ugovora o radu od 30. marta 2017. godine i Odluku od 17. maja 2017. godine. Tuženi je obavezan da apelanticu vrati na radno mjesto koje odgovara njenom obrazovanju, stručnosti i radnom iskustvu i da joj isplati precizirane iznose na ime neisplaćenih plata za period od jula 2017. godine do marta 2018. godine, da uplati doprinose Fondu PIO RS (u daljnjem tekstu: Fond PIO) i regresa za 2016. i za 2017. godinu. Osporene odluke

3. Apelantica je nakon toga 18. oktobra 2019. godine podnijela novu tužbu protiv tuženog za isplatu naknada iz radnog odnosa.

4. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Rs 314826 19 Rs od 13. avgusta 2020. godine usvojen je apelantičin tužbeni zahtjev te je tuženi obavezan da joj zbog nezakonitog prestanka radnog odnosa isplati precizirane novčane iznose na ime izgubljene zarade od aprila mjeseca 2018. godine do maja 2019. godine, te uplati doprinose za penzijsko invalidsko i zdravstveno osiguranje za isti period. Osnovni sud je u obrazloženju presude naveo da je nesporno da je pravosnažnom presudom tuženom naloženo vraćanje apelantice na rad i isplatu plata i naknada iz radno odnosa. Obrazloženo je da tuženi tokom postupka nije dokazao, u smislu relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), da je izvršio isplatu plata apelantici za utuženi period, a niti uplatu doprinosa. Dalje, obrazloženo je da je tuženi imao dobrovoljni rok za vraćanje apelantice na rad i da joj isplati naknade iz radnog odnosa, ali da to nije učinio, zbog čega je apelantica pokrenula postupak prinudnog izvršenja pravosnažne odluke suda. S obzirom na navedeno Osnovni sud je zaključio da je apelantičin tužbeni zahtjev osnovan, te da je visinu potraživanja utvrdio je vještak.

5. Okružni sud je presudom broj 71 0 Rs 314826 20 Rsž od 10. novembra 2021. godine djelimično uvažio žalbu tuženog i ukinuo osporenu presudu Osnovnog suda u dijelu kojim je tuženi obavezan da apelantici isplati mjesečno iznose plate sa zakonskom zateznom i za isti period (1 april 2018. do 28. februara 2019. godine) uplati doprinose tako što je tužbu u tom dijelu odbacio. U ostalom dijelu odluke o glavnoj stvari, kojom je tuženi obavezan da apelantici isplati naknadu plate za period od 1. marta do 30. aprila 2019. godine, žalba tuženog je odbijena i presuda prvostepenog suda potvrđena. Okružni sud je ukazao da se, prema odredbi člana 201. st. 4. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), tužba za zaštitu prava iz radnog odnosa može podnijeti najkasnije u roku od 6 mjeseci od dana saznanja za povredu prava ili dana učinjene povrede na što sud pazi po službenoj dužnosti. U vezi s tim navedeno je da to pravo radnika nije uslovljeno prethodnim obraćanjem poslodavca. Također, Okružni sud je naveo da su rokovi iz citirane odredbe prekluzivnog karaktera čijim propuštanjem radnik gubi pravo na podnošenje tužbe. Sud je obrazložio da je apelantica za povredu prava morala saznati „istekom svakog pojedinog mjeseca u kojem je vršena isplata plata“. Stoga je Okružni sud, imajući u vidu da je apelantica tužbu za zaštitu prava iz radnog odnosa u predmetnom parničnom postupku podnijela 18. oktobra 2019. godine, tužbu odbacio kao neblagovremeno u odnosu na potraživanja za period od 1. aprila 2018. godine do 28. februara 2019. godine. U preostalom dijelu Okružni sud je žalbu tuženog odbio i potvrdio presudu prvostepenog suda. U vezi s tim je ukazao da prema odredbi člana 189. ZOR apelantici pripada naknada na ime plate i drugih primanja na koja ima pravo prema opštem aktu i ugovoru o radu ako sud utvrdi da je otkaz o radu nezakonit. Imajući u vidu da je pravosnažnom presudom utvrđeno da je tuženi apelantici nezakonito otkazao ugovor o radu po ocjeni suda apelantici pripada pravo na naknadu izgubljene zarade za mjesec mart i april 2019. godine u iznosima utvrđenim vještačenjem. Također apelantici po ocjeni suda za navedeni period pripada i pravo na uplatu doprinosa Fondu PIO.

6. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelantica smatra da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne odredbe ZOR-a. U vezi s tim apelantica je navela da je predmetnom tužbom tražila isplatu na ime naknade štete zbog izgubljene zarade, pa smatra da je sud trebao primijeniti odredbu čl. 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) a u vezi sa odredbom člana 154. citiranog zakona. Navedeno iz razloga jer je dokazala nezakonito postupanje tuženog kao i činjenicu da joj je takvim postupanjem pričinjena šteta na ime izgubljene zarade. Apelantica dalje ističe da je za nezakonito postupanje tuženog saznala na temelju pravosnažne presude suda, zbog čega tvrdi da je sud blagovremenost njenog tužbenog zahtijeva bio dužan cijeniti od tog momenta odnosno 12. juna 2019. godine kada joj je presuda dostavljena.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud cijeni prilikom ispitivanja ustavnih prava, apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

9. U vezi sa apelantičinim navodima koji se tiču proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

10. Dovodeći navedene standarde u vezu sa konkretnim predmetom, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da je apelantičina tužba za dio potraživanja neblagovremena, u smislu odredbe člana 201. stav (4) ZOR-a. Dato obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti očigledno nerazumnim. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao predmete koji su pokretali isto pitanje u vrlo sličnim činjeničnim situacijama u kontekstu primjene odredbi ZOR-a vezanih za rokove za podnošenje tužbe u radnom sporu, u kojima nije našao proizvoljnost u postupanju Okružnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3766/19 od 27. novembra 2020. godine, tačka 32. i Odluka o dopustivosti broj AP 3249/19 od 3. marta 2021. godine, tačka 12, dostupne na www.ustavnisud.ba). Isto tako, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njezinu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantičinog prava na pravično suđenje.

11. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-44/22 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio