Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1180/22 (R.H.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Bračna stečevina
- Vanbračna zajednica
- Građanski postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1180/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1180/22, rješavajući apelaciju R. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija R. H. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 477400 18 Gž od 4. marta 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. R. H. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Senad Bilić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 5. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 477400 18 Gž od 4. marta 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 477400 17 P2 od 10. aprila 2018. godine. Uvodna napomena
2. H. D. kao poklonodavac i M. D. kao poklonoprimac zaključili su 5. juna 2012. godine Ugovor o poklonu nekretnina (u daljnjem tekstu: ugovor), te aneks ugovora od 23. jula 2014. godine (u daljnjem tekstu: aneks ugovora). M. D. se na osnovu ugovora i aneksa ugovora u zemljišnoj knjizi upisao kao vlasnik tih nekretnina (u naravi kuća i livada), preciznije navedenih u ugovoru i aneksu ugovora.
Osporene odluke
3. Presudom Općinskog suda odbijen je apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se ponište ugovor i aneks ugovora, te da se naloži ZK uredu Općinskog suda da u zemljišnoj knjizi na nekretninama (u naravi kuća i livada) uspostavi stanje koje je bilo prije nego što se tuženi upisao kao njihov vlasnik. Odbijen je i dio apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je kuća vanbračna stečevina apelantice i H. D. (u daljnjem tekstu: prednik tuženog), te da se u zemljišnoj knjizi apelantica i tuženi M. D. (u daljnjem tekstu: tuženi) upišu kao suvlasnici kuće, s dijelom ½, što je tuženi dužan trpjeti.
4. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je u smislu odredbe člana 3. Porodičnog zakona za postojanje vanbračne zajednice potrebno da ona traje najmanje tri godine neprekidno, te da se ostvaruje u svim segmentima koji karakteriziraju jednu zajednicu života između muškarca i žene (emotivnu, ekonomsku i sl.). Sud je obrazložio da se svjedoci koje je predložila apelantica nisu mogli izjasniti na okolnosti o stalnom životu između apelantice i prednika tuženog. Dalje je naveo da iz iskaza svjedoka koje je predložio tuženi slijedi da apelantica nije živjela u kući, već da su je vidjeli samo nekoliko puta da u kuću dolazi s prednikom tuženog. Također je istakao da je tuženi izjavio da njegov prednik nije živio u vanbračnoj zajednici s apelanticom te da tuženi apelanticu nikada nije upoznao. Osim toga, sud je naveo da iz potvrde o prebivalištu i drugih materijalnih dokaza (preciznije navedenih u presudi) nije mogao utvrditi da su u spornom periodu apelantica i prednik tuženog bili prijavljeni na istoj adresi, odnosno da su živjeli zajedno. Imajući sve u vidu, sud je zaključio da apelantica nije predočila dokaze iz kojih bi se moglo utvrditi da je s prednikom tuženog živjela neprekidno i zajedno duže od tri godine, što predstavlja uvjet da bi se neka zajednica smatrala vanbračnom zajednicom. S obzirom na to da apelantica to nije dokazala, sud je zaključio da ne postoje uvjeti da se ponište ugovor i aneks ugovora.
5. Presudom Kantonalnog suda apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je pravilna odluka prvostepenog suda jer apelantica u skladu s odredbom člana 123. Zakona o parničnom postupku nije dokazala da je s tuženim živjela u vanbračnoj zajednici. U vezi s tim je istakao da je između apelantice i prednika tuženog postojala dugogodišnja veza, koja nije uključivala zajednički život i ekonomsko ulaganje. Dalje je naveo da je prvostepeni sud iz provedenih dokaza utvrdio da je prednik tuženog ranije imao stari objekt u Rakovici, koji je prodao, te da je novac od te prodaje uložio u izgradnju kuće. Sud je zaključio da u postupku nije utvrđeno da su apelantica i prednik tuženog zajedničkim privređivanjem kao vanbračni partneri stekli nekretninu koja je predmet spora.
6. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Apelantica smatra da je pogrešan zaključak redovnih sudova da između nje i prednika tuženog nije postojala vanbračna zajednica. Navodi da je njena vanbračna zajednica s prednikom tuženog trajala duže od osam godina, da je ona ulagala novčana sredstva u izgradnju kuće, koja predstavlja njihovu vanbračno stečenu imovinu.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
11. Apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno „nerazumna“. Naime, Ustavni sud zapaža da je apelantica tužbenim zahtjevom tražila da se ponište ugovor i aneks ugovora te da se naloži ZK uredu Općinskog suda da u zemljišnoj knjizi na nekretninama (u naravi kuća i livada) uspostavi stanje koje je bilo prije nego što se tuženi upisao kao njihov vlasnik. Također, tražila je da se utvrdi da je kuća vanbračna stečevina apelantice i prednika tuženog, te da se u zemljišnoj knjizi apelantica i tuženi upišu kao suvlasnici kuće. Međutim, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili apelanticin tužbeni zahtjev kao neosnovan jer su utvrdili da između apelantice i prednika tuženog nije postojala vanbračna zajednica života, da je postojala samo dugogodišnja veza koja nije uključivala zajednički život i ekonomsko ulaganje. Imajući to u vidu, Ustavni sud u obrazloženju osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman