Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2605/22 (I. B. i drugi)
Odluka donesena 16. 04. 2026.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Upravni postupak
- Upravni spor
- Penzija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2605/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
16. 04. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 16. aprila 2026. godine, u predmetu broj AP-2605/22, rješavajući apelacije Ibrahima Bašića i Hilmije Suljića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Ibrahim Bašić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 014191 19 Uvp od 24. februara 2022. godine i
Hilmija Suljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 014286 19 Uvp od 3. marta 2022. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
AP-2605/22
1. Ibrahim Bašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 014191 19 Uvp od 24. februara 2022. godine.
AP-2608/22
2. Hilmija Suljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća podnio je 8. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 014286 19 Uvp od 3. marta 2022. godine.
3. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2605/22.
4. Rješenjima Kantonalne administrativne službe za Unsko-sanski kanton u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalna administrativna služba u Bihaću) br. FZ4/2/1-35-1-49718-2/18 od 26. juna 2018. i FZ4/2/1-35-1-75697-11/17 od 26. jula 2017. godine odbijeni su zahtjevi apelanata za utvrđivanje povećanja visine starosne penzije od 5%. Kantonalna administrativna služba u Bihaću je u obrazloženju navela da su apelanti pravo na penziju ostvarili na osnovu Zakona o službi u Vojsci Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o službi), tj. po zakonu koji je lex specialisu odnosu na Zakon o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO). Imajući u vidu navedeno, zaključila je da apelantima ne pripada povećanje penzije propisano odredbom člana 140. stav (3) Zakona o PIO.
5. Rješenjima Federalnog zavoda za penzijsko i invalidsko osiguranje Mostar od 13. septembra 2018. godine odnosno od 28. septembra 2018. godine odbijene su žalbe apelanata protiv prvostepenih rješenja.
6. Presudama Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) br. 01 0 U 014191 18 U od 7. marta 2019. odnosno 01 0 U 014286 18 U od 11. marta 2019. godine odbijene su tužbe apelanata protiv drugostepenih rješenja. Kantonalni sud je u obrazloženju, između ostalog, ukazao da je Zakon o službi, po kojem su apelanti stekli pravo na penziju, znatno povoljniji u odnosu na korisnike prava koji su pravo na penziju ostvarili po Zakonu o PIO. U vezi s tim, ukazao je da je u odredbi člana 140. stav (3) Zakona o PIO namjera zakonodavca bila da se na određeni način poboljša materijalna situacija korisnika prava na penziju koji su to pravo stekli po općim propisima.
7. Presudama Vrhovnog suda odbijen je zahtjev apelanata za vanredno preispitivanje sudske odluke. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da se u skladu s odredbom člana 140. stav (3) Zakona o PIO, kao općem propisu, korisnicima prava iz penzijsko-invalidskog osiguranja, koji su pravo na penziju ostvarili od 31. jula 1998. do 31. decembra 2007. godine, zakonski iznos penzije povećava za 5%. Dalje je ukazao da se to povećanje penzije odnosi samo i isključivo na korisnike prava koji su pravo na penziju ostvarili po općim propisima. Imajući to u vidu, Vrhovni sud je zaključio da su pravilne presude Kantonalnog suda.
8. Apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti navode da su pravo na penziju stekli na osnovu Zakona o službi, te smatraju da im pripada pravo na povećanje penzije od 5%, u skladu s odredbom člana 140. stav (3) Zakona o PIO. Smatraju da je diskriminacija učinjena na način da je član 140. stav (3) Zakona o PIO u praksi primijenjen kod svih ostalih penzionera, izuzev na lica iz Vojske FBiH, te da se na taj način stvara velika razlika u visini penzije.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
13. Apelanti smatraju da su redovni sudovi i organi uprave proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Osim toga, apelanti ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenim postupcima prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je već razmatrao isto činjenično i pravno pitanje, odnosno iste apelacione navode koje apelanti ističu i u konkretnim slučajevima (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1826/19 od 11. juna 2019. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te da je zaključio da u toj odluci nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao i da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani. Osim toga, apelanti su se pozvali i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnim slučajevima ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
15. Apelanti su se pozvali i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije jer je član 140. stav (3) Zakona o PIO u praksi primijenjen kod svih ostalih penzionera. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan, nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Ustavni sud podsjeća da diskriminacija postoji u slučaju različitog tretmana pojedinaca u sličnim pozicijama po nekom od zabranjenih osnova (spol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status) i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizlazi da su apelanti pravo na penziju ostvarili prema Zakonu o službi koji je povoljniji u odnosu na Zakon o PIO prema kojem su penziju ostvarili penzioneri na koje apelant ukazuje. Proizlazi da se apelanti ne nalaze u istoj situaciji kao penzioneri koji su pravo na penziju ostvarili po Zakonu o PIO. Osim toga, Ustavni sud zapaža da apelanti ne ukazuju da su različito tretirani po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su i ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
17. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
18. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman