Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2437/23 (M. I.)

Odluka donesena 18. 01. 2024.

  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Krivični postupak
  • In dubio pro reo
  • Kazna
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2437/23

Apelacija

Odluka o dopustivosti

18. 01. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 18. januara 2024. godine, u predmetu broj AP-2437/23, rješavajući apelaciju koju je podnijela Maja Imamović, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Maja Imamović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 019803 22 Kž od 14. februara 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Maja Imamović (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Jablanice podnijela je 22. maja 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 019803 22 Kž od 14. februara 2023. godine i Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 07 0 K 019803 22 K od 24. marta 2022. godine. Apelantica je zatražila i donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud „odredio odlaganje izvršenja kazne zatvora.“

2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom broj AP-2437/23 od 5. juna 2023. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbio apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

3. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 K 019803 22 K od 24. marta 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda), koja je potvrđena Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 019803 22 Kž od 14. februara 2023. godine, apelanticu proglasio krivom. Apelantica je proglašena krivom što je na način detaljno opisan u izreci presude i s umišljajem počinila krivično djelo „teška krivična djela protiv sigurnosti javnog saobraćaja“ iz člana 336. stav 2. u vezi s krivičnim djelom ugrožavanja javnog saobraćaja iz člana 332. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantica je osuđena na kaznu zatvora u trajanju od tri godine.

4. Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica u vrijeme, u mjestu i na način opisan u izreci presude, kršeći odredbe člana 61. stav 5. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini, prouzrokovala saobraćajnu nezgodu. Naime, apelantica je, upravljajući putničkim motornim vozilom „Audi Q3“, na dijelu puta na kojem se saobraćaj odvija u dva smjera, započela pretjecanje dva vozila, nakon što je autobus koji je vozio ispred nje također počeo da pretječe. Sud je utvrdio da je apelantici preglednost na putu bila onemogućena zbog dimenzija autobusa, koji se, nakon pretjecanja jednog vozila, vratio u desnu saobraćajnu traku. Apelantica se nastavila kretati lijevom saobraćajnom trakom na dijelu magistralne ceste gdje je put podijeljen punom uzdužnom linijom i s postavljenim saobraćajnim znakom zabrane pretjecanja svih vozila na motorni pogon. Istovremeno se iz suprotnog pravca, pravilno, svojom desnom saobraćajnom trakom, kretalo vozilo „Opel Astra“ i došlo je do direktnog sudara s vozilom kojim je upravljala apelantica. Od posljedica sudara tri putnika u vozilu „Opel Astra“ zadobila su teške tjelesne povrede od kojih su preminuli, dok je jedna maloljetna putnica zadobila tešku tjelesnu povredu.

5. Kantonalni sud je utvrdio da je apelantica počinila krivično djelo za koje je optužena na osnovu provedenih dokaza, i to iskaza šest svjedoka (očevici saobraćajne nezgode i policijski službenici koji su vršili uviđaj), iskaza, nalaza i mišljenja četiri vještaka, iskaza apelantice saslušane u svojstvu svjedoka te uvida u materijalne dokaze. Navedeno je da je vještak saobraćajno-tehničke struke u nalazu i mišljenju utvrdio da se apelantica kritične prilike kretala brzinom od 88 km/h, te da je započela pretjecanje mada nije imala nikakvu preglednost na cesti jer je ispred nje bio autobus. Vještak je naveo da za sigurno pretjecanje vidno polje mora biti dva puta duže od puta pretjecanja zbog mogućeg nailaska vozila iz suprotnog smjera istom ili većom brzinom. Također, pojasnio je da u momentu kada je apelantica uočila vozilo „Opel Astra“ nije postojala tehnička mogućnost da se nezgoda izbjegne. Da je na dijelu puta gdje je apelantica pretjecala vidno postavljen saobraćajni znak izričite zabrane pretjecanja svih vozila na motorni pogon utvrđeno je iz zapisnika o uviđaju, kao i iz iskaza svjedoka I. T., odnosno da je apelantica pretjecala druga vozila na dijelu puta gdje je to izričito zabranjeno.

6. Kantonalni sud je apelanticinu odbranu (da nije postupala s eventualnim umišljajem) ocijenio neosnovanom jer za te navode nisu ponuđeni argumenti, ni činjenične ni pravne prirode. Istaknuto je da to demantira i sama apelantica u svom iskazu kada je opisala postupanje u vrijeme saobraćajne nezgode. Sud je pojasnio da se u slučaju kada počinitelj koji ishod situacije ne drži pod svojom kontrolom i prepušta sve slučajnosti tokom odvijanja situacije radi o pristajanju na posljedicu, što jeste eventualni umišljaj. U konkretnom slučaju, iz svih provedenih dokaza i iz njih proizašlih utvrđenja, proizlazi da apelantica nastalu situaciju nije držala pod svojom kontrolom i da je sve prepustila slučajnosti. Sud je zaključio da apelantica nije imala konkretne i objektivne elemente situacije koji bi prosječnog vozača, pa i nju u datoj situaciji, dovele do zaključka da može pretjecati, makar to bilo i u punoj liniji. Sve je to prepušteno slučajnosti.

7. Prilikom odlučivanja o vrsti i visini sankcije Kantonalni sud na apelanticinoj strani nije utvrdio bilo kakve otežavajuće okolnosti. Od olakšavajućih okolnosti sud je cijenio da apelantica ranije nije osuđivana, da je bila odlična učenica gimnazije i da je dobar student, da je njena porodica platila troškove sahrane poginulih u saobraćajnoj nezgodi i povremeno paketima pomagala porodicu poginulih, da je apelantica i sama povrijeđena i da je posljedice djela posebno pogađaju. Sud je dalje naveo da činjenica da predstavnik oštećenih nije postavio imovinskopravni zahtjev i da nije insistirao na apelanticinom krivičnom gonjenju nisu olakšavajuće okolnosti jer se krivično gonjenje poduzima po službenoj dužnosti. Dalje, Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnoj situaciji riječ o veoma teškom i opasnom krivičnom djelu s velikim i teškim posljedicama (smrt tri osobe, od kojih je jedna ženska osoba bila trudna, a jedna osoba je zadobila tešku tjelesnu povredu). Iza poginulih supružnika je ostalo šestero djece koja su smještena u Dom za nezbrinutu djecu, što su posebno teške posljedice djela.

8. Vrhovni sud je u svojoj presudi ocijenio neosnovanim žalbene navode o tome da je pogrešno utvrđeno da je apelantica postupala s eventualnim umišljajem. Naime, apelantica je u žalbi istakla da se ona „nije grubo ogriješila o saobraćajne propise“, da je „trenutak njene odluke da otpočne radnju pretjecanja iza autobusa bio instinktivan trenutak“ [...] „kada je njen mozak primio inicijalni signal da, ako autobus pretječe, onda je i njezino pretjecanje sigurno i bezopasno“. U vezi s tim pitanjem, Vrhovni sud je obrazložio da umišljaj kod krivičnih djela iz oblasti saobraćaja postoji kada je počinitelj svjestan da se kao učesnik u saobraćaju ne pridržava saobraćajnih propisa i da zbog takvog njegovog postupanja može nastupiti zabranjena posljedica. Ta posljedica se ogleda u dovođenju u opasnost života ljudi ili imovine velikih razmjera, pri čemu na strani počinitelja postoji i pristajanje na tako određenu zabranjenu posljedicu. Vrhovni sud je podsjetio i na načelno prihvaćeni stav da se ta krivična djela ne mogu počiniti s direktnim umišljajem, ali da se pitanje postojanja umišljaja rješava zavisno od okolnosti konkretnog slučaja.

9. Dalje, Vrhovni sud je istakao da se razlikovanje eventualnog umišljaja od svjesnog nehata utvrđuje sagledavanjem voljnog elementa počinitelja konkretnih krivičnopravnih radnji. Naime, kod oba ta oblika vinosti počinitelj je svjestan nepridržavanja saobraćajnih propisa i mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice. Ako počinitelj i pored postojanja takve svijesti pristaje na takvo ugrožavanje javnog saobraćaja kojim će biti dovedeni u opasnost život ljudi ili imovina većih razmjera, radit će se o eventualnom umišljaju. U slučaju da počinitelj olako drži da takva posljedica neće nastupiti ili da će je moći spriječiti, počiniteljevo postupanje predstavlja svjesni nehat. Dakle, kako je sud obrazložio, zaključak o postojanju ili nepostojanju umišljaja nužno je vezan za stanje počiniteljeve svijesti i volje u vrijeme kada poduzima radnje. Kada je u pitanju konkretni slučaj, Vrhovni sud je ukazao da je prvostepeni sud svoj zaključak o eventualnom umišljaju izveo iz činjenice da u saobraćajnoj situaciji u kojoj je apelantica poduzimala inkriminirane radnje zaista nisu postojale okolnosti na kojima bi ona realno mogla zasnovati procjenu da posljedica neće nastupiti. Zbog toga je zaključio da je apelanticino postupanje opravdano ocijenjeno umišljajnim. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, kazna zatvora u trajanju od tri godine, koja je apelantici izrečena, u svemu je srazmjerna stepenu apelanticine krivice i težine počinjenog krivičnog djela.

10. Apelantica ukazuje da je u postupku koji je okončan osporenom presudom došlo do kršenja člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). To kršenje apelantica obrazlaže navodima da je redovni sud odluku kojom ju je proglasio krivom zasnovao na proizvoljnom tumačenju odredaba KZFBiH, kojima su propisani umišljaj (član 37) i nehat (član 38). U tom smislu ukazuje na teorijska shvatanja o tim institutima. Ističe da je zaključak da je postupala s eventualnim umišljajem izveden iz njene izjave koju je dala nakon događaja. Navodi da je „ta izjava rezultat njenog promišljanja o situaciji nakon događaja, a ne u vrijeme događaja“. Smatra da su sudovi potpuno zanemarili činjenicu da njeno postupanje nije rezultat obijesti i pristajanja na zabranjenu posljedicu, već rezultat nedovoljnog vozačkog i životnog iskustva (položila vozački ispit jednu godinu prije nezgode, stara 20 godina). Stoga, kako zaključuje, nema ni njenog pristanka na nastanak zabranjene posljedice ni u najmanjem dijelu, te da je njeno postupanje bilo s nesvjesnim nehatom, a ne s eventualnim umišljajem. Apelantica ističe da sudovi nisu uopće utvrđivali da li na njenoj strani postoji nesvjesni nehat. S obzirom na zaključak sudova da je krivično djelo počinila s eventualnim umišljajem, apelantica smatra da je, zbog ocjene njenog iskaza, došlo i do povrede načela in dubio pro reo. Također, apelantica ističe da se kršenje prava na pravično suđenje ogleda i u visini kazne na koju je osuđena. Smatra da joj je izrečena prestroga kazna imajući u vidu okolnosti izvršenja djela i nesporne posljedice na njeno fizičko i psihičko zdravlje. U tom kontekstu, ukazuje da je odredbama člana 53. KZFBiH propisano da sud može osloboditi kazne počinitelja krivičnog djela počinjenog iz nehata kada posljedice djela tako teško pogađaju počinitelja da izricanje kazne u takvom slučaju očigledno ne bi odgovaralo svrsi kažnjavanja. Iz dokaza proizlazi da apelanticu posljedice djela teško pogađaju.

11. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16, 75/17 i 31/23) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 37.

Umišljaj (1) Krivično se djelo može učiniti s direktnim ili eventualnim umišljajem.

(2) Učinitelj postupa s direktnim umišljajem kada je bio svjestan svog djela i htio njegovo učinjenje.

(3) Učinitelj postupa s eventualnim umišljajem kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je pristao na njeno nastupanje.

Član 38.

Nehat (1) Krivično djelo može se učiniti iz svjesnog ili nesvjesnog nehata.

(2) Učinitelj postupa iz svjesnog nehata kada je bio svjestan da zbog njegovog činjenja ili nečinjenja može nastupiti zabranjena posljedica, ali je olahko držao da ona neće nastupiti ili da će je moći spriječiti.

(3) Učinitelj postupa iz nesvjesnog nehata kada nije bio svjestan mogućnosti nastupanja zabranjene posljedice, iako je prema okolnostima i prema svojim osobnim svojstvima bio dužan i mogao biti svjestan te mogućnosti.

Član 49. stav (1) Opća pravila za odmjeravanje kazne (1) Sud će učinitelju krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to krivično djelo imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinitelja, njegove osobne prilike i njegovo ponašanje nakon učinjenog krivičnog djela, te druge okolnosti koje se odnose na osobu učinitelja.

Član 332. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.

Član 336. stav (2) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; […] ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.

12. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17, 9/18 i 46/23) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 61. stav (5) Vozač ne smije vozilom početi preticanje ili obilaženje:

5) ako po izvršenom preticanju ili obilaženju ne bi ponovo mogao zauzeti položaj na saobraćajnoj traci kojom se kretao prije preticanja ili obilaženja, i to bez ometanja ili ugrožavanja ostalih učesnika u saobraćaju,[…].

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, tačka 32. te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

16. U odnosu na apelanticine navode o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava (KZFBiH), Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

17. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena svih dokaza koji su provedeni u toku postupka, a naročito apelanticinog iskaza. Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega smatra da je apelantica krivično djelo za koje ju je proglasio krivim počinila s eventualnim umišljajem. Osim toga, te apelanticine prigovore je ispitao i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi apelanticine odbrane, a Ustavni sud zapaža da je i taj sud veoma detaljno odgovorio na žalbene navode kojim je osporavan stav prvostepenog suda o obliku apelanticine krivice (vidi tač. 9. i 10. ove odluke). Dakle, redovni sudovi su detaljno i jasno obrazložili zašto su utvrdili da je apelantica počinila krivično djelo za koje je optužena, i to s eventualnim umišljajem, te prilikom donošenja svoje odluke nisu proizvoljno primijenili odredbe materijalnog prava.

18. Dalje, u odnosu na apelanticino osporavanje visine kazne na koju je osuđena, Ustavni sud ukazuje da član 6. stav 1. Evropske konvencije garantira određena prava u odnosu na „odlučivanje o bilo kojoj krivičnoj optužbi“, te je jasno da u krivičnim predmetima navedeni član pokriva sve faze krivičnog postupka, uključujući i određivanje visine kazne (vidi Evropski sud, Kereselidze protiv Gruzije, presuda od 28. marta 2019. godine, predstavka broj 39718/09, tačka 30. s daljnjim referencama). Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je Kantonalni sud prilikom odlučivanja o visini kazne koju će izreći apelantici cijenio sve okolnosti i imao u vidu osnovne kriterije propisane zakonom iz člana 49. KZFBiH. U tom smislu, Ustavni sud ne uočava bilo kakvu proizvoljnost u načinu kako su sudovi primijenili odredbe člana 49. KZFBiH. Naprotiv, Ustavni sud zapaža da je odluka o apelanticinoj kazni donesena nakon sagledavanja svih relevantnih okolnosti konkretnog slučaja, a naročito teških posljedica koje su nastupile, o čemu je dato veoma jasno i detaljno obrazloženje, pri čemu sud nije zanemario olakšavajuće okolnosti koje je cijenio (vidi tačku 7. ove odluke).

19. Konačno, u pogledu apelanticinih navoda o povredi načela in dubio pro reo zbog ocjene njenog iskaza, Ustavni sud podsjeća da to načelo u konvencijskom smislu konstituira poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, predstavka broj 48144/09, tačka 52), te da korespondira s jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora „van razumne sumnje“ dokazati optužbu (vidi Evropski sud, Nikolay Genov protiv Bugarske, presuda od 13. jula 2017. godine, predstavka broj 7202/09, tačka 30. s daljnjim referencama). U skladu s načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi Evropski sud, Kartvelishvili protiv Gruzije, presuda od 7. juna 2018. godine, predstavka broj 17716/08, tačka 62), sud je obavezan da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, to rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog. S obzirom na navedeno, prema ocjeni Ustavnog suda, iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju krivičnog djela za koje je apelantica osuđena izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispunili svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na sva ključna činjenična i pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. S obzirom na to da su redovni sudovi u osporenim presudama dali zadovoljavajuća obrazloženja koja ne dovode u sumnju njihove zaključke o tome da je nesumnjivo dokazano da je apelantica, s oblikom vinosti – eventualnim umišljajem, počinila krivično djelo za koje je osuđena, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja načela in dubio pro reo.

20. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelanticino pravo iz člana 6. Evropske konvencije, pri čemu zapaža da apelantica te navode zasniva isključivo na nezadovoljstvu utvrđenim činjeničnim stanjem i primjenom prava. Također, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelanticinu štetu.

21. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi u konkretnom slučaju pokreću pitanje povrede prava na pravično suđenje, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati.

22. Stoga, imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

23. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić