Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-415/22 (E. B.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-415/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-415/22, rješavajući apelaciju Esada Bibića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Esada Bibića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 444761 17 Rsž od 4. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Esad Bibić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Asif Plećan advokat iz Sarajeva, podnio je 4. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 444761 17 Rsž od 4. novembra 2021. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 444761 14 Rs od 4. marta 2016. godine KJKP „Toplane“ Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) je obavezan da apelantu isplati razliku na ime toplog obroka, te je određeno da se „prima na znanje“ povlačenje dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosio na naknadu plate, naknade za prekovremeni rad i otežane uslove rada. Odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud obaveže tuženog da mu isplati razliku plate za noćni rad, rad u dane državnih praznika i za rad vikendom, kao i da mu isplati razliku na ime regresa, sa doprinosima za PIO. U obrazloženju sud je utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o radu od 27. avgusta 2013. godine, za poslove radnog mjesta vodećeg tehničara iz V grupe složenosti poslova. Apelant je, shodno članu 8. tog ugovora, prihvatio da mu se plata i ostala primanja iz radnog odnosa isplaćuju u skladu sa sporazumima zaključenim sa sindikalnim odborima, planom poslovanja i odlukama poslodavca, ukoliko se zbog teške finansijske situacije ne bi isplaćivali iznosi utvrđeni Pravilnikom o radu i Kolektivnim ugovorom o pravima i obavezama poslodavaca i zaposlenika u oblasti komunalne privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: GKU). Sud je dalje utvrdio da je sporazumima zaključenim između uprave tuženog i sindikalnog odbora od 31. januara 2011, 19. novembra 2012. i 20. novembra 2013. godine utvrđeno da će tuženi radnicima isplaćivati platu u iznosima manjim od onih zagarantovanih GKU. Sud je ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu razlike plate, naknade na plate i regresa za period prije zaključenja ugovora o radu od 27. avgusta 2013. godine. Naime, obrazložio je da apelant nije dokazao da je kod tuženog u tom periodu obavljao poslove iz V grupe složenosti. U vezi s tim je istakao da sud bez utvrđenja te činjenice ne može utvrditi koji koeficijent složenosti poslova apelantu pripada prema GKU. Sud je dalje ocijenio neosnovanim tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio isplatu razlike plate prema GKU za period nakon zaključenja ugovora o radu od 27. avgusta 2013. godine. U vezi s tim je istakao da je tuženi imao saglasnost sindikalnog odbora, u smislu člana 105. GKU, da zaposlenima isplaćuje platu u iznosu manjem od onog zagarantovanog GKU. Konačno, sud je utvrdio da je tuženi isplaćivao apelantu naknadu na ime toplog obroka u iznosu manjem od onog zagarantovanog GKU, te mu je dosudio razliku po tom osnovu.
3. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 444761 17 Rsž od 4. novembra 2021. godine apelantova žalba je odbijena, dok je žalba tuženog uvažena i prvostepena presuda je preinačena na način da je odbijen tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio razliku na ime toplog obroka. Kantonalni sud je podržao stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da je prije zaključenja ugovora o radu od 27. avgusta 2013. godine obavljao poslove iz V grupe složenosti. Dalje je ocijenio neosnovanim apelantove žalbene navode da ga je prvostepeni sud, odbijajući njegov prijedlog za dopunu vještačenja, onemogućio da dokaže svoje navode. U vezi s tim je istakao da je apelant predlagao da vještak utvrdi visinu njegovog potraživanja bez uzimanja u obzir sporazuma koje je tuženi zaključio sa sindikalnim odborom, za šta ne postoji pravni osnov. Konačno, sud je ukazao da je i na potraživanje na ime toplog obroka trebalo primijeniti sporazume koje je tuženi zaključio sa sindikalnim odborom. S obzirom na to da je i naknada za topli obrok isplaćena apelantu u skladu sa tim sporazumima, sud je preinačio prvostepenu presudu i odbio taj dio apelantovog tužbenog zahtjeva.
4. Apelant smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi propustili primijeniti odredbe čl. 41, 42. i 45. Zakona o radu i dosuditi mu razliku na ime naknade za godišnji odmor. Takođe navodi da je Pravilnik o radu tuženog, koji je važio do 7. aprila 2009. godine, predvidio manje prava od onih zagarantovanih GKU, te da su sudovi stoga bili dužni damu dosude potraživane naknade u skladu sa GKU. Apelant dalje navodi da mu pripada pravo na najviši koeficijent složenosti poslova iz V grupe, primjenom načela pogodnosti iz člana 3. Opšteg kolektivnog ugovora. Konačno, navodi da su mu sudovi odbijanjem dopune vještačenja uskratili „pravo na izvođenje dokaza“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
7. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
8. Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelantu, shodno odredbama ugovora o radu i GKU, ne pripada pravo na razliku plate, toplog obroka i regresa sa doprinosima za PIO. Naročito, sudovi su jasno ukazali da je apelant ugovorom o radu pristao da mu se plata i ostala primanja iz radnog odnosa isplaćuju u skladu sa sporazumima zaključenim sa sindikalnim odborima. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“.
9. Dalje, u vezi sa apelantovim navodima da su mu sudovi odbijanjem dopune vještačenja uskratili „pravo na izvođenje dokaza“, čime apelant u suštini ukazuje na povredu principa ravnopravnosti strana u postupku, Ustavni sud ukazuje da taj princip, u kontekstu građanskog postupka, podrazumijeva da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48, odluka Ustavnog suda broj AP-3692/19 od 5. maja 2021. godine, tačka 35, dostupna na www.ustavnisud.ba). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno obrazložio iz kog razloga je apelantov zahtjev za dopunu vještačenja odbijen, a Ustavni sud te razloge ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Stoga Ustavni sud smatra da je apelant imao priliku svojim navodima i argumentima suprotstaviti se drugoj strani pod uslovima koji su osigurani i suprotnoj strani. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud apelantove navode o povredi principa ravnopravnosti strana u postupku smatra prima facie neosnovanim. Konačno, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka druga procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
10. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman