Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-317/22 (S. H.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Smetanje posjeda
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 8. EK – Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života, doma i prepiske
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-317/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-317/22, rješavajući apelaciju Salke Hodžića, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav 2. tačka a) te člana
58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Salke Hodžića podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 P 175527 21 od 10. novembra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Salko Hodžić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Busovače, kojeg zastupa Bruno Božić, advokat iz Travnika, podnio je 25. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 P 175527 21 Gž od 10. novembra 2021. godine i Rješenja Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 P 175527 20 P od 28. juna 2021. godine.
2. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 P 175527 20 P od 28. juna 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da ga je tuženi SHPP d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) smetao u mirnom i faktičkom posjedu objekata i parcela, koje su precizirane u dispozitivu rješenja, i to neovlaštenim postavljenjem video nadzora. Apelant je tužbom tražio da se tuženom naloži da odmah prestane sa takvim smetanjem i da mu se omogući mirno i nesmetano uživanje posjeda, tako što će tuženi ukloniti postavljeni video nadzor. Općinski sud je naveo da je tužba za smetanje posjeda blagovremena, a da je među parničnim strankama sporno da li je tuženi postavljenim video nadzorom omeo apelanta u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina. Obrazloženo je da se apelantove nekretnine nalaze do nekretnina tuženog na kojima je tuženi izgradio objekte – strojaru, kao dio mini hidrocentrale. Navedeno je da je tuženi uz izgrađene objekte postavio stub sa video kamerom koja je uključena 24 sata, isključivo radi obezbjeđenja ulaza u objekte tuženog, a da je za postavljanje video nadzora tuženi imao ovlaštenje. Obrazloženo je da kamera ima tehničke mogućnosti da snimanjem može obuhvatiti i apelantov posjed, ali tokom postupka nije dokazano da se pozicija video kamera mijenjala ili da je bila usmjerena prema apelantovom posjedu. To je utvrdio vještak uvidom u snimljeni materijal za period od 7. januara do 25. februara 2021. godine, kada je izvršen uviđaj na licu mjesta. Općinski sud je naveo da apelant nije dokazao da ga je tuženi smetao u mirnom korištenju nekretnina, a posebno da mu postavljeni video nadzor stvara nelagodu, niti je dokazao na koji način postavljanje video nadzora ugrožava apelantovu privatnost. Općinski sud je naveo da apelant u tom pravcu nije pružio niti jedan dokaz, pri čemu je tokom postupka utvrđeno da video nadzor pokriva isključivo ulaze u objekte tuženog, a ne apelantove nekretnine. Općinski sud je primjenom čl. 123. i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) odbio tužbeni zahtjev.
3. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je je donio Rješenje broj 51 0 P 175527 21 Gž od 10. novembra 2021. godine kojim je žalbu odbio. Kantonalni sud je u cijelosti prihvatio stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao da ga tuženi smeta u mirnom korištenju nekretnina i da mu video nadzor stvara nelagodu. Navedeno je da apelant nije dokazao činjenicu uznemiravanja posjeda zbog postojanja video nadzora jer video nadzor snima isključivo objekte tuženog, što ukazuje da tuženi apelanta nije smetao u mirnom i faktičkom posjedu nekretnina. Kantonalni sud je naveo da apelantu nije oduzet posjed, niti je došlo do uznemiravanja ili ograničenja faktičke vlasti. Dalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilo i potpuno utvrdio sve pravno relevantne činjenice i da je pravilno primijenio materijalno pravo, pri čemu nije povrijedio odredbe parničnog postupka zaključivši da su žalbeni prigovori neosnovani.
4. Apelant se poziva na kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na privatni i porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovi i člana 8. Evropske konvencije. Apelant navodi da tokom postupka nije tvrdio „da je sniman od strane tuženog nego da je uznemiravan samim postavljanjem video nadzora bez njegovog znanja i suglasnosti“. Dalje, apelant navodi da je tokom postupka utvrđeno da su kamere postavljene tako da u svakom trenutku mogu snimiti apelantove nekretnine, što zavisi od volje tuženog. Tuženi ima diskreciono pravo da odluči šta će snimati i gledati putem postavljenog video nadzora. Ta okolnost, sama po sebi, apelantu stvara nelagodu. Stoga apelant ne razumije stav sudova da apelant nije dokazao nelagodu odnosno ne shvata na koji je to način mogao da dokaže osjećaj nelagode zbog postavljenog video nadzora. Apelant smatra da sudovi nisu obrazložili zašto postavljanje video nadzora ne predstavlja smetanje posjeda. Kršenje prava na pravično suđenje apelant vidi u tome što sudovi nisu primijenili član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine odnosno što direktno nisu primijenili odredbe Evropske konvencije kako bi zaštitili apelantova prava. Osporenim odlukama prekršeno je apelantovo pravo na privatni i porodični život jer privatni život obuhvata vidove tjelesnog i društvenog integriteta pojedinca. Zbog postavljanja video nadzora apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na mirno uživanje imovine jer svako miješanje u imovinu mora biti zakonito, a da se javni interes i proporcionalnost ispituju samo kada se utvrdi da je sporno ometanje bilo zakonito.
5. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
9. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava, te proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud prihvatio stav prvostepenog suda da apelant nije dokazao čin smetanja posjeda, kao preduslov za pružanje sudske zaštite. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelantovim tvrdnjama, odluke dovoljno jasno obrazložili (vidi, tač. 2. i 3. ove odluke). U vezi s prigovorom da su sudovi u konkretnom slučaju bili u obavezi da direktno primijene odredbe Evropske konvencije, kako bi zaštitili njegova prava, Ustavni sud ne uočava ništa što bi opravdalo ovaj prigovor. Prema članu II/6. Ustavu Bosne i Hercegovine svi sudovi su u obavezi da direktno primjenjuju standarde iz Evropske konvencija kada to opravdavaju okolnosti konkretnog slučaja. Okolnosti ovog predmeta to ne opravdavaju. Dalje, Ustavni sud ne može zaključiti da je u provedenom postupku prekršena bilo koja procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
11. U vezi s pozivanjem na kršenje prava na porodični i privatni život, Evropski sud je u praksi naveo da član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštivanje njegovog privatnog života, njegovog doma i njegovog dopisivanja. Dom će obično biti mjesto, fizički definisan prostor, gdje se razvija privatni i porodični život. Pojedinac ima pravo na poštivanje svoga doma, što znači ne samo pravo na konkretni fizički prostor, nego i na mirno uživanje toga prostora. Povrede prava na poštivanje doma nisu ograničene na konkretne fizičke povrede, kao što je neovlašteni ulazak u dom neke osobe, nego uključuju i one koje nisu konkretne ili fizičke, kao što je buka, imisije, mirisi ili drugi oblici miješanja (vidi Evropski sud, National Federation of Sportspersons’Associations and Unions (FNASS) and Others v. France presuda od 18. januara 2018. godine, predstavke br. 48151/11 i 77769/13, tačka 154.). Međutim, da bi se pokrenulo pitanje prema članu 8 Evropske konvencije, miješanje mora imati neposredan utjecaj na dom, obiteljski ili privatni život podnositelja aplikacije, a štetne posljedice moraju dostići određenu minimalnu razinu težine (vidi Evropski sud, Kožul protiv BiH, presuda od 22. oktobra 2019. godine, predstavka broj 38695/13, tačka 34.)
12. Ustavni sud primjećuje da apelant kršenje navedenog prava dovodi u vezu sa postavljanjem video nadzora čije su mogućnosti takve da u svakom trenutku kamere mogu biti usmjerene na apelantov posjed, što kod apelanta izaziva nelagodu. Tokom postupka je utvrđeno da je tuženi video nadzor postavio radi obezbjeđenja svojih objekata i da kamere prate isključivo ulaze u objekte tuženog. Vještak je utvrdio da u relevantnom periodu pozicije kamera nisu mijenjane, niti su bile usmjerene na apelantove nekretnine. Apelant ne tvrdi suprotno. Dakle, iako je utvrđeno da kamera tehnički može obuhvatiti i apelantov posjed, redovni sudovi su detaljno ispitali način njenog korištenja i utvrdili da u relevantnom periodu kamera nije bila usmjerena niti je snimala apelantove nekretnine, već je bila ograničena isključivo na zaštitu posjeda tuženog. U takvim okolnostima, Ustavni sud smatra da sama tehnička mogućnost, bez stvarnog korištenja, nije dostigla minimalni prag ozbiljnosti potreban za postojanje miješanja u pravo iz člana 8. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantova nelagoda koja je izazvana, eventualnim, budućim ometanjem nije dovoljna za pokretanje pitanja po članu 8. Evropske konvencije.
13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman