Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/22 (M. L.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Neiscrpljivanje pravnih lijekova
  • Građanski postupak
  • Suvlasništvo
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-776/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-776/22, rješavajući apelaciju Milorada Lipovčića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Lipovčića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 012442 21 Rev od 23. novembra 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Milorada Lipovčića podnesena zbog dužine trajanja postupka okončanog Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske broj 87 0 P 012442 21 Rev od 23. novembra 2021. godine zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Lipovčić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Jaramaz“ iz Doboja, podnio je 28. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 87 0 P 012442 21 Rev od 23. novembra 2021. godine, Presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 012442 21 Gž od 23. juna 2021. godine i Presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 012442 17 P 2 od 15. februara 2021. godine.

2. Presudom Osnovnog suda broj 87 0 P 012442 17 P 2 od 15. februara 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da sud utvrdi da je stekao pravo vanknjižnog suvlasništva i suposjeda u idealnom dijelu od ½ na kući opisanoj u izreci presude, što su M. L. i K. L. (u daljnjem tekstu: prvotuženi i drugotužena; zajedno: tuženi) dužni priznati i trpjeti da se apelant u javnim evidencijama upiše kao suposjednik tih nekretnina. Sud je u obrazloženju utvrdio da je apelant s bratom S. L. (u daljnjem tekstu: prednik tuženih) 1983. godine započeo izgradnju kuće koja je predmet spora, da je ta kuća izgrađena 1987. godine te da je u nju uselio prednik tuženih s tuženima kao članovima porodice. Također je utvrdio da su građevinska dozvola i ostale saglasnosti potrebne za izgradnju te kuće bile izdate na ime prednika tuženih, te da je on 1984. godine od preduzeća u kojem je radio dobio stambeni kredit za izgradnju te kuće. Sud je dalje utvrdio da apelant nikada nije živio u spornoj kući, te da je 1991. godine na drugoj parceli izgradio vlastitu kuću u kojoj živi sa svojom porodicom. Također je utvrdio da na području na kojem se sporna kuća nalazi ne postoje zemljišne knjige, te da je prvotuženi na osnovu rješenja o nasljeđivanju upisan kao posjednik te kuće i da za nju plaća porez na nekretnine. Sud je dalje naveo da su svjedoci koji su kao radnici gradili spornu kuću izjavili da ih je angažirao apelant, ali da ne znaju ko je finansirao izgradnju kuće. Svjedok B. L., koji je apelantov brat i stric prvotuženog, potvrdio je da je postojao dogovor između apelanta i prednika tuženih da sporna kuća pripada predniku tuženih. Slijedom navedenog, sud je zaključio da su pravni prednik tuženih i drugotužena kao njegova supruga iz kreditnih sredstava i na druge načine finansirali izgradnju sporne kuće, dok je apelant samo pomagao u izgradnji. Stoga je zaključio da apelant nije stekao pravo suvlasništva na toj kući građenjem. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da je stekao pravo suvlasništva sporne kuće na osnovu uzurpacije. U vezi s tim je istakao da je poništeno rješenje SO Sreza Teslić od 11. januara 1966. godine kojim je priznato pravo suvlasništva na spornoj kući u korist apelanta i prednika tuženih. Konačno, sud je ocijenio da apelant nije stekao pravo suvlasništva sporne kuće ni na osnovu održaja jer nije bio u njenom savjesnom posjedu duže od 20 godina. Stoga je odbio tužbeni zahtjev, primjenom pravila o teretu dokazivanja u smislu čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

3. Presudom Okružnog suda broj 87 0 P 012442 21 Gž od 23. juna 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Okružni sud je u obrazloženju, u suštini, podržao odluku i obrazloženje prvostepenog suda. Obrazložio je, između ostalog, da je iskaz svjedoka B. L. u saglasnosti s iskazom prvotuženog i materijalnim dokazima u spisu te je navedeno da apelant žalbenim prigovorima nije doveo u pitanje ocjenu iskaza tog svjedoka.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 87 0 P 012442 21 Rev od 23. novembra 2021. godine odbijena je revizija koju je apelant izjavio protiv drugostepene presude. U obrazloženju je, u suštini, podržao odluku i obrazloženje nižestepenih sudova. Naročito je istakao da su i prema shvatanju tog suda tuženi iskazima saslušanih svjedoka, naročito B. L. kojem su kao članu porodice po prirodi stvari mogla biti poznata dešavanja, dokazali da je spornu kuću gradio njihov pravni prednik, odnosno da je građena za njega i njegovu porodicu.

5. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi cijenili izvedene dokaze suprotno njihovom sadržaju, te da ih nisu cijenili u njihovoj međusobnoj vezi. Također navodi da su zanemarili dio iskaza B. L. u kojem je taj svjedok tvrdio da mu nije poznato ništa o izgradnji sporne kuće. Navodi i da građevinska dozvola nije dokaz o vlasništvu na spornoj kući. Konačno, apelant smatra da mu je zbog dužine trajanja postupka povrijeđeno pravo na suđenje u razumnom roku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće po zakonu. (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno. a)Pravo na pravično suđenje

U odnosu na osporenu odluku

7. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

8. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42−45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

9. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi na tri sudske instance dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da apelant nije dokazao, u smislu čl. 8. i 123. ZPP-a, da je na spornoj kući stekao pravo vlasništva građenjem, uzurpacijom niti održajem. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Ustavni sud naročito zapaža da su redovni sudovi, suprotno apelantovim navodima, detaljno cijenili sve provedene dokaze, uključujući i iskaz svjedoka B. L. Također, osim navoda u vezi sa suđenjem u razumnom roku, apelant ne navodi niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. Stoga Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani, osim navoda o pravu na suđenje u razumnom roku koje će posebno ispitati.

U odnosu na dužinu trajanja postupka

10. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora doći do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na posljednji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom tako i u pravnom pogledu. Pri tome, apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispunio formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uvjeta) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).

11. U vezi s tim dijelom navoda Ustavni sud podsjeća da je u Republici Srpskoj 1. januara 2021. godine stupio na snagu Zakon o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 99/20) koji propisuje pravna sredstva za zaštitu prava na suđenje u razumnom roku pred sudovima u Republici Srpskoj. Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već ukazao da taj zakon predstavlja efektivan pravni lijek koji apelanti, u skladu s načelom supsidijarnosti, treba da iskoriste prije podnošenja apelacije Ustavnom sudu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-

2406/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. Ustavni sud zapaža da je apelacija podnesena 28. februara 2022. godine, dakle više od godinu dana nakon stupanja na snagu navedenog zakona. Međutim, apelant nije, shodno odredbama čl. 6. i

21. Zakona o zaštiti prava na suđenje u razumnom roku, prije podnošenja apelacije redovnim sudovima pred kojima se postupak vodio podnio zahtjev za ubrzanje postupka s ciljem zaštite prava na suđenje u razumnom roku, odnosno tužbu za utvrđivanje povrede prava na suđenje u razumnom roku i zadovoljenje. Dakle, apelant je propustio da iscrpi efikasne pravne lijekove propisane navedenim zakonom, pa se podnesena apelacija ne može razmatrati.b)Ostali navodi

13. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove odnosno ukoliko je apelacija očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-776/22 (M. L.) | Sudska praksa | Aktio