Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3906/22 (E.J. i M.J.)
Odluka donesena 21. 03. 2024.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Mjera obezbjeđenja
- Krivični postupak
- Kontrola korištenja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3906/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
21. 03. 2024.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednica Valerija Galić, potpredsjednici Mirsad Ćeman i Helen Keller i sudije Seada Palavrić, Angelika Nußberger i Ledi Bianku, na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine, u predmetu broj AP-3906/22, rješavajući apelaciju E. J. i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. J. i M. J. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 039282 22 Kž od 9. augusta 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija E. J. i M. J. podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 039282 22 Kž od 9. augusta 2022. godine u odnosu na navode o povredi prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. E. J. i M. J. (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Vlado Adamović, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 18. oktobra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 039282 22 Kž od 9. augusta 2022. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 039282 22 Kpp 4 od 8. juna 2022. godine. Apelanti su podnijeli zahtjev za donošenje privremene mjere „kojom se nalaže da se Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 039282 22 Kpp 4 od 8. juna 2022. godine neće provoditi do konačne odluke Ustavnog suda o ovoj apelaciji“.
Uvodne napomene
2. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 039282 22 Kpp 3 od 20. maja 2022. godine odbijen je prijedlog Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj T09 0 KTPO 0167599 21 od 20. maja 2022. godine za određivanje mjera zabrane. Naime, Tužilaštvo je u prijedlogu tražilo da se apelantima odredi mjera zabrane sastajanja s određenim licima iz člana 140a. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH). U odnosu na apelanta M. J. Tužilaštvo je predložilo i mjeru zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti iz istog člana ZKPFBiH. Kantonalni sud je naveo da naredba o provođenju istrage u ovom predmetu i prijedlog Tužilaštva sadrže isključivo opis radnji koje se odnose na N . U. (koji je također osumnjičen u ovom predmetu), ali ne i opis radnji koje su preduzeli apelanti. Kantonalni sud je također utvrdio da Tužilaštvo u naredbi o provođenju istrage apelantima uopće nije stavilo na teret izvršenje bilo kojeg djela budući da nije činjenično opisano koje se to konkretno radnje stavljaju apelantima na teret. S obzirom na to da je utvrdio takav ozbiljan propust Tužilaštva, Kantonalni sud je utvrdio da je prijedlog za određivanje mjere zabrane u odnosu na apelante u cijelosti neosnovan. Ovo rješenje je potvrdilo i vijeće Kantonalnog suda u Rješenju broj 09 0 K 039282 22 Kv od 31. maja 2022. godine kojim je odbijena žalba Tužilaštva i u kojem se vijeće u cijelosti saglasilo s odlukom prvostepenog suda.
Osporena rješenja
3. Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 039282 22 Kpp 4 od 8. juna 2022. godine apelantima je određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi u iznosu od 591.565,93 KM, za koju se sumnja da je pribavljena krivičnim djelom. Izrečenom mjerom apelantima je zabranjeno otuđenje i opterećenje vrijednosnih papira – dionica pravnog lica Bosnalijek d.d. Sarajevo u vlasništvu apelanata i povezanog lica, uz zabilježbu takve zabrane u Registru vrijednosnih papira FBiH. Određeno je da će privremenu mjeru zabrane otuđenja i opterećenja provesti Registar vrijednosnih papira FBiH odmah po dostavljanju rješenja. Također je određeno da će mjere osiguranja iz ovog rješenja trajati dvije godine od dana donošenja rješenja ili do druge odluke suda.
4. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da Tužilaštvo u ovom predmetu provodi istragu protiv apelanata zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivično djelo povlaštene informacije iz člana 259. Zakona o tržištu vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine. Uređenim prijedlogom za određivanje privremene mjere radi osiguranja Tužilaštvo je predložilo da sud donese rješenje o određivanju mjera osiguranja, uz obrazloženje prijedloga.
5. Razmatrajući prijedlog, sud je utvrdio da osnova sumnje da su počinjena krivična djela proizlazi iz materijalnih dokaza koji su dostavljeni sudu uz prijedlog. Iz tih dokaza sud je utvrdio da postoji vjerovatnoća da je apelant M. J., kao konsultant pravnog lica Bosnalijek d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: Bosnalijek), imao pristup povlaštenim informacijama koje su se odnosile na njegovo poslovanje prije nego što su informacije o poslovanju bile objavljivane i dostupne javnosti, pa tako i drugim učesnicima na berzi. Upravo zbog posjedovanja tih informacija apelant M. J. se odlučivao na kupovinu dionica Bosnalijeka kako bi za sebe stekao imovinsku korist. Sud je dalje utvrdio da iz navedenih dokaza proizlazi i osnova sumnje da je apelant M. J., nakon što je došao u posjed povjerljivih informacija, postupio protivno odredbama člana 225. stav 1. tačka b) Zakona o vrijednosnim papirima FBiH i otkrio povlaštene informacije apelantici E. J., svojoj supruzi. Ona je, nakon što je došla u posjed tih informacija i stekla prednost u odnosu na ostale učesnike na berzi, iskoristila povlaštene informacije s ciljem stjecanja dobiti prilikom kupovine dionica. Sud je ove činjenice u ovoj fazi postupka ocijenio dokazanim na nivou osnova sumnje.
6. Kantonalni sud je naveo da „iz dokaza proistječe da postoji osnova sumnje“ da su apelanti, na način detaljno opisan u rješenju, počinili krivično djelo povlaštene informacije iz člana 259. Zakona o tržištu vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine. Sud je dalje naveo da u ovoj fazi postupka smatra da su relevantne činjenice i okolnosti dokazane na nivou osnova sumnje, odnosno vjerovatnoće, što ujedno predstavlja i zakonski uvjet za određivanje privremene mjere osiguranja.
7. Nadalje, sud je ukazao da je za krivična djela koja se apelantima stavljaju na teret propisana kazna zatvora više od tri godine, pa je u skladu s odredbom člana 3. Zakona o oduzimanju nezakonito stečene imovine krivičnim djelom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o oduzimanju imovine) ispunjen opći uvjet za primjenu tog zakona. Sud je utvrdio da su ispunjeni uvjeti sadržani u članu 16. Zakona o oduzimanju imovine. Naime, sud je prvenstveno ukazao da se radi o velikom potencijalnom iznosu imovinske koristi od oko 5.000.000,00 KM. Nadalje, sud je naveo da je tokom postupka utvrđeno da je apelant M. J. već poklonio dionice svom sinu. Također, s obzirom na to da se dionicama trguje putem berze, postoji velika vjerovatnoća da će dionice koje su predmet istrage biti prodate i da će time sredstva za koja postoji osnova sumnje da su pribavljena krivičnim djelom biti stavljena u daljnji promet, a Federacija Bosne i Hercegovine onemogućena u ostvarivanju svojih potraživanja.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 09 0 K 039282 22 Kž od 9. augusta 2022. godine odbijena je žalba koju su apelanti podnijeli protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud je, između ostalog, naglasio da se naredba o provođenju istrage donosi zbog postojanja osnova sumnje. Rješenje Kantonalnog suda, u kojem je utvrđeno da naredba o provođenju istrage i prijedlog za određivanje privremene mjere ne sadrže opis radnji počinjenja krivičnog djela, ne može samo po sebi imati implikaciju na naredbu o provođenju istrage. Naročito se ne može smatrati da je tim rješenjem odlučeno res iudicata o naredbi o provođenju istrage, kako je to istaknuto u žalbi. Nadalje, Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim navode apelanata da činjenica da je apelant M. J. bio konsultant u Bosnalijeku i da je imao pristup svim, pa i privilegiranim informacijama, sama po sebi ne znači da su apelanti počinili krivično djelo za koje se protiv njih vodi istraga. U pogledu ovih navoda Vrhovni sud je ukazao da iz obrazloženja prvostepenog rješenja proizlazi da je zaključak o postojanju osnova sumnje da su apelanti počinili krivično djelo za koje se protiv njih vodi istraga prvostepeni sud zasnivao na dokazima objektivne i subjektivne prirode. Ta utvrđenja prvostepenog suda apelanti nisu doveli u pitanje žalbenim navodima, a ona, i prema ocjeni Vrhovnog suda, za sada, zadovoljavaju standard postojanja sumnje da su apelanti počinili krivično djelo koje im se stavlja na teret, što predstavlja osnovu za određivanje privremenih mjera osiguranja. Imajući u vidu fazu postupka (istraga) i cilj te faze postupka, te vrstu odluke u kojoj je sadržan opis djela (dopuna naredbe o provođenju istrage), Vrhovni sud je ocijenio da takav opis djela omogućava donošenje zaključka o postojanju osnova sumnje.
Apelacioni navodi
9. Apelanti smatraju da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti su ponovili navode iz žalbe da naredba o provođenju istrage nije mogla biti dopunjena na način na koji je to Tužilaštvo učinilo. Tvrde da je o toj naredbi res iudicata odlučeno rješenjem Kantonalnog suda od 31. maja 2022. godine i da je Tužilaštvo bilo obavezno obustaviti istragu u odnosu na apelante. Apelanti su naveli da je naredba o dopuni naredbe o provođenju istrage donesena na osnovu istih dokaza kao i ranija naredba, te problematiziraju odluku kako prvostepenog suda, kada je odredio privremene mjere zabrane, tako i drugostepenog suda koji je takvu odluku potvrdio, tvrdeći da isti sud o istim dokazima u dva navrata donosi dvije različite odluke. Apelanti također smatraju da im je, iz razloga što nisu pozvani da se izjasne o izmijenjenom prijedlogu za donošenje mjera, povrijeđeno pravo na odbranu. Nadalje, apelanti tvrde da ni u naredbi o provođenju istrage niti u njenoj dopuni nije činjenično naznačeno koje su to povlaštene informacije i na koji način korištene, te da je uslijed toga činjenično stanje u osporenim rješenjima utvrđeno proizvoljno.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
I.U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje
13. U pogledu navoda apelanata da im je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje, Ustavni sud konstatira da su predmet osporavanja apelacijom rješenja redovnih sudova donesena po prijedlogu Tužilaštva za određivanje privremene mjere osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud u predmetu Micallef protiv Malte (presuda od 15. oktobra 2009. godine, predstavka broj 17056/06), u pogledu primjenjivosti garancija iz člana 6. Evropske konvencije na postupke koji se odnose na privremene mjere, naveo sljedeće:
83. „[…] član 6. Evropske konvencije primjenjuje se u svom građanskom 'vidu' samo na postupke u kojima se odlučuje o građanskim pravima ili obavezama. No, svim se privremenim mjerama ne odlučuje o takvim pravima i obavezama te će primjenjivost člana 6. zavisiti od toga jesu li ispunjeni određeni uvjeti.
84. Kao prvo, pravo o kojem se radi i u glavnom postupku i u postupku za određivanje privremene mjere zabrane treba biti 'građansko' u samostalnom smislu tog pojma koji mu daje član 6. Konvencije.
85. Kao drugo, priroda privremene mjere, njen predmet i svrha, kao i njeni učinci na pravo o kojem je riječ, trebaju biti podvrgnuti kontroli. Član 6. će biti primjenjiv uvijek kad se može smatrati da se privremenom mjerom djelotvorno odlučuje o građanskom pravu ili obavezi o kojima se radi, ne dovodeći u pitanje dužinu vremena koje je ta mjera na snazi.
86. Međutim, sud prihvaća da u izuzetnim slučajevima – kada, na primjer, djelotvornost zatražene mjere zavisi od brzog postupka donošenja odluke – ne mora odmah biti moguće ispuniti sve zahtjeve iz člana 6. Dakle, u takvim posebnim slučajevima, pri čemu su nezavisnost i nepristrasnost suda ili sudije neophodne i neotuđive zaštitne mjere u takvom postupku, druge se proceduralne zaštitne mjere mogu primjenjivati samo u obimu koji je u skladu s prirodom i svrhom postupka za izdavanje privremene mjere o kojoj je riječ. U svakom daljnjem postupku pred Sudom, Vlada će trebati dokazati da, s obzirom na svrhu postupka u datom predmetu, jedna ili više konkretnih proceduralnih zaštitnih mjera nije mogla biti primijenjena bez prekomjerne štete za postizanje ciljeva koji se nastoje ostvariti predmetnom privremenom mjerom.“
14. Primjenjujući navedene kriterije u konkretnom slučaju, Ustavni sud konstatira da je „glavni postupak“ krivični postupak koji se protiv apelanata vodi zbog postojanja osnovane sumnje da su počinili krivično djelo povlaštene informacije iz člana 259. Zakona o tržištu vrijednosnih papira Federacije Bosne i Hercegovine. Dakle, u glavnom postupku se ne odlučuje o građanskim pravima apelanata, nego o krivičnoj optužbi protiv njih. Nadalje, privremenom mjerom koja im je izrečena apelantima je privremeno zabranjeno otuđenje i opterećenje vrijednosnih papira u vlasništvu apelanata i povezanog lica s ciljem osiguranja, kako se osnovano sumnja, nezakonito stečene koristi koju su stekli krivičnim djelima. O eventualnom trajnom oduzimanju te imovine od apelanata sud će odlučiti tek nakon što se okonča glavni postupak.
15. Pri tome, u svjetlu drugog kriterija iz testa Micallef, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, razmatrajući žalbu apelanata, ocijenio neosnovanim njihove navode koji su se odnosili na problematiziranje naredbe o provođenju istrage i prijedloga za određivanje privremene mjere, kao i opisa krivičnog djela za koje se apelanti tereti, te je zaključio da je prvostepeno rješenje pravilno i zakonito. Dakle, s obzirom na činjenicu da se ni u glavnom, niti u postupku određivanja privremene mjere nije odlučivalo o građanskim pravima apelanata, pri čemu apelanti nisu naveli da su im eventualno povrijeđene neke druge procesne garancije, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode apelanata o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilna s Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom II.U odnosu na navode o povredi prava na imovinu
16. U fazi ispitivanja dopustivosti apelacije Ustavni sud mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, s dovoljnom jasnoćom, pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03, dostupna na www.ustavnisud.ba).
17. Prilikom razmatranja da li je osporenim rješenjima povrijeđen član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da je tokom postupka nesporno utvrđeno da se radi o imovini apelanata. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju došlo do miješanja u njihovu imovinu s obzirom na to da je osporenim odlukama određena privremena mjera osiguranja imovinske koristi pribavljene krivičnim djelom, i to zabranom otuđenja ili opterećenja imovine. Zatim, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja osporenih rješenja kao nesporno proizlazi da ta imovina apelantima nije oduzeta, nego je određena privremena mjera zabrane njenog otuđenja. Shodno navedenom, Ustavni sud smatra da osporene odluke, u svojoj suštini, potpadaju pod treće pravilo, odnosno da predstavljaju kontrolu nad upotrebom imovine u smislu drugog stava člana 1. Protokola broj 1 „koji daje pravo državi da usvoji one zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu sa općim interesima“ (vidi Evropski sud, Arcuri i ostali protiv Italije, odluka od 5. jula 2001. godine, predstavka broj 52024/99).
18. Ustavni sud primjećuje da su osporena rješenja donesena u skladu s relevantnim odredbama Zakona o oduzimanju imovine. Stoga zaključuje da je miješanje u pravo apelanata na imovinu bilo u skladu sa zakonom, te da je bilo i u javnom interesu, a to je onemogućavanje nelegalnog prenošenja i korištenja povlaštenih informacija radi stjecanja koristi.
19. Nadalje, Ustavni sud smatra da su osporene odluke, koje su u konkretnom slučaju osnov miješanja u imovinu apelanata, proporcionalne cilju, te da stoga na apelante nije stavljen pretjeran teret. Ovo prvenstveno zbog toga što se ovim odlukama suštinski ne zadire u samu imovinu (apelantima nije oduzeta imovina), ali je bilo neophodno donijeti privremenu mjeru osiguranja, te zabraniti i onemogućiti apelante da tu imovinu otuđe ili eventualno prenesu na treća lica. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se privremenom mjerom, koja se odnosi isključivo na privremenu zabranu otuđenja ili opterećenja imovine, na apelante ne stavlja pretjerani pojedinačni teret u poređenju s javnim interesom koji se želi ostvariti (održavanje javnog reda i sprečavanje organiziranog kriminaliteta poštujući načelo da niko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu izvršenjem krivičnog djela). Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju postignuta pravična ravnoteža između zahtjeva općeg interesa zajednice i zahtjeva za zaštitu osnovnih prava pojedinaca. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojim će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. S obzirom na odluku o dopustivosti u ovom predmetu, Ustavni sud zaključuje da nema osnove za razmatranje prijedloga apelanata za donošenje privremene mjere.
22. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić