Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3613/22 (Z. H. i drugi)
Odluka donesena 11. 06. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3613/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
11. 06. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3613/22, rješavajući apelaciju Zlate Hadžić Bajrić i Renate Hadžić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zlate Hadžić Bajrić i Renate Hadžić podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 228746 20 Gž od 4. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 228746 18 P od 26. februara 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Zlata Hadžić Bajrić i Renata Hadžić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Mirza Bajrović, advokat iz Banjaluke, podnijele su 19. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 228746 21 Rev od 7. juna 2022. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 228746 20 Gž od 4. decembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 P 228746 18 P od 26. februara 2020. godine.
2. Apelantice su prije podnošenja ove apelacije, 16. februara 2021. godine podnijele apelaciju Ustavnom sudu protiv navedenih presuda Okružnog i Osnovnog suda. Apelacija je zavedena pod brojem AP-530/21. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti broj AP-530/21 od 8. juna 2022. godine (dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), apelaciju podnesenu protiv navedenih presuda odbacio kao preuranjenu. U navedenoj odluci Ustavni sud je ukazao da apelantice, nakon donošenja odluke o reviziji, nezavisno od vrste te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelaciju, u kojoj su dužne na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8. a) ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.
3. Imajući u vidu navedeno, a da apelantice nisu izjavile reviziju nego tužilac u kojoj nije osporavao odluku Okružnog suda o troškovima postupka, Ustavni sud smatra da je konačna odluka u odnosu na navode iz apelacije presuda Okružnog suda.
4. Presudom Osnovnog suda obavezane su apelantice da tužiocu Gradu Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime primljene naknade za preuzeto zemljište iz posjeda ranijih vlasnika isplate novčani iznos od 3.120,13 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Odbijen je višak tužiočevog tužbenog zahtjeva. Obavezane su apelantice da tužiocu solidarno nadoknade troškove postupka u iznosu od 510,00 KM. U obrazloženju, Osnovni sud je, između ostalog, naveo da je odluku o troškovima donio na osnovu odredbe člana 386. stav (2) Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je detaljno naveo u čemu se oni sastoje. Imajući u vidu da je tužiočev uspjeh u postupku 1,7 %, ukazao je da je apelantice obavezao da tužiocu nadoknade srazmjeran dio troškova, kao u izreci presude.
5. Presudom Okružnog suda odbijene su žalbe parničnih stranaka i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio odredbu člana 386. stav (2) ZPP-a, a u vezi s članom 396. st. (1) i (2) ZPP-a. U vezi s tim, naveo je da su tužiocu, na opredijeljen tužbeni zahtjev dosuđeni troškovi postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice, prema uspjehu u parnici i u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi za rad advokata. Imajući u vidu da je tužilac u postupku uspio kvalitativno i kvantitativno u visini usvojenog tužbenog zahtjeva, sud je zaključio da tužiocu pripada naknada troškova postupka u dosuđenom iznosu. Pri tome, sud je ukazao da su apelantice u odgovoru na tužbu osporile tužbeni zahtjev i da su istakle da nisu dužne da plate tužiočevo potraživanje. Međutim, ukazao je da apelantice u žalbi ističu da je upitan tužiočev uspjeh u parnici jer su one htjele tužiocu platiti dosuđeni novčani iznos po rješenju organa uprave. Imajući u vidu da apelantice taj iznos nisu uplatile, niti su ga deponovale kod suda, sud je obrazložio da su ovi njihovi navodi neosnovani.
6. Presudom Vrhovnog suda tužiočeva revizija je odbijena.
7. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantice navode da nisu doprinijele da se vodi ovaj parnični postupak, te da su zbog pravila propisanih ZPP-om u postupku morale učestvovati. Takođe navode da su u toku postupka isticale da im nije bio problem da tužiocu isplate novčani iznos što redovni sudovi nisu imali u vidu. Navode da je tužilac u postupku uspio samo 1,7 %, dok su apelantice uspjele sa 98,3 %, te da u vezi s tim, nisu pravilne odluke Okružnog i Osnovnog sudova.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .
10. Apelantice smatraju da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenice i proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
11. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelantice osporavaju presude Okružnog i Osnovnog suda u odnosu na dosuđene troškove postupka. Međutim, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP-a, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim.
Naročito, Ustavni sud naglašava da redovni sudovi imaju diskreciono pravo da, nakon što utvrde da se radi o djelimičnom uspjehu u parnici, odluče na koji način će stranke snositi troškove postupka i da u odsustvu eksplicitnih zakonskih odredbi o tome šta se smatra djelimičnim uspjehom u parnici, odredbe ZPP tumače u skladu s načelima zakonitosti i pravičnosti, uvijek vodeći računa o zaštiti prava na pravično suđenje svih strana u postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-536/04 od 27. maja 2005. godine, tač. 22. i 23., dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantice ne navode, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njihovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelantice su se pozvale i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njihovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantica pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman