Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/22 (N.Š.D.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dosjelost
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Posjed
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-827/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-827/22, rješavajući apelaciju N. Š. D., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. Š. D. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 63 0 P 029900 21 Gž 2 od 21. maja 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. N. Š. D. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Mladen Šimić, advokat iz Ljubuškog, podnijela je 2. marta 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 63 0 P 029900 21 Rev od 16. novembra 2021. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 63 0 P 029900 21 Gž 2 od 21. maja 2021. godine i Presude Općinskog suda u Ljubuškom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 63 0 P 029900 20 P 4 od 6. oktobra 2020. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-2692/21 od 5. oktobra 2021. godine odbacio apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda od 21. maja 2021. godine jer je pred Vrhovnim sudom bio u toku postupak po apelanticinoj reviziji izjavljenoj protiv te presude (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2692/21 od 5. oktobra 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).

3. Presudom Općinskog suda broj 63 0 P 029900 20 P 4 od 6. oktobra 2020. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelantica tražila da sud naloži M. A. (u daljnjem tekstu: tuženi) da joj vrati u posjed zemljišnu parcelu (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina), precizno opisanu u izreci presude, te da ukloni betonske zidove i željeznu ogradu kojima je ograđena. Usvojen je protivtužbeni zahtjev i utvrđeno je da je tuženi vlasnik sporne nekretnine i da se ima upisati u zemljišnoj knjizi kao njen vlasnik i posjednik, uz brisanje prava E. Š. (u daljnjem tekstu: apelanticina prednica). Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je sporna nekretnina uknjižena kao vlasništvo apelanticine prednice, s kojom je apelantica zaključila ugovor o doživotnom izdržavanju. U vezi s tim je istakao da je nesporno da apelantica kao nasljednica vlasnice sporne nekretnine ima pravo da zahtijeva povrat stvari, u smislu člana 126. Zakona o stvarnim pravima. Međutim, sud je ukazao da posjednik ima pravo da odbije da vrati stvar ukoliko dokaže da ima pravo na posjed, shodno odredbi člana 128. tog zakona. Sud je dalje utvrdio da je tuženi kupio spornu nekretninu od apelanticine prednice 1987. godine i isplatio joj kupoprodajnu cijenu a kupio ju je na licitaciji od Općine Ljubuški jer je ta nekretnina bila upisana kao državno vlasništvo s pravom korištenja u korist apelanticine prednice. Tom prilikom je između tuženog i apelanticine prednice dogovoreno da je predmet kupoprodaje cijela nekretnina koju je apelanticina prednica naslijedila od svog oca. Tuženi je tek nakon podnošenja tužbe saznao da sporna parcela nije bila predmet kupoprodaje jer se radi o parceli male površine. Sud je dalje istakao da ni apelantica niti njena prednica nisu pristupile na glavnu raspravu, što je bilo bitno radi utvrđivanja činjenice kada je tuženi oduzeo posjed na spornoj nekretnini. Slijedom navedenog, sud je zaključio da je tuženi bio savjesni posjednik jer se njegova savjesnost pretpostavlja, u smislu člana 326. stav 2. Zakona o stvarnim pravima, te da je bio u posjedu duže od 20 godina. Posebno je naglasio da ni apelanticina prednica niti apelantica nisu dokazale nesavjesnost tuženog, niti su tražile zaštitu posjeda ili na drugi način uskraćivale tuženom pravo da koristi spornu nekretninu. Osim toga, sud je istakao da je apelantica sa svojom prednicom zaključila aneks ugovora o doživotnom izdržavanju, kojim je obuhvaćena sporna nekretnina, tek 2016. godine, kada je tuženi već bio u posjedu duže od 20 godina i spornu parcelu koristio kao pristupni put garaži. Općinski sud je, slijedom navedenog, usvojio protivtužbeni zahtjev i utvrdio da je tuženi dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, u smislu člana 58. stav 2. Zakona o stvarnim pravima. Stoga je zaključio da tuženi ima pravo da odbije da preda spornu nekretninu apelantici u posjed, shodno članu 128. Zakona o stvarnim pravima.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 63 0 P 029900 21 Gž 2 od 21. maja 2021. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju podržao odluku i razloge koje je dao prvostepeni sud. Osim toga, sud je ocijenio neosnovanim apelanticine žalbene navode da sud nije nadležan za brisanje upisa stvarnih prava. U vezi s tim je istakao da sud nalaže brisanje i ta odluka zamjenjuje tabularnu izjavu, dok postupak brisanja provodi organ uprave, odnosno zemljišnoknjižni ured. Također je zaključio da je obrazloženje prvostepene presude jasno i razumljivo i da sadrži razloge o odlučnim činjenicama, te da su neosnovani apelanticini navodi u tom pogledu.

5. Rješenjem Vrhovnog suda broj 63 0 P 029900 21 Rev od 16. novembra 2021. godine odbačena je revizija koju je apelantica izjavila protiv drugostepene presude zbog neispunjavanja uvjeta iz člana 237. st. 2, 3. i 5. Zakona o parničnom postupku.

6. Apelantica smatra da je osporenim odlukama povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, navodi da su sudovi postupali pristrasno i arbitrarno, da su proizvoljno utvrdili činjenice i primijenili materijalno i procesno pravo te da nisu dali „zakonito“ obrazloženje. Apelantica dalje navodi da tuženi nije dokazao da je bio savjestan i zakonit posjednik sporne nekretnine duže od 20 godina, kao i da nije mogao dosjelošću steći pravo vlasništva na spornoj nekretnini jer je ona bila u državnom vlasništvu. Konačno, apelantica navodi da tuženi nije dokazao da je bio u posjedu cjelokupne nekretnine.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

8. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

9. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

11. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da apelantica smatra da su sudovi postupali pristrasno. Prema utvrđenoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, postojanje nepristrasnosti u svrhu člana 6. stav 1. Evropske konvencije mora se ocjenjivati prema subjektivnom i objektivnom testu (vidi, između ostalih, Evropski sud, Šekerija protiv Hrvatske, predstavka broj 3021/14, presuda od 5. novembra 2020. godine, tač. od 134. do 136, uz ukazivanje na drugu relevantnu praksu). Što se tiče subjektivnog testa, lična nepristrasnost sudije se mora pretpostaviti, sve dok se suprotno ne dokaže (idem, tačka 135). U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantica ne nudi nikakve dokaze koji bi ukazivali na subjektivnu nepristrasnost sudova, niti je na to ukazivala u toku postupka. S druge strane, Ustavni sud ukazuje na to da se objektivna nepristrasnost ne pretpostavlja, već se utvrđuje na osnovu objektivnih činjenica koje se nalaze u samom predmetu. Kako u samom predmetu nema objektivnih dokaza koji bi ukazivali na razumnu sumnju da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju bili pristrasni, Ustavni sud te navode smatra očigledno (prima facie) neosnovanim.

12. Ustavni sud dalje ukazuje da se ostatak apelacionih navoda o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnosi na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da je tuženi, shodno relevantnim odredbama Zakona o stvarnim pravima, dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, te da je stoga neosnovan apelanticin zahtjev kojim je tražila da sud obaveže tuženog da joj tu nekretninu vrati u posjed. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

14. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-827/22 (N.Š.D.) | Sudska praksa | Aktio