Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1429/22 („Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo)
Odluka donesena 19. 02. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kolektivni ugovor
- Pravo na pravnu sigurnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1429/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
19. 02. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1429/22, rješavajući apelaciju „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 381864 15 Rsž od 23. juna 2021. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Raiffeisen Bank“ d.d. BiH Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), koji zastupa Alen Nakić, advokat iz Sarajeva, podnio je 25. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 381864 21 Rev od 6. januara 2022. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 381864 15 Rsž od 23. juna 2021. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 381864 13 Rs od 20. jula 2015. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3338/21 od 20. oktobra 2021. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda od 23. juna 2021. godine jer je u toku bio postupak pred Vrhovnim sudom po reviziji koju je apelant izjavio protiv te presude.
3. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 381864 13 Rs od 20. jula 2015. godine apelant je obavezan da S. H. (u daljnjem tekstu: tužilac) isplati naknadu na ime razlike plaće s minulim radom, regresa i doprinosa za PIO, za periode i u iznosima preciziranim u izreci presude, sa zakonskim zateznim kamatama. Tužiočev tužbeni zahtjev preko dosuđenih iznosa je odbijen. Sud je u obrazloženju utvrdio da je tužilac bio zaposlen kod apelanta sa III stepenom stručne spreme na poslovima arhivara – manipulanta, te da mu je apelant isplaćivao plaće u skladu s ugovorom o radu i vlastitim normativnim pravnim aktima. Sud je obrazložio da je među parničnim strankama sporno da li je apelant bio dužan da tužiocu isplaćuje plaće i naknade u skladu s Kolektivnim ugovorom za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU). Obrazložio je da se, shodno odredbi člana 26. GKU-a, sva radna mjesta razvrstavaju prema grupi složenosti poslova, njihovoj vrsti i značaju u šest grupa i ostale grupe poslova. U vezi s tim, sud je istakao da poslovi i zadaci koje je tužilac obavljao, uzimajući u obzir njegovu školsku spremu i opis poslova iz ugovora o radu, potpadaju pod I grupu s koeficijentom u rasponu od 1,0 do 1,7. Imajući u vidu da ugovorom o radu nije definirano u koju grupu složenosti poslova potpadaju tužiočevi radni zadaci, sud je zaključio da mu pripada minimalni koeficijent od 1,0. Pri tome je istakao da se GKU primjenjuje iako ga je Vlada Federacije BiH otkazala u julu 2012. godine jer je on stavljen van snage tek stupanjem na snagu novog kolektivnog ugovora iz 2014. godine, shodno članu 50. tog ugovora. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove tvrdnje da se GKU ne može primijeniti jer tužilac nije dokazao da je član sindikata. U vezi s tim je istakao da je utvrdio da je tužilac član sindikata jer mu se po tom osnovu članarina odbija od plaće. Osim toga, sud je ukazao da zaposlenik ne može biti stavljen u nepovoljniji položaj zbog članstva u sindikatu, shodno odredbi člana 10. Zakona o radu. S obzirom na navedeno, sud je, primjenom odredaba čl. 22, 25, 26. i 28. GKU-a, dosudio tužiocu razliku plaće s minulim radom i doprinosima za PIO, u iznosu utvrđenom na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke, prema koeficijentu 1,0 iz I grupe složenosti poslova. Konačno, sud je dosudio tužiocu i razliku na ime regresa, shodno odredbi člana 31. GKU-a. Pri tome je istakao da je, suprotno apelantovim navodima, utvrdio da je tužilac koristio godišnji odmor na osnovu činjenice da mu je apelant isplatio regres, ali u iznosu manjem od onog zagarantiranog GKU-om.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 381864 15 Rsž od 23. juna 2021. godine žalbe parničnih stranaka su odbijene i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju presude podržao odluku i razloge koje je dao prvostepeni sud. Osim toga, sud je istakao da je tužiocu dosudio naknadu na ime minulog rada na osnovu podataka koje je vještak finansijske struke utvrdio na osnovu podataka iz apelantove evidencije, tj. iz podataka navedenih u platnim listama.
5. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo te da obrazloženje osporenih odluka ne zadovoljava standard prava na pravično suđenje. Navodi da tužilac nije dokazao kojoj grupi složenosti poslova pripadaju poslovi koje je obavljao. U pogledu potraživanja na ime minulog rada, apelant navodi da tužilac nije dokazao koliko penzijskog staža ima, niti da li su mu za taj staž uplaćeni doprinosi. Također navodi da tužilac nije dokazao da je koristio godišnji odmor, niti da je apelant poslovao pozitivno, te da mu stoga nije mogla biti dosuđena naknada na ime regresa. Dalje, apelant navodi da je osporena presuda Kantonalnog suda u suprotnosti sa stavom koji je Vrhovni sud zauzeo u odlukama br. 65 0 Rs 168168 13 Rev od 21. novembra 2014. godine, 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine, 65 0 Rs 303156 16 Rev od 15. maja 2018. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, 65 0 Rs 367682 20 Rev od 4. marta 2021. godine, 65 0 Rs 421851 21 Rev od 27. maja 2021. godine, 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Stoga smatra da je na njegovu štetu povrijeđen princip pravne sigurnosti.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. Uvezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak da tužiocu pripada razlika plaće s minulim radom i doprinosima za PIO prema minimalnom koeficijentu iz I grupe složenosti poslova u smislu odredaba GKU-a. Osim toga, sudovi su jasno obrazložili zašto tužiocu pripada razlika regresa prema odredbama GKU-a. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciju ponavlja navode u vezi s ispunjenošću uvjeta za minuli rad i regres. Međutim, redovni sudovi su razmotrili te navode i jasno obrazložili zašto, u datim okolnostima, oni ne mogu utjecati na drugačije rješenje spora. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje i da nije smatrao proizvoljnim zaključak Vrhovnog suda vezan za primjenu GKU-a u odlukama donesenim protiv istog apelanta (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-3325/23 od 27. marta 2025. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
12. U pogledu apelantovih navoda o povredi principa pravne sigurnosti, Ustavni sud podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, jedan od osnovnih vidova vladavine prava je princip pravne sigurnosti (vidi Evropski sud, Xero Flor w Polsce sp. z o.o. protiv Poljske, presuda od 7. maja 2021. godine, predstavka broj 4907/18, tačka 282), koji, između ostalog, jamči dosljednost pri odlučivanju o pravnim zahtjevima i pridonosi povjerenju javnosti u sudove (vidi Mirković i drugi protiv Srbije, presuda od 26. juna 2018. godine, predstavka broj 27471/15 i 12 drugih, tačka 141). U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da je apelant u prilogu apelacije dostavio presude Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 335566 20 Rev od 11. januara 2021. godine, 65 0 Rs 345421 20 Rev od 23. februara 2021. godine, 65 0 Rs 308590 20 Rev od 19. maja 2020. godine, 65 0 Rs 386886 21 Rev od 13. jula 2021. godine i 65 0 Rs 467361 21 Rev od 12. oktobra 2021. godine. Međutim, Ustavni sud ukazuje da je u tim presudama razlog za odbijanje tužbenih zahtjeva u sličnoj činjeničnoj i pravnoj situaciji bila primjena pravila o teretu dokazivanja, koja zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Stoga, Ustavni sud smatra prima facie neosnovanim apelantove navode o povredi principa pravne sigurnosti. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
13. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, ali nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje tog prava. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio zakonom propisane pravne lijekove – žalbu protiv prvostepene presude i reviziju protiv drugostepene presude, a činjenica da ti lijekovi nisu rezultirali njegovim uspjehom u postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek očigledno (prima facie) neosnovani.
14. Apelant se pozvao i na povredu zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredaba Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.
15. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman