Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3010/22 ("PRIJEDORPUTEVI" a.d. Prijedor)

Odluka donesena 14. 05. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Troškovi postupka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3010/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

14. 05. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 14. maja 2026. godine, u predmetu broj AP-3010/22, rješavajući apelaciju "PRIJEDORPUTEVI" a. d. Prijedor, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija "PRIJEDORPUTEVI" a. d. Prijedor podnesena protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 095945 22 Pž od 25. maja 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. "PRIJEDORPUTEVI" a.d. Prijedor (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Saša Topić, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. jula 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 095945 22 Pž od 25. maja 2022. godine.

2. Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 095945 18 Ps od 19. novembra 2021. godine povučena je tužba Grada Bihać (u daljnjem tekstu: tužilac) podnesena protiv apelanta. Obavezan je tužilac da apelantu nadoknadi troškove postupka, u iznosu preciznije navedenom u izreci rješenja, dok je preko dosuđenog iznosa apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka odbijen.

3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je odluku o troškovima postupka donio na osnovu odredbe člana 390. Zakona o parničnom postupku, te da su apelantu troškovi dosuđeni u skladu sa Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tarifa F BiH) i Zakona o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o advokaturi). Općinski sud je detaljno obrazložio u čemu se sastoje troškovi postupka. Dalje je naveo da je, preko dosuđenog iznosa odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka, s obzirom da je troškovnik ispostavljen suprotno odredbama člana 32. Tarife F BiH i člana 31. stav (5) Zakona o advokaturi. U vezi s tim, obrazložio je da se u postupcima vođenim pred sudovima na području entiteta Federacije Bosne i Hercegovine naknada troškova obračunava u skladu sa Tarifom F BiH.

4. Rješenjem Kantonalnog suda odbijena je apelantova žalba i prvostepeno rješenje potvrđeno.

5. U obrazloženju rješenja, Kantonalni sud je naveo da je parnični postupak vođen pred Općinskim sudom, te da se na troškove postupka koji se vode pred sudovima na području entiteta Federacije Bosne i Hercegovine primjenjuje Tarifa F BiH. Dalje je naveo da je neosnovano apelantovo ukazivanje na odredbu člana 5. Tarifnog broja 12. Tarife o nagradama i naknadi za rad advokata Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Tarifa RS), zato što ta tarifa ne može derogirati odredbe važeće Tarife u Federaciji Bosne i Hercegovine. Pri tome, ukazao je da je sud u obavezi da pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, što je u konkretnom slučaju i učinjeno.

6. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Navodi da su redovni sudovi, u dijelu odluke o troškovima postupka, primijenili pogrešnu Tarifu. U vezi s tim, ukazuje da je njegovo sjedište u Republici Srpskoj, te da se na njega ne može primijeniti Tarifa F BiH, već Tarifa RS. Naime, ukazuje da Tarifa RS propisuje da advokat ima pravo izbora da zahtijeva naknadu troškova ili po Tarifi F BiH ili Tarifi RS.

7. Zakon o advokaturi Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH", br. 25/02 – VP, 40/02, 29/03, 18/05, 68/05 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:član 31. stav (5)

Nagrada advokatima za pruženu pravnu pomoć stranci na sudu ili pred drugim organima u toku jedne rasprave ili jedne poduzete pravne radnje (pismena) u: parničnom i vanparničnom postupku, krivičnom postupku, postupku stečaja i likvidacije, zemljišno-knjižnom postupku, upravnom postupku, upravnom sporu, izvršnom postupku, postupku za upis u registar društva, postupku pred Ustavnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine i Ustavnim sudom Bosne i Hercegovine, odnosno svim drugim radnjama koje poduzima advokat pružajući pravnu pomoć stranci, ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u Federaciji Bosne i Hercegovine.

8. Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad advokata ("Službene novine Federacije BiH", br. 22/04 i 24/04 – ispravka), u relevantnom dijelu glasi: Član 32.

Advokat primjenjuje Tarifu koja je na snazi u trenutku kada je rad izvršen. Advokat obračunava nagradu klijentu prema vrijednosti boda važećoj u momentu njene naplate. Sudovi i drugi organi u odluci o troškovima postupka određivaće nagradu za pruženu pravnu pomoć stranci od strane advokata prema odredbama Tarife koja je važila u momentu pružanja pravne pomoći. Nagrada se određuje prema odredbama Tarife, bez obzira na eventualno postojanje ugovora kojim je nagrada advokata definisana na drugi način.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: b)Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

10. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi sa tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03) .

11. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

12. Vraćajući se na konkretan predmet, Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja Kantonalnog i Općinskog suda u odnosu na troškove postupka koji su mu dosuđeni prema Tarifi F BiH. Međutim, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim ili očigledno nerazumnim. Naročito, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud detaljno obrazložio zašto apelantovi navodi kojim ukazuje na primjenu Tarife RS ne mogu dovesti do drugačije odluke u konkretnom slučaju (vidi činjenični dio ove odluke). Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

14. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3010/22 ("PRIJEDORPUTEVI" a.d. Prijedor) | Sudska praksa | Aktio