Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1688/22 (M. A.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Isplata duga
  • Raskid ugovora
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1688/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1688/22, rješavajući apelaciju Miće Anđića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Miće Anđića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 295158 21 Gž od 24. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mićo Anđić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prijedora podnio je 13. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 295158 21 Gž od 24. februara 2022. godine.

2. Presudom Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 295158 18 Mal od 10. marta 2021. godine odbijen je tužbeni zahtjev kojim je Grad Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužilac) tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati dugovanje po osnovu zakupa garaže za period od novembra 2015. do aprila 2020. godine. Sud je u obrazloženju utvrdio da su parnične stranke zaključile ugovor o zakupu garaže od 17. januara 2000. godine (u daljnjem tekstu: ugovor). Tim ugovorom apelant se obavezao plaćati zakupninu od 25,00 KM mjesečno (član 2), te veću zakupninu u slučaju da to odlukom utvrdi nadležni organ, ili će mu u protivnom tužilac otkazati ugovor o zakupu (član 5). Takođe je ugovoreno da tužilac može otkazati ugovor ukoliko apelant ne plati zakupninu u roku od dva mjeseca od dospjelosti (član 11), kao i da ugovorne strane mogu otkazati ugovor u roku od 30 dana ne navodeći razloge za to (član 12). Sud je dalje utvrdio da je tužilac povećao cijenu zakupnine počevši od 1. januara 2012. godine, koju je apelant prestao da plaća u januaru 2014. godine, što je utvrđeno u drugom parničnom postupku između istih stranaka i po istom osnovu ali za drugi period.

3. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode o neuslovnosti garaže, uz obrazloženje da je apelant u tom slučaju imao mogućnost da raskine ugovor ili da traži sniženje cijene. Osim toga je istakao da je apelant nesporno koristio garažu i plaćao zakupninu do 30. juna 2013. godine. Sud je takođe ocijenio neosnovanim apelantove navode da je ugovor raskinut prestankom plaćanja zakupnine u smislu čl. 11. i 12. ugovora. U vezi s tim je istakao da je članom 11. ugovora propisano pravo tužioca da raskine ugovor, a ne i obaveza. Međutim, sud je ocijenio da je ugovor raskinut na osnovu člana 12. ugovora, u smislu člana 125. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). U vezi s tim je istakao da se u tužiočevom dopisu od 11. jula 2019. godine navodi da je on 8. juna 2019. godine uručio apelantu pisanu izjavu o odustanku od ugovora, koju nije izveo kao dokaz u postupku. Nakon toga je apelant dopisom od 9. jula 2019. godine obavijestio tužioca da je napustio garažu krajem 2013. godine, te je obavijestio tužiočeve radnike da ugovor smatra raskinutim i pokušao im vratiti ključeve. Osim toga, sud je istakao da je ugovor raskinut i na osnovu člana 5. ugovora samom činjenicom da je apelant prestao da plaća zakupninu. Slijedom navedenog je odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 295158 21 Gž od 24. februara 2022. godine uvažena je tužiočeva žalba i prvostepena presuda je preinačena tako što je apelant obavezan da tužiocu isplati dugovanje po osnovu zakupnina garaže. Sud je obrazložio da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da je ugovor raskinut u januaru 2014. godine kada je apelant prestao da plaća zakupninu. U vezi s tim je istakao da je u drugom parničnom postupku između istih stranaka utvrđeno da je apelant zakupninu plaćao djelimično i tokom 2014. godine, kao i da neplaćanje zakupnine ne može predstavljati raskid ugovora već samo razlog za raskid. Takođe je ukazao da ni povećanje cijene zakupnine samo po sebi ne predstavlja raskid ugovora jer je članom 5. ugovora to propisano samo kao tužiočeva mogućnost. Slijedom navedenog, sud je zaključio da ugovor nije raskinut u smislu odredbi čl. 124. i 125. ZOO-a, te da je u utuženom periodu bio na snazi. Konačno, sud je istakao da činjenica da apelant eventualno ne koristi garažu nije dovoljna za zaključak da je ugovor raskinut jer ugovorom o zakupu zakupoprimac stiče pravo na posjed zakupljene stvari. Slijedom navedenog je preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev.

5. Apelant smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant navodi da je Okružni sud proizvoljno primijenio pozitivne propise, kao i da je povrijedio njegovo pravo na obrazloženu sudsku odluku.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Ustavni sud ukazuje da se apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje i imovinu odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav

1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne i dovoljne razloge za zaključak da, shodno relevantnim odredbama ugovora i ZOO-a, ugovor nije raskinut i da je apelant stoga dužan da tužiocu isplati dugovanje po osnovu zakupa garaže. Takva utvrđenja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti „očigledno nerazumnim“. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje. Apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1688/22 (M. A.) | Sudska praksa | Aktio