Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-475/22 („Centrum M“ d.o.o. Posušje)

Odluka donesena 15. 12. 2025.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pasivna legitimacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-475/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 12. 2025.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i suci Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. prosinca 2025. godine, u predmetu broj AP-475/22, rješavajući apelaciju „Centrum M“ d.o.o. Posušje na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/23), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Centrum M“ d.o.o. Posušje podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 045276 21 Gž 2 od 29. prosinca 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. „Centrum M“ d.o.o. Posušje (u daljnjem tekstu: apelant) kojeg zastupa Mario Buntić, odvjetnik iz Posušja, podnio je 5. veljače 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 045276 21 Gž 2 od 29. prosinca 2021. godine i presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 045276 20 P 2 od 26. ožujka 2021. godine. Podnescima od 30. siječnja 2024. godine, 26. studenog i 5. prosinca 2025. godine apelant je dopunio apelaciju.

2. Presudom Općinskog suda broj 64 0 P 045276 20 P 2 od 26. ožujka 2021. godine odbačen je apelantov tužbeni zahtjev kojom je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor od 11. rujna 2017. godine o kupoprodaji nekretnine detaljnije označene u izreci presude zaključen između tuženog A.K. (u daljnjem tekstu: tuženi) kao prodavatelja i H.L. kao kupca (u daljnjem tekstu: kupac) te da se naloži uknjižba prava vlasništva na Općinu Posušje ili na apelanta (stavak I). Također, odbijeni su apelantovi tužbeni zahtjevi kojima je tražio da se utvrdi da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini (stav II), odnosno da je sukladno članku 39. Zakona o građevinskom zemljištu (u daljnjem tekstu: ZGZ) stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini i da se naloži uknjižba njegovo prava vlasništva (stav III).

3. Općinski sud je u obrazloženju naveo da se povodom apelantovog tuženog zahtjeva iz točke I izreke presude, vodi parnični postupak u predmetu toga suda broj 64 0 P 059539 20 P, zbog čega je na temelju članka 67. stavak 1. točka 3. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) apelantova tužba odbačena zbog litispendencije. Zatim, Općinski sud je naveo da su neutemeljeni apelantovi tužbeni zahtjevi kojim je tražio da se utvrdi stjecanje prava vlasništva dosjelošću odnosno sukladno članku 39. ZGZ i uknjižbu kao u izreci presude iz toč. II i III. U svezi sa time, Općinski sud je naveo da je apelantova tužba podnesena 12. rujna 2017. godine a da je tuženi 11. rujna 2017. godine na temelju kupoprodajnog ugovora spornu nekretninu prodao kupcu, te se kupac 29. rujna 2017. godine upisao kao vlasnik sporne nekretnine. S obzirom na to, Općinski sud je naveo da tuženi u trenutku podnošenja tužbe nije bio vlasnik sporne nekretnine zbog čega je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije, a neutemeljen apelantov tužbeni zahtjev iz toč. II i III izreke presude. Također je naveo da je odbio provođenje dokaza saslušanjem svih predloženih svjedoka kao i provođenje dokaza očevidom na licu mjesta, te da ostale pismene isprave sud nije posebno cijenio, jer provođenje tih dokaza nije od bitnog značaja za donošenje zakonite odluke.

4. Presudom Kantonalnog suda broj 64 0 P 045276 21 Gž 2 od 29. prosinca 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je prvostupanjska presuda. Kantonalni sud je naveo da je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je odbacio apelantovu tužbu iz točke I. izreke presude zbog litispendencije, odnosno odbio tužbene zahtjeve iz toč. II. i III. izreke zbog nedostatka pasivne legitimacije. U svezi sa odbijajućim dijelom tužbenog zahtjeva, Kantonalni sud je naveo da je tuženi spornu nekretninu prodao kupcu 11. rujna 2017. godine, dakle dan prije podnošenja tužbe od 12. rujna 2017.godine, nakon čega je kupac upisao posjed u katastru, a potom i pravo vlasništva u zemljišnoj knjizi 29. rujna 2017. godine. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da je uređena tužba dostavljena tuženom na odgovor 28. studenog 2017. godine. Od toga trenutka, kako je navedeno, za tuženog počinje teći parnica, što potvrđuje da je u trenutku dostavljanja tužbe na odgovor kupac bio upisan kao vlasnik sporne nekretnine i da je utemeljen prigovor nedostatka pasivne legitimacije. U svezi sa apelantovim prigovorom neprovođenja dokaza u postupku pred Općinskim sudom, Kantonalni sud je naveo da taj sud odlučuje koji dokaz će se izvoditi na glavnoj raspravi te da su u obrazloženju navedeni dokazi i razlozi kojima se sud rukovodio prilikom donošenja prvostupanjske presuda, zbog čega su neutemeljeni apelantovi navodi o povredi prava na obrazloženu odluku.

5. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Naime, apelant smatra da je povrijeđeno njegovo pravo na obrazloženu odluku jer redoviti sudovi nisu naveli obrazloženje svih provedenih dokaza i jer su zaključili da ti dokazi nisu bitni za donošenje odluke. U svezi sa time, apelant smatra da iz dokaza koji su provedeni tijekom postupka jasno proizlazi da je apelantov tužbeni zahtjev utemeljen jer je sporna nekretnina služila redovnoj upotrebi njegove nekretnine. Prema tome smatra da je sukladno članku 39. ZGZ i članku 346. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), te na temelju potvrde Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove, katastra, prostornog uređenja i zaštitu okoliša, Odsjek za prostorno uređenje i zaštitu okoliša od 1. lipnja 2020. godine, ostvario sve potrebne uvjete da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. U tom pogledu navodi da to proizlazi i iz obvezujućeg pravnog mišljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 006062 Spp od 7. travnja 2017. godine, ali da su redoviti sudovi zanemarili te njegove argumente, zbog čega su postupili proizvoljno. U dopuni apelacije apelant je dostavio materijalnu dokumentaciju i to Mišljenje Općinskog vijeća Općine Posušje i Potvrdu Službe za imovinsko-pravne, geodetske poslove, katastar, prostorno uređenje i zaštitu okoliša.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti, Ustavni sud je pošao od odredbe članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očigledno neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Europski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. siječnja 2018. godine, predstavka broj 48657/16, točka 43, Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. veljače 2019. godine, predstavka broj 74628/16, točka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine, točka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Europski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, predstavka broj 5503/02, točka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. travnja 2021. godine, predstavka broj 65159/17, točka 27.), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Europski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. studenog 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući apelantove navode kojima isključivo osporava zaključke redovitih sudova u odnosu na točku III izreke presude, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Europskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Europski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članku 6. stavak 1. Europske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Europski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. prosinca 2019. godine, predstavka broj 52871/13, točka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovitih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. lipnja 2022. godine, toč. 42. do 45. s daljnjim referencama objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na temelju činjenica predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i navoda u apelaciji, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi prilikom odbijanja apelantovog tužbenog zahtjeva iz točke III izreke (na koji se odnosi ova apelacija), u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i relevantne razloge. Naime, Ustavni sud zapaža da su redoviti sudovi dali jasno obrazloženje na temelju kojega su zaključili da tuženi nije bio pasivno legitimiran za podnošenje tužbe kojim je tražio da se utvrdi da je stekao pravo vlasništva na spornim nekretninama. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava te zaključke redovitih sudova. Kada je riječ o apelantovim tvrdnjama da su redoviti sudovi povrijedili njegovo pravo na obrazloženu odluku, Ustavni sud naglašava da pravo na obrazloženu odluku ne znači i obvezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke (vidi, npr. Europski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. srpnja 2018. godine, predstavka broj 18116/15, točka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 81/21 od 2. studenog 2022. godine, točka 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba). Prema tome, Ustavni sud smatra da se ništa ne ukazuje da su redoviti sudovi, u situaciji kada tuženi nije bio pasivno legitimiran za utvrđenje da je apelant stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini, povrijedili njegovo pravo na obrazloženu odluku kada nisu razmatrali provedene dokaze i stavove iz obvezujućeg mišljenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 70 0 P 006062 Spp od 7. travnja 2017. godine. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

13. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-475/22 („Centrum M“ d.o.o. Posušje) | Sudska praksa | Aktio