Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4066/21 (M. J.)
Odluka donesena 24. 09. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjeni Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o radu u institucijama Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o izmjeni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka o dopuni pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-4066/21
Apelacija
Odluka o meritumu
24. 09. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4066/21, rješavajući apelaciju Miroslava Javorskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine –prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:
Mirsad Ćeman, predsjednik
Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija
Marin Vukoja, sudija
Larisa Velić, sutkinja na sjednici održanoj 24. septembra 2026. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miroslava Javorskog podnesena protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 039413 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miroslav Javorski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Prnjavora, kojeg zastupa Vujadin Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnio je 30. novembra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 039413 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine i S1 3 P 039413 21 P od 14. jula 2021. godine. Apelant je 28. februara 2023. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i tužene Bosne i Hercegovine, Ministarstva sigurnosti Bosne i Hercegovine, Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.
3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju koji su 31. jula 2023. godine dostavljeni apelantu na eventualno izjašnjenje. Apelant nije dostavio izjašnjenje.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Apelant je zaposlenik tužene, a poreski obveznik je u Republici Srpskoj. Apelant i Sparkasse Bank d.d. BiH su 20. septembra 2016. godine zaključili ugovor o dugoročnom hipotekarnom kreditu u iznosu od 70.000,00 KM. Tužena je po tom osnovu izvršila administrativnu zabranu na apelantovoj plaći (u daljnjem tekstu: administrativna zabrana).
6. Nadalje, tražilac izvršenja B. M. podnijela je prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) protiv apelanta kao izvršenika radi naplate potraživanja u iznosu od 9.870,00 KM. Prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu mjenice kao vjerodostojne isprave. Rješenjem o izvršenju Osnovnog suda broj 78 0 I 030316 19 I od 6. februara 2019. godine određeno je predloženo izvršenje zapljenom dijela apelantove mjesečne plaće koju ostvaruje kod tužene u iznosu od najmanje ½ i prijenosom zaplijenjenog iznosa na račun tražioca izvršenja, pa je tuženoj naloženo da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplaćuje tražiocu izvršenja do njegovog potpunog namirenja (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju I).
7. Zatim, tražilac izvršenja N. Ž. je podnijela prijedlog za izvršenje Osnovnom sudu protiv apelanta kao izvršenika radi naplate duga u iznosu od 40.000,00 KM. Prijedlog za izvršenje je podnesen na osnovu sudskog poravnanja zaključenog u predmetu Osnovnog suda broj 78 0 P 029595 18 P od 1. marta 2019. godine. Osnovni sud je donio Rješenje o izvršenju broj 78 0 P 029595 19 I od 18. novembra 2019. godine kojim je određeno da će se izvršenje provesti pljenidbom novčanih primanja koja apelant ostvaruje po osnovu radnog odnosa kod tužene i nalogom tuženoj da, u skladu s odredbom člana 151. u vezi s odredbom člana 138. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), zaplijeni ½ apelantovih mjesečnih primanja ukoliko ona iznose do 1.000,00 KM, te dio od 2/3 ukoliko prelaze iznos od 1.000,00 KM i da zaplijenjeni iznos prenese na račun tražioca izvršenja N. Ž. (u daljnjem tekstu: rješenje o izvršenju II).
8. Zaključkom Osnovnog suda broj 78 0 P 030316 19 I od 9. septembra 2020. godine tuženoj je naloženo da prilikom isplate dijela plaće prioritet bude provođenje rješenja o izvršenju I u odnosu na rješenje o izvršenju II.
Osporeni postupak
9. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 039413 21 P od 14. jula 2021. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu zbog prekomjerno obustavljenog iznosa plaće na ime naknade štete isplati iznos od 1.563,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kako je precizirano u izreci presude (stav I izreke presude). Također, odbijen je apelantov zahtjev da se utvrdi da mu je tužena povrijedila pravo na plaću i naknadu plaće na način da je izvršila obustavu više od 1/3 neto plaće, naknade za troškove prijevoza, te naknade za topli obrok ostvarene u periodu od augusta do novembra 2020. godine (stav II izreke presude). Odbijen je i zahtjev da se tuženoj zabrani da prisilno obustavi više od 1/3 plaće, odnosno naknade plaće radi ispunjenja svih obaveza (stav III izreke presude), kao i zahtjev da se tuženoj zabrani da prisilno obustavi bilo koji iznos od naknade za troškove prijevoza i naknade za topli obrok (stav IV izreke presude). Sud BiH je u obrazloženju naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je tužena na apelantovoj plaći za juli i august 2020. godine izvršila obustavu po osnovu administrativne zabrane te rješenja o izvršenju I i II. Također je utvrđeno da je tužena na apelantovoj plaći za septembar, oktobar i novembar 2020. godine, u skladu s određenim prioritetom u isplati, izvršila obustavu po osnovu administrativne zabrane i rješenja o izvršenju I. Sud BiH je naveo iznose koji su obustavljeni na apelantovim plaćama u periodu juli – novembar 2020. godine. Sud se pozvao na odredbe člana 52. Zakona o radu u institucijama BiH kojim je regulirana prisilna obustava na plaći zaposlenika radi ispunjenja obaveze sudski naređenog izdržavanja. Dalje je ukazano na sadržaj člana 138. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) kojim je propisano da se izvršenje na plaći i ostalim primanjima može provesti do iznosa od 1/2. Također, sud je ukazao da je stavom 2. istog člana propisano da se ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. tog člana primjenjuju samo ako potraživanja ne prelaze 1.000,00 KM mjesečno, dok se na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000,00 KM mjesečno izvršenje može provesti do iznosa od 2/3 potraživanja. Također je ukazano da je članom 159. stav 2. ZIP-a propisano da se rješenje o izvršenju odnosi i na povećanje plaće do kojeg dođe nakon dostave rješenja o izvršenju, kao i na sva primanja izvršenika po osnovu rada. Sud BiH je istakao da se pravilnim tumačenjem navedenih odredbi dolazi do zaključka da u ukupna primanja po osnovu rada ulaze i primanja koja se odnose na naknadu za topli obrok, prijevoz i regres, pa da se i na njima može provesti izvršenje. Sud BiH je naveo da je tužena pravilno postupila kada je u ukupna apelantova primanja po osnovu rada uvrstila i te naknade, te da je pravilno primijenila član 138. stav 2. ZIP-a.
10. Presudom drugostepenog vijeća Suda BiH broj S1 3 P 039413 21 Gž od 28. oktobra 2021. godine apelantova žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. Sud BiH je u obrazloženju naveo da su u postupku izvršenja relevantne isključivo odredbe ZIP-a koje reguliraju postupak prinudne naplate, koji je lex specialis u odnosu na sve druge zakone i ima prednost u slučaju kolizije zakonskih odredbi. Sud BiH je ukazao da tužena nije imala pravni osnov da samostalno određuje visinu plaće koja je predmet obustave, već je bila dužna provesti sudsku odluku. Rješenjem o izvršenju se, kako je sud obrazložio, određuje dio plaće koji se plijeni, a poslodavac je vezan za tako određeno izvršenje. Sud BiH je istakao da je apelant, ukoliko je smatrao da je rješenjem o izvršenju zaplijenjen veći iznos plaće od zakonom propisanog ili da je dozvoljeno izvršenje za ukupna potraživanja u iznosu većem od iznosa koji može biti predmet prinudne naplate, to trebao isticati u prigovoru na rješenje o izvršenju. Radnje koje je tužena preduzimala, kako je sud obrazložio, nisu u uzročnoj vezi s umanjenjem apelantove imovine, već sa činjenicom da apelant u izvršnom postupku nije iskoristio pravo prigovora kojim bi osporavao rješenje o izvršenju. Stoga, kako je sud naveo, ostali su neraspravljeni razlozi koje je apelant u ovom postupku stavljao tuženoj na teret kao nezakonito postupanje.
11. Sud BiH je naglasio da je tužena postupala prema sudskim odlukama onako kako one glase. Obustava dijela plaće prema sudskoj odluci, kako je istaknuto, nije u vezi s pravima iz rada. Prema ocjeni suda, pravo na rad bi bilo povrijeđeno da je tužena obračunala apelantu plaću u manjem iznosu ili da je odbila da je isplati u propisanim rokovima, što nije slučaj. Sud BiH je podsjetio da je apelantova plaća već bila opterećena administrativnom zabranom u vrijeme kada je tužena primila rješenja o izvršenju. Također je navedeno da je na osnovu ponovne ocjene posredno provedenih dokaza – apelantove platne liste od jula do decembra 2020. godine, utvrđeno da je tužena obustavu plaće na ime dugovanja izvršila samo na plaći, dok su naknade za prijevoz, topli obrok i regres isplaćivane u cijelosti. Sud BiH je ukazao da je taj propust prvostepenog suda irelevantan zbog izostanka odgovornosti tužene. Prema ocjeni suda, neprihvatljiva je tvrdnja o nezakonitom postupanju i odgovornosti tužene za štetu u vezi s primanjima na kojima je vršena obustava. Osim toga, Sud BiH je naveo da apelant nema pravni interes da utvrđuje postojanje ili nepostojanje nekog prava čije ostvarenje zahtijeva kondemnatornom (obavezujućom) tužbom. Stoga je, kako je pojasnio sud, tužba u tom dijelu (stav II izreke) po službenoj dužnosti trebala biti odbačena, shodno članu 34. stav 1. tačka 7. ZPP-a. Sud BiH je ukazao da parnični sud nije ovlašten da donese odluku kojom bi se zabranilo postupanje po odluci iz drugog sudskog postupka niti ima zakonska ovlaštenja da tu odluku mijenja. Prema ocjeni suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da nije osnovan zahtjev da se tuženoj zabrani prisilno obustavljanje više od 1/3 plaće, odnosno naknade plaće radi ispunjenja svih obaveza.
IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije
12. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant navodi da su osporene presude rezultat proizvoljne primjene procesnog i materijalnog prava. Ukazuje da mu je obustavljen znatno veći iznos od iznosa od 1/3, koji je predviđen članom 52. Zakona o radu u institucijama BiH, a prekoračeno je i ograničenje izvršenja definirano u članu 138. ZIP-a. Apelant tumači navedene zakonske odredbe i obrazlaže na koji način je tužena trebala vršiti obustave na njegovoj plaći za utuženi period. Ukazuje da bi tužena postupala zakonito da je obustavljala ratu kredita po administrativnoj zabrani u iznosu od 493,46 KM koja je prva po prioritetu naplate, a zatim vršila obračun iznosa koji svaki mjesec može biti obustavljen. Navodi da tužbom nije tražio utvrđenje postojanja prava, već je tražio da se utvrdi postojanje povrede prava iz radnog odnosa, prava na plaću, koje je povrijeđeno postupanjem tužene suprotno članu 52. Zakona o radu u institucijama BiH. Ističe da je imao pravni interes da se utvrdi postojanje povrede prava iz radnog odnosa i utvrdi zabrana takvog postupanja ubuduće. Ukoliko je plaća već prekomjerno opterećena, kako je apelant naveo, poslodavac će putem suda obavijestiti tražioca izvršenja o nemogućnosti postupanja po rješenju o izvršenju, uz poziv tražiocu izvršenja da se izjasni hoće li dug uvrstiti u red za naplatu i pristupiti obustavi kada se za to ispune uvjeti. Apelant je u dopuni apelacije naveo da tužena i dalje krši njegova prava tako što mu nezakonito vrši obustave od plaće u iznosima većim od 50%, tačnije više od 90%, te je dostavio platnu listu za januar 2023. godine.b)Odgovori na apelaciju
13. Sud BiH ukazuje da su ispitani svi tužbeni i žalbeni navodi, te je u cijelosti ispoštovano pravo na pravično suđenje. Smatra da su neosnovane tvrdnje o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava s obzirom na to da je u obrazloženjima osporenih odluka dato jasno i argumentirano tumačenje relevantnih zakonskih odredbi. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
14. Tužena navodi da u njenim radnjama nema protivpravnosti u smislu čl. 154. i 172. ZOO-a, pri čemu ističe da je postupala u skladu s odredbama ZIP-a. Smatra da ne postoji povreda prava na koja se apelant pozvao. V.Relevantni propisi
15. Zakon o izvršnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 59/03, 85/03, 64/05, 118/07, 29/10, 57/12, 67/13, 98/14, 5/17 – odluka USRS, 60/17 – odluka USBiH, 115/17 – odluka USBiH, 58/18 – rješenje USBiH i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Ograničenje izvršenja
Član 138. (1) Izvršenje na plati, naknadi umjesto plate, naknadi za skraćeno radno vrijeme i naknadi zbog umanjenja plate i penzije, primanja po osnovu naknade zbog tjelesnog oštećenja prema propisima o invalidskom osiguranju, primanja po osnovu socijalne pomoći, primanja po osnovu privremene nezaposlenosti, primanja po osnovu dodatka na djecu, primanja po osnovu stipendije i pomoći učenicima i studentima i nadoknada za rad osuđenika može se sprovesti do iznosa od jedne polovine. (2) Ograničenja izvršenja na novčanim potraživanjima izvršenika iz stava 1. ovog člana primjenjuju se samo ako potraživanja ne prelaze 1.000 KM mjesečno. Na dijelu potraživanja koji prelazi 1.000 KM mjesečno, izvršenje se može sprovesti do iznosa od dvije trećine potraživanja.
Član 159. (1) Rješenjem o izvršenju na plati određuje se zapljena određenog dijela plate i nalaže se poslodavcu koji izvršeniku isplaćuje platu da novčani iznos za koji je određeno izvršenje isplati, odnosno isplaćuje tražiocu izvršenja nakon izvršnosti rješenja o izvršenju, ako ovim zakonom nije d[r]ugačije određeno. (2) Rješenje o izvršenju odnosi se i na povećanje plate do kojeg dođe nakon dostave rješenja o izvršenju kao i na sva primanja izvršenika po osnovu rada.
16. Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – Završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13, 93/17, 59/22, 88/23 i 59/25 – odluka USBiH)
U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o radu u institucijama Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 26/04, 7/05, 48/05, 50/08 – Završne odredbe Zakona o plaćama i naknadama u institucijama Bosne i Hercegovine, 60/10, 32/13 i 93/17) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 52. Najviše polovina plaće ili naknade plaće zaposlenika može se prisilno obustaviti radi ispunjenja obaveze sudski naređenog izdržavanja, a za ostale obaveze može se prisilno obustaviti najviše jedna trećina plaće zaposlenika.
VI.Dopustivost i meritum
17. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
18. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
19. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
20. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
21. Ustavni sud zapaža da se apelantovi prigovori u suštini odnose na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
22. Dovodeći navedeno u vezu sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi konkretni spor sagledali u kontekstu administrativne zabrane i odluka iz izvršnih postupaka kojima je dozvoljeno izvršenje na apelantovim novčanim primanjima koja ostvaruje po osnovu rada. U odnosu na kreditno zaduženje kod banke i na administrativnu zabranu, Ustavni sud zapaža da se nije radilo o prisilnoj naplati potraživanja po osnovu sudske odluke, već o apelantovom dobrovoljnom pristanku na konkretnu obavezu. U odnosu na odluke iz izvršnih postupaka, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, shodno utvrđenim činjenicama, cijenili relevantne odredbe ZIP-a, prije svega, član 138. tog zakona kojim je propisana granica do koje se izvršenje može odrediti. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, nije utvrdio odgovornost tužene, pri čemu je u obrazloženju konačne odluke dao jasne i dovoljne razloge zbog čega smatra da apelantovi tužbeni zahtjevi nisu osnovani. Apelant insistira na tvrdnji da je proizvoljno primijenjen član 52. Zakona o radu u institucijama BiH, ukazujući da mu je tužena s plaće obustavila iznos veći od 1/3. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene konačne odluke proizlazi jasno obrazloženje zbog čega se u konkretnom slučaju eksplicitno trebaju primijeniti odredbe ZIP-a, a ne odredbe Zakona o radu u institucijama BiH. Shodno tome, Ustavni sud smatra da je Sud BiH, suprotno apelantovim navodima, u obrazloženju konačne odluke dao odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge za odbijanje tužbenog zahtjeva, koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim. U odnosu na dopunu apelacije, Ustavni sud podsjeća da se, u smislu člana 22. stav (3) Pravila Ustavnog suda, apelacija bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Dakle, rok za podnošenje apelacije je 60 dana od dana kada je apelant primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio i ne može se dopunjavati van ovog roka. Budući da je dopuna apelacije podnesena van roka od 60 dana od dana kada je apelant primio osporenu odluku, Ustavni sud ukazuje da nisu ispunjeni uvjeti za razmatranje dopune apelacije.
23. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
Ostali navodi
24. Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelant tvrdnju o povredi tih prava zasnovao na istim navodima koje je istakao u vezi s pravom na pravično suđenje koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelantovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
25. Apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, odnosno u vezi uživanja prava utvrđenih zakonom, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati. VII.Zaključak
26. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Sud BiH dao jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi.
27. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
28. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman