Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1262/22 (R. M.)

Odluka donesena 22. 01. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Penzija
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1262/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

22. 01. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-1262/22, rješavajući apelaciju Ranka Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ranko Mitrović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 U 007344 21 Uvp od 27. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Ranko Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 7. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 007344 21 Uvp od 27. januara 2022. godine.

2. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS – Filijala Bijeljina (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 12. februara 2019. godine odbijen je apelantov zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Rješenjem Fonda za penzijsko i invalidsko osiguranje RS (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) od 1. marta 2019. godine odbijena je apelantova žalba podnesena protiv rješenja prvostepenog organa.

3. Presudom Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 007344 19 U od 28. decembra 2020. godine uvažena je apelantova tužba i poništeno rješenje drugostepenog organa. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je prvostepeni organ odbio apelantov zahtjev jer ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane odredbama čl. 41–43. Zakona o penzijskom i invalidskom osiguranju (u daljnjem tekstu: Zakon o PIO-u). Naime, prvostepeni organ je u postupku utvrdio da apelant ima 60 godina, četiri mjeseca i sedam dana života na dan podnošenja zahtjeva, te 30 godina, 11 mjeseci i devet dana ukupnog penzijskog staža, pa ne ispunjava zakonom propisane uslove. Zatim, Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ prilikom odlučivanja o apelantovoj žalbi pogrešno primijenio materijalno pravo „iz razloga propisanih u članu 9. Zakona o ostvarivanju prava na starosnu penziju određenih kategorija osiguranika“ (u daljnjem tekstu: Zakon o pravu na starosnu penziju). Iz navedene odredbe proizlazi da pravo na prijevremenu starosnu penziju osiguranik po zakonu može ostvariti na lični zahtjev u roku od 12 mjeseci od dana stupanja na snagu tog zakona, nakon čega zakon prestaje da važi. Drugostepeni organ je, kako je obrazloženo, istakao da je navedeni zakon stupio na snagu 18. aprila 2008. godine, te da je njegovo važenje prestalo nakon 12 mjeseci, tj. 18. aprila 2009. godine. Stoga je drugostepeni organ povodom apelantovog zahtjeva koji je podnesen 8. februara 2019. godine zaključio da nije primjenjiv Zakon o pravu na starosnu penziju. Okružni sud je istakao da je drugostepeni organ pogrešno utvrdio činjenicu u odnosu na blagovremenost apelantovog zahtjeva za ostvarivanje prava po navedenom zakonu. Naime, kako je obrazloženo, iz spisa predmeta proizlazi da je apelant podnio zahtjev za ostvarivanje prava na prijevremenu starosnu penziju 13. aprila 2009. godine, tako da je njegov zahtjev blagovremen. Pored toga, Okružni sud je istakao da je apelant tražio ponavljanje postupka, a ne rješavanje prava za ostvarivanje redovne starosne penzije, kako je to prvostepeni organ pogrešno shvatio i sproveo postupak.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 12 0 U 007344 21 Uvp od 27. januara 2022. godine usvojen je zahtjev drugostepenog organa za vanredno preispitivanje presude, te je presuda Okružnog suda preinačena tako što je apelantova tužba odbijena kao neosnovana. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na prijevremenu penziju po Zakonu o pravu na starosnu penziju postupak pravosnažno okončan presudom suda od 16. marta 2017. godine. Nakon toga je apelant 9. avgusta 2017. godine podnio prijedlog za ponavljanje postupka, da bi 8. februara 2019. godine podnio zahtjev o kojem se odlučivalo u konkretnom postupku. Vrhovni sud je istakao da su organi uprave, postupajući po apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju, pravilno primijenili odredbe čl. od 41. do 43. Zakona o PIO-u, zaključivši na osnovu podataka iz službene evidencije da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Vrhovni sud je istakao da je pozivanje Okružnog suda na zahtjev od 13. aprila 2009. godine potpuno irelevantno jer je o tom zahtjevu, kao što je već navedeno, postupak pravosnažno okončan. U odnosu na zaključak Okružnog suda da je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka, Vrhovni sud je istakao da iz zahtjeva koji je podnesen 8. februara 2019. godine i o kojem je odlučeno u ovom konkretnom slučaju proizlazi da apelant traži ostvarivanje prava na starosnu penziju jer su mu raniji zahtjevi više puta odbijani. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da je o apelantovom prijedlogu za ponavljanje postupka, koji je podnio 9. avgusta 2017. godine, postupak pravosnažno okončan rješenjem drugostepenog organa od 29. novembra 2018. godine.

5. Apelant smatra da mu je u konkretnom slučaju povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kao i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, pozivajući se i na član 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant je istakao da je zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju podnio blagovremeno 13. aprila 2009. godine, u skladu sa Zakonom o pravu na starosnu penziju. Apelant je takođe istakao da je pogrešan stav Vrhovnog suda da 8. februara 2019. godine nije podnio prijedlog za ponavljanje postupka nego zahtjev za ostvarivanje prava na starosnu penziju. Apelant smatra da je Vrhovni sud u osporenoj presudi povrijedio odredbe Zakona o pravu na starosnu penziju i Zakona o upravnim sporovima na štetu apelanata, te da je presuda Okružnog suda pravilna i donesena u skladu sa zakonom.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. U vezi s apelantovim navodima kojima osporava pravne zaključke u osporenoj presudi, tj. kojima ukazuje na proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Imajući u vidu navedene standarde, kao i činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne, jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje. Prije svega, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da je o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na penziju po Zakonu o pravu na starosnu penziju već pravosnažno odlučeno, kao i o njegovom prijedlogu za ponavljanje postupka, a što apelant u apelaciji i ne osporava. Dakle, u konkretnom slučaju se odlučivalo samo o apelantovom zahtjevu za ostvarivanje prava na starosnu penziju od 8. februara 2019. godine. U vezi s tim zahtjevom, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto su pravilna i zakonita rješenja organa uprave, tj. da apelant ne ispunjava uslove za ostvarivanje prava na starosnu penziju propisane odredbama Zakona o PIO-u, a koji zaključak apelant takođe ne osporava u apelaciji. Takođe, u odnosu na apelacione navode da apelant 8. februara 2019. godine nije podnio navedeni zahtjev nego prijedlog za ponavljanje postupka, Ustavni sud zapaža da apelant te navode nije potkrijepio nikakvim dokazima. Pored toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u sprovedenom postupku prekršena neka procesna garancija u smislu prava na pravično suđenje na apelantovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.

12. Takođe, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

13. Pored toga, apelant se pozvao i na kršenje zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Što se tiče navoda o zabrani diskriminacije iz člana 1. Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud ukazuje da ta odredba proširuje obim zaštite od diskriminacije u odnosu na „bilo koje prava utvrđeno zakonom“. Međutim, prema praksi Evropskog suda, pojam diskriminacije zabranjene navedenom odredbom ima se tumačiti na isti način kao i prema članu 14. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Pilav protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 9. juna 2016. godine, predstavka broj 41939/07, tačka 40). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi s uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud te navode neće razmatrati.

14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“, u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1262/22 (R. M.) | Sudska praksa | Aktio