Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4975/23 (M. V.)

Odluka donesena 28. 12. 2023.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4975/23

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

28. 12. 2023.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednica Valerija Galić i potpredsjednici Mirsad Ćeman i Zatko M. Knežević, na sjednici održanoj 28. decembra 2023. godine 2023. godine u predmetu broj AP-4975/23, rješavajući zahtjev Milorada Vukovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14 i 47/23), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Milorada Vukovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Milorad Vuković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Vanja Pavlović, advokat iz Banja Luke, podnio je 29. novembra 2023. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 029460 23 Kž 13, od 11. oktobra 2023. godine. Apelant je od Ustavnog suda zatražio donošenje privremene mjere kojom bi se naložilo da se apelant pusti na slobodu.

2. Okružni sud u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) donio je rješenje broj 11 0 K 029460 22 K od 26. septembra 2023. godine, kojim je apelantu produžio pritvor zbog opasnosti od ponavljanja krivičnog djela, odnosno zbog pritvorskih razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka

v) Zakona o krivičnom postupku RS (u daljnjem tekstu: ZKP), a koji može trajati do pravosnažnosti presude, a najduže dok ne protekne vrijeme trajanja kazne.

3. U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelanat osuđen prvostepenom presudom na kaznu zatvora u trajanju od šest godina, te je sud naveo iz čega proizilazi osnovana sumnja, kao i razloge iz člana 197. stav 1 tačka v) ZKP.

4. Rješenjem broj 11 0 K 029460 23 Kž 13, od 11. oktobra 2023. godine Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu izjavljenu protiv prvostepenog rješenja. Vrhovni sud se pozvao na zakonsku odredbu iz člana 203. stav 1 ZKP, odnosno mogućnost suda da apelantu produži pritvor nakon izricanja prvostepene presude, te na obavezu suda da ispita samo postojanje posebnih pritvorskih razloga, jer je donijeta prvostepena presuda. Dalje, Vrhovni sud je u odnosu na postojanje razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKP naveo da je apelant višestruki povratnik, osuđivan 16 puta. Vrhovni sud je istakao da se nisu stekli uslovi za apelantovu zakonsku rehabilitaciju, imajući u vidu vremenski period između izrečenih presuda i ponovnog vršenja krivičnih djela. U obrazloženju odluke je ukazano da je prvostepeni sud ove okolnosti pravilno cijenio u vezi sa apelantovim imovinskim stanjem i nezaposlenošću, što opravdava bojazan da bi apelant mogao ponoviti krivično djelo.

5. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. 6. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i protokol broj 12 uz Evropsku konvenciju. Apelant osporava razloge koje je sud naveo u vezi sa postojanjem osnovane sumnje, te se poziva na određene dijelove osuđujuće presude u kojima „sud priznaje“ da u odnosu na apelanta nema dokaza. Također, ukazuje da se rješenje poziva na svjedoke koji uopšte ne navode apelanta u kontekst izvršenja krivičnog djela, a radi se o svjedocima kojim nisu navedeni u presudi. Apelant navodi da je u pritvoru skoro dvije godine i da sud ponavlja iste razloge u rješenjima kojima mu je produžavao pritvor. Apelant smatra da ga u ovom postupku „tereti“ samo njegova prošlost i krivična djela izvršena u mladosti. Dalje, sud je cijenio činjenicu da je nezaposlen i da mu pomažu roditelji kao posebne okolnosti, pri čemu je načinom obrazloženja prekršio pretpostavku nevinosti. Pri tome, prema mišljenju apelanta, diskriminisan je po osnovu „ranije oksuđivanosti“ i socijalnog statusa. Apelant se također žali na tok postupka, odnosno kako je sud zakazivao ročišta za glavni pretres u pritvorskom predmetu, kao i da sud nije odgovorio na njegove četiri molbe da se pusti iz pritvora zbog zdravstvenih razloga. U vezi sa tim, apelant je naveo povredu prava iz člana II/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 3. Evropske konvencije. Apelant ukazuje da mu je u junu konstatovan „Raynaud sindrom“, te mu se stanje pogoršava uslijed vlage i betona u pritvoru. Apelant navodi da je podnio molbu i Tužilaštvu da odustane od zahtjeva za pritvor, zbog njegovog zdravstvenog stanja, o čemu također nikada nije dobio odgovor. Prema navodima apelanta sud nikada nije razmotrio ni mogućnost izricanja blažih mjera. Apelant traži da Ustavni sud utvrdi povredu njegovih prava, da mu se naknadi šteta i troškovi sastava apelacije. Također, apelant je predložio donošenje privremene mjere, kojim bi se apelant pustio iz pritvora, do donošenja odluke po apelaciji, a koji zahtjev zasniva na lošem zdravstvenom stanju pogoršanom uslijed uslova u pritvoru.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav (1), (2) i (5) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

(2) Izuzetno, predsjednik Ustavnog suda može, u nemogućnosti sazivanja sjednice, odrediti privremenu mjeru iz stava (1) ovog člana.

[…] (5) Zahtjev za donošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom iz člana 16. ovih pravila pod uvjetom da je prethodno, u skladu s mogućnošću propisanom zakonom, tražio odgađanje izvršenja odluka redovnih sudova ili organa uprave u postupku koji je vođen pred tim sudovima, odnosno organima.

9. Ustavni sud podsjeća da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju apelant zahtjev za donošenje privremene mjere temelji na zdravstvenom stanju, činjenici da mu je dijagnosticirana bolest Raynaud sindrom, te da mu se stanje pogoršava zbog „objektivnih uslova“ u pritvoru. Apelant traži da Ustavni sud donese odluku kojom bi naložio da se apelant pusti na slobodu. Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene apelantove medicinske dokumentacije proizlazi da je apelantu konstatovana određena medicinska dijagnoza. Također, brojna medicinska dokumentacija upućuje da je apelant pod kontrolom doktora. Osim toga, navod apelanta da „objektivni uslovi“ u pritvoru utiču na pogoršanje njegovog zdravlja su paušalni. Ustavni sud smatra da bi sigurno apelantu bilo bolje u kući. Međutim, zbog činjenice da je prvostepenom presudom osuđen i da sud smatra da još egzistiraju razlozi za pritvor, apelant se nalazi u pritvoru, ali uz obaveznu ljekarsku kontrolu i pomoć koja mu mora biti pružena. Stoga, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što bi ukazivalo da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to zahtijeva član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud smatra neosnovanim zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4975/23 (M. V.) | Sudska praksa | Aktio