Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4999/22 (S. S.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Povreda
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Izuzetna dopustivost - nema odluke suda
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Dostava
  • Krivični postupak
  • Brzina preispitivanja zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja utjecaja na svjedoke
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4999/22

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4999/22, rješavajući apelacije Steve Savića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) ,člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sudija Angelika Nußberger, sudija Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 21. marta 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija koju je podnio Stevo Savić.

Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što u postupku određivanja pritvora apelantu, koji je okončan Rješenjem Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033483 22 K V 2 od 30. decembra 2022. godine, prvostepeno Rješenje Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine nije brzo i bez odlaganja dostavljeno apelantovom braniocu, nego tek petog dana od dana donošenja.

Na osnovu člana 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da Stevi Saviću isplati iznos od 500,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog povrede prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Savjetu ministara Bosne i Hercegovine da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Stevo Savić protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 2 K 033483 22 K V 2 od 30. decembra 2022. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Stevo Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija „Pucar“ iz Banjaluke, podnio je 26. decembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog toga što njegovom braniocu „brzo“ i bez odlaganja nije dostavljena odluka Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) o prijedlogu Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) za određivanje pritvora apelantu. Apelant je takođe podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio njegovo puštanje iz pritvora jer „se nalazi u pritvoru bez pravnog osnova“. Apelacija je registrovana pod brojem AP- 4999/22.

2. Apelant je, posredstvom istog punomoćnika, 11. januara 2023. godine podnio apelaciju protiv Rješenja Suda BiH broj S1 2 K 033483 22 K V 2 od 30. decembra 2022. godine. Apelacija je registrovana pod brojem AP-161/23.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrovane pod br. AP-4999/22 i AP-161/23 odnose na istog apelanta i isti predmet, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32 stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da vodi jedan postupak i donese jednu odluku pod brojem AP- 4999/22.

4. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je 29. decembra 2022. i 18. januara 2023. godine od Suda BiH i Tužilaštva zatražio da dostave odgovore na apelaciju. Sud BiH i Tužilaštvo su 6. i 31. januara i 1. februara 2023. godine dostavili odgovore na apelacije.

5. Ustavni sud je 6. januara i 3. februara 2023. godine apelantovom punomoćniku dostavio odgovore radi izjašnjenja. Apelantov punomoćnik u ostavljenom roku nije dostavio izjašnjenje u predmetu broj AP-4999/22, dok je 10. februara 2023. godine dostavio izjašnjenje u predmetu broj AP-161/23.

6. Ustavni sud je 9. januara 2023. godine od Suda BiH zatražio dodatne informacije – kopiju dostavnica u predmetu broj AP-4999/22, koje je taj sud dostavio 12. januara 2023. godine.

7. Apelant je 14. decembra 2023. godine podnio zahtjev za preispitivanje Odluke o dopustivosti i meritumu broj AP-4999/22 od 13. jula 2023. godine, koji je Ustavni sud usvojio Rješenjem broj AP-4999/22 od 19. marta 2024. godine. Naime, Ustavni sud je utvrdio da u odluci čije se preispitivanje traži, u tački 19 (Navodi iz apelacije), nije navedeno da je apelant tražio da mu Ustavni sud dodijeli novčanu naknadu (pa ta naknada nije ni određena). Stoga će Ustavni sud ovom odlukom odlučiti (i) o dijelu apelacije kojim je tražena naknada nematerijalne štete.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

9. Državna agencija za istrage i zaštitu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: SIPA) je 21. decembra 2022. godine apelanta lišila slobode zbog sumnje da je počinio krivična djela udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 249 st. (1) i (2) i zloupotrebe položaja ili ovlašćenja iz člana 220 stav (3) u vezi sa stavom (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH), sve u vezi sa čl. 53 i 54 KZBiH.

10. Apelant je 22. decembra 2022. godine predat Tužilaštvu. Tužilaštvo je 23. decembra 2022. godine Sudu BiH – sudiji za prethodni postupak podnijelo prijedlog za određivanje pritvora apelantu (u daljnjem tekstu: prijedlog Tužilaštva).

11. Apelantovom braniocu je 23. decembra 2022. godine dostavljen prijedlog Tužilaštva, povodom kojeg je Sud BiH tog dana održao ročište radi apelantovog i izjašnjenja ostalih osumnjičenih lica i njihovih branilaca o prijedlogu Tužilaštva.

12. Nakon toga Sud BiH je Rješenjem broj S1 2K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine (u daljnjem tekstu: prvostepeno rješenje) apelantu i drugim osumnjičenim odredio pritvor koji može trajati najduže mjesec dana, počev od 21. decembra 2022. godine, zbog osnovane sumnje da su počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret (vidi tačku 9 ove odluke). Pritvor je određen u skladu sa članom 132 stav (1) tač. b) i c) ZKPBiH zbog postojanja osnovane bojazni da će apelant ometati krivični postupak i naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo.

13. U obrazloženju prvostepenog rješenja Sud BiH je naveo da su apelant i ostala osumnjičena lica zaposlena u Upravi za indirektno oporezivanje Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: UIO). Sud BiH je na osnovu dokaza koje je predložilo Tužilaštvo utvrdio da postoji osnovana sumnja da je apelant, skupa s ostala četiri osumnjičena lica, bio član grupe za organizovani kriminal u smislu člana 1 stav 22 KZBiH. Sud BiH je naveo da iz tih dokaza proizlazi da se radi o grupi koja ima hijerarhijsku strukturu, kao i da je svaki od pripadnika grupe imao unaprijed određene planirane zadatke i uloge u izvršenju krivičnih djela koja im se stavljaju na teret. Dalje je obrazložio da postoji osnovana sumnja da su pripadnici grupe u periodu od 2017. do 2020. godine na području Bosne i Hercegovine nezakonito postupali u svojstvu službenih lica sa specijalnim ovlašćenjima unutar UIO. Na taj način su sebi pribavili imovinsku korist u iznosu koji prelazi 50.000 KM i nanijeli drugima štetu i povrijedili prava drugog. Osumnjičeni su nastupali kao službena lica UIO, u službenim uniformama s jasno istaknutim obilježjima, i u više navrata, bez izdatog ili valjano izdatog naloga za provjeru indirektnih poreza (nalog PIP ili PNP), zajednički obavljali nezakonite službene radnje pretresa, neplanirane, samoinicijativne radnje u vidu kontrola za koje nisu nadležni. Sud je takođe naveo da postoji osnovana sumnja i da su osumnjičeni obavljali neprijavljene provjere bez evidentiranja u zvaničnim evidencijama UIO, s namjerom da sakriju svoj nezakonit rad. Osumnjičeni su u više navrata nezakonito oduzeli zlatni i srebreni nakit i polovne kućanske aparate iz trgovačkih radnji čiji vlasnici nisu obveznici PDV-a i koji posluju u domaćem prometu. Pri tome su, kako je navedeno, za sebe zadržavali određeni dio oduzetih predmeta i izdali više potvrda o privremenom oduzimanju nakita naznačenih na manje količine.

14. Nadalje, Sud BiH je utvrdio da je opravdan tužiočev prijedlog za određivanje pritvora apelantu zbog postojanja koluzione opasnosti iz člana 132 stav (1) tačka b) ZKPBiH. Navedeno je da postoje naročite okolnosti koje ukazuju da bi apelant mogao ometati krivični postupak uticajem na svjedoke, kako na one koje su saslušani tako i na svjedoke koje Tužilaštvo planira da sasluša u narednom periodu. Sud BiH je cijenio da će u narednom periodu neki od svjedoka koje će Tužilaštvo saslušati biti i zaposlenici UIO, što dodatno pojačava bojazan da bi apelant uspješno mogao izvršiti neželjeni uticaj na navedena lica ukoliko bi bio pušten na slobodu. Sud je cijenio i činjenicu da su neki od svjedoka izrazili bojazan od navedene grupe, da su mijenjali svoje iskaze, a takvu bojazan bi pojačao eventualni boravak osumnjičenih na slobodi, što bi moglo prouzrokovati nedosljednost i izmjenu iskaza svjedoka.

15. U odnosu na poseban pritvorski razlog iz člana 132 stav (1) tačka c) ZKPBiH Sud BiH je naveo da se za krivična djela povodom kojih se vodi istraga može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Zatim je Sud BiH imao u vidu prirodu i način izvršenja krivičnopravnih radnji, zbog kojih se protiv osumnjičenih vodi istraga, odnosno činjenicu da se radi o kontinuiranom vršenju krivičnog djela zloupotrebe službenog položaja ili ovlašćenja tokom 2017. i 2018. godine, te o postojanju ozbiljnog rizika da će osumnjičeni nastaviti s činjenjem navedenog krivičnog djela. Prilikom utvrđivanja postojanja naročitih okolnosti, Sud BiH je cijenio i činjenicu da su osumnjičeni službenici UIO, koji su krivičnopravne radnje počinili koristeći svojstvo, uniformu i legitimaciju UIO, što sve ukazuje na njihovu upornost i bezobzirnost. Sud BiH je cijenio i činjenicu da se istraga u ovom krivičnom predmetu nalazi u inicijalnoj fazi prikupljanja dokaza, tokom koje postoji mogućnost da se otkriju i druge inkriminisane radnje, kao i oštećena lica.

16. Konačno, Sud BiH je razmotrio i mogućnost primjene blažih mjera od mjere pritvora i zaključio da se onemogućavanje ometanja krivičnog postupka uticajem na svjedoke i opasnost od ponavljanja krivičnog djela može postići samo mjerom pritvora, te da niti jedna druga, blaža mjera, u ovom slučaju i u ovoj fazi postupka ne bi bila svrsishodna.

17. Prvostepeno rješenje je uručeno apelantu, ali u vrijeme podnošenja apelacije broj AP-4999/22 nije još bilo uručeno apelantovom braniocu, zbog čega je branilac i podnio tu apelaciju. Nakon što mu je uručeno prvostepeno rješenje, apelantov branilac je izjavio žalbu.

18. Vanpretresno vijeće Suda BiH (u daljnjem tekstu: vanpretresno vijeće) Rješenjem broj S1 2 K 033483 22 Kv 2 od 30. decembra 2022. godine odbilo je apelantovu i žalbe ostalih osumnjičenih protiv prvostepenog rješenja. Vanpretresno vijeće je u obrazloženju zaključilo da je prvostepena odluka pravilna. Naime, vanpretresno vijeće je ocijenilo da je pravilno utvrđeno da postoji osnovana sumnja da su apelant i ostali osumnjičeni počinili radnje povodom kojih se vodi istraga. Dalje je istaklo da je sudija za prethodni postupak pravilno ocijenio da postoje naročite okolnosti iz kojih proizlazi rizik da bi apelant i drugi osumnjičeni, ukoliko bi im pritvor bio ukinut, mogli izvršiti uticaj na svjedoke. Takođe je zaključeno da je sudija za prethodni postupak pravilno cijenio sve okolnosti na strani osumnjičenih i u kontekstu postojanja iteracijske opasnosti, pa je njegovo obrazloženje prihvatilo i vanpretresno vijeće.

19. Takođe, i vanpretresno vijeće je razmotrilo mogućnost primjene blažih mjera obezbjeđenja prisustva osumnjičenih i ocijenilo da se u ovom procesnom trenutku jedino mjerom pritvora može obezbijediti prisustvo osumnjičenih u svrhu nesmetanog vođenje krivičnog postupka.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

20. Apelant je u apelaciji broj AP-4999/22 naveo da su mu zbog promptnog nedostavljanja rješenja o određivanju pritvora njegovom braniocu povrijeđena prava iz člana II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5, 6 i 17 Evropske konvencije. Naveo je da su pritvorski predmeti hitni i da sudovi moraju postupati s naročitom ažurnošću, kao i da je u pritvorskim predmetima, shodno članu 45 stav 2 Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), odbrana obavezna. Stoga nedostavljanje rješenja braniocu nakon što je određen pritvor predstavlja povredu prava na odbranu. Naglasio je i da „odmor, praznici i nerad“ ne mogu prevagnuti nad činjenicom da je apelant lišen slobode i da se o pritvoru treba odlučiti hitno. Sumirajući svoje navode, ukazao je da član 5 Evropske konvencije zahtijeva da se lišenje slobode odredi u „skladu sa zakonom propisanim postupkom“, te da taj uslov zakonitosti u konkretnom slučaju nije ispunjen jer rješenje nije dostavljeno braniocu. Apelant smatra da je povrijeđen i član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije jer je nedostavljanjem rješenja njegovom braniocu prekršeno pravo na pravnu pomoć. Takođe navodi da je prekršen i član 17 Evropske konvencije jer „se čini da je razlog za nedostavljanje rješenje želja za odmorom“, što, smatra apelant, predstavlja zloupotrebu prava. Apelant se pozvao i na praksu Ustavnog suda u predmetu broj AP-61/22. Apelant je zatražio da Ustavni sud utvrdi povredu čl. 5, 6 i 17 Evropske konvencije, da naloži njegovo puštanje iz pritvora i da mu, zbog navedenih povreda, dosudi novčani iznos od 1.000 KM. Apelant je zatražio i iznos od 1.500,00 KM za sastavljanje apelacije jer se, kako je naveo, radi o obaveznoj odbrani.

21. U apelaciji broj AP-161/23 apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz čl. I/2 i II/3e) i d) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5, člana 6 stav 1 i člana 13 Evropske konvencije. U suštini, apelant smatra da u obrazloženjima osporenih odluka nedostaju razlozi koji se odnose kako na postojanje osnovane sumnje da je počinio krivična djela tako i na postojanje posebnih pritvorskih razloga. Apelant smatra da mu je pritvor proizvoljno određen, te navodi da u njegovom slučaju nije cijenjena mogućnost izricanja blažih mjera. Apelant je zatražio iznos od 1.500,00 KM za sastavljanje apelacije jer se, kako je naveo, radi o obaveznoj odbrani.

b) Odgovori na apelaciju

22. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju broj AP-4999/22 naveo „da je nesporno utvrđeno da je sud, postupajući po prijedlogu Tužilaštva, donio i otpremio odluku strankama i njihovim braniocima, kao i nadležnim kazneno-popravnim ustanovama“ u zakonom propisanom roku. Ovu odluku su uredno primili apelant i njegov branilac, kao i uprave nadležnih kazneno-popravnih ustanova, Zbog toga, sud smatra da nisu prekršeni domaći i međunarodni pravni standardi na koje se apelant pozvao. Dalje je navedeno da je prvostepeno rješenje apelantu uručeno istog dana, a da je njegov branilac to rješenje primio tek 28. decembra 2022. godine u 14.15 časova, od kada je počeo da teče rok za žalbu. Nakon toga, apelantov branilac je 29. decembra 2022. godine izjavio žalbu protiv rješenja Suda BiH kojim je apelantu određen pritvor. U odgovoru na apelaciju broj AP-161/23 Sud BiH je istakao da se o svim apelantovim prigovorima, koji su istaknuti i u žalbi, vanpretresno vijeće očitovalo prilikom donošenja odluke. Sud BiH je takođe istakao da je rješenjem od 18. januara 2023. godine, na prijedlog Tužilaštva, apelantu ukinut pritvor, te da su mu određene mjere zabrane.

23. Tužilaštvo je odgovorilo da je određivanje mjere pritvora apelantu bilo opravdano i zasnovano na zakonu. Takođe je istaklo da je Sud BiH, postupajući po prijedlogu Tužilaštva, 18. januara 2023. godine apelantu ukinuo mjeru pritvora i istovremeno odredio mjere zabrane, i to: zabranu napuštanja boravišta iz člana 126 stav 1 ZKPBiH i zabranu sastajanja s određenim licima iz člana 126a stav 1 tačka c) ZKPBiH.

24. Izjašnjavajući se o odgovorima na apelaciju broj AP-161/23 apelant je ponovio svoje navode kojima osporava postojanje razloga za pritvor. Istakao je da ne postoji osnovana sumnja, niti razlozi za izricanje mjera zabrane, ali uz izjašnjenje nije dostavio daljnje odluke Suda BiH.

V.Relevantni propisi

25. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH, 42/18 – rješenje USBiH, 65/18, 22/21

– Odluka USBiH i 8/22 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi: Član 45. stav (2) Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja (2) Osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branitelja prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.

Član 50.

Preduzimanje radnji od strane branitelja (1) Branitelj mora, zastupajući osumnjičenog, odnosno optuženog, preduzimati sve neophodne radnje u cilju utvrđivanja činjenica, prikupljanja dokaza koji idu u korist osumnjičenog, odnosno optuženog, kao i zaštite njihovih prava.

(2) Prava i dužnosti branitelja ne prestaju u slučaju opoziva punomoći, sve dok sudija, odnosno vijeće ne razriješi branitelja njegovih prava i dužnosti.

Član 131. stav (4) Opće odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni ili optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću.

Član 132. stav 1. tač. b) i c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo, pritvor joj se može odrediti:

b) ako postoji osnovana bojazan da će uništiti, sakriti, izmijeniti ili krivotvoriti dokaze ili tragove važne za krivični postupak ili ako naročite okolnosti ukazuju da će ometati krivični postupak utjecajem na svjedoke, saučesnike ili prikrivače,

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, Član 134. st.(1), (3), (4) i (5) Nadležnost za određivanje pritvora (1) Pritvor se određuje rješenjem Suda, a na prijedlog Tužitelja.

(3) Rješenje o pritvoru predaje se osobi na koju se odnosi u času pritvaranja. U spisima se mora naznačiti sat lišenja slobode i sat predaje rješenja.

(4) Protiv rješenja o pritvoru pritvorena osoba može podnijeti žalbu vijeću (član 24. stav (7)) u roku od 24 sata od prijema rješenja. [...]. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

(5) U slučaju iz st. 4. ovog člana, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno je donijeti odluku u roku od 48 sati.

Član 171. stav (4) Sadržaj osobnog dostavljanja (4) Ako optuženi ima branitelja, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, kao i žalba protivne stranke koja se dostavlja radi odgovara, dostavit će se branitelju i optuženom po odredbama člana 170. ovog zakona. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, odnosno odgovora na žalbu teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili branitelju. Ako se optuženom ne može dostaviti odluka, odnosno žalba zato što nije prijavio promjenu adrese, ta će se odluka, odnosno žalba istaći na oglasnoj tabli Suda. Po proteku roka od osam dana od dana isticanja smatra se da je izvršeno punovažno dostavljanje.

Član 319.

Opći rok za podnošenje žalbe (1) Žalba se podnosi Sudu.

(2) Ako ovim zakonom nije drugačije određeno, žalba na rješenje podnosi se u roku od tri dana od dana dostavljanja rješenja.

VI.Dopustivost i meritum

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom broj AP-4999/22 je postupanje Suda BiH povodom uručenja Rješenja tog suda broj S1 2 K 033483 22 Krn 5 od 23. decembra 2022. godine apelantovom braniocu. Ustavni sud zapaža da je osporeno rješenje apelant primio 23. decembra 2022. godine, dok je to rješenje apelantovom braniocu dostavljeno nakon podnošenja apelacije, i to 28. decembra 2022. godine. No, s obzirom na to da osporeno rješenje od 23. decembra 2022. godine nije bilo dostavljeno apelantovom braniocu u vrijeme podnošenja apelacije, što je i bio razlog za podnošenje apelacije, i uzimajući u obzir činjenicu da se u apelaciji ukazuje na veoma ozbiljno kršenje apelantovog prava na ličnu slobodu i bezbjednost, Ustavni sud smatra da je apelacija broj AP-4999/22, u skladu sa članom 18 stav (2) Pravila Ustavnog suda, dopustiva.

27. Nadalje, kada je u pitanju apelacija broj AP-161/23, Ustavni sud konstatuje da apelacija ispunjava uslove propisane članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, te da ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

29. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela; [...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

U odnosu na apelaciju broj AP-4999/22 – kašnjenje s uručenjem prvostepenog rješenja apelantovom braniocu

30. Ustavni sud ukazuje kako je svrha člana 5 stav 4 Evropske konvencije u garanciji da lica koja su u pritvoru imaju pravo da pokrenu postupak kojim će osporiti zakonitost tog pritvora Takođe imaju pravo da se, nakon pokretanja takvog postupka, u što kraćem roku donese sudska odluka u pogledu zakonitosti pritvora i, ako se dokaže da je nezakonita, da se naloži njeno ukidanje [vidi Evropski za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Petkov i Profirov protiv Bugarske, presuda od 24. juna 2014. godine, predstavke br. 50027/08 i 50781/09, tačka 66]. Postojanje pravnog sredstva koje zahtijeva član 5 stav 4 mora biti dovoljno izvjesno ne samo u teoriji nego i u praksi, u suprotnom, nedostajaće mu dostupnost i djelotvornost koje se zahtijevaju tom odredbom (vidi Evropski sud, Margaretić protiv Hrvatske, presuda od 5. juna 2014. godine, predstavka broj 16115/13, tačka 113). Dostupnost pravnog sredstva podrazumijeva, inter alia, da okolnosti koje su vlasti dobrovoljno stvorile moraju biti takve da podnosiocima pruže stvarnu mogućnost korišćenja tog pravnog sredstva (vidi Evropski sud, Stephens protiv Malte (broj 2), presuda od 21. aprila 2009. godine, predstavka broj 33740/06, tačka 83).

31. Nadalje, član 5 stav 4 u sebi sadrži, kao i član 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na pristup sudu, koje može biti podložno samo razumnim ograničenjima koja ne narušavaju samu njegovu bit (vidi Evropski sud, Bochev protiv Bugarske, presuda od 13. novembra 2008. godine, predstavka broj 73481/01, tačka 70). Iako član 5 stav 4 ne obavezuje države ugovornice da uspostave drugi stepen nadležnosti za preispitivanje zahtjeva za puštanje iz pritvora, ipak, zahtijeva da država koja uspostavi takav sistem mora, u principu, pritvorenicima omogućiti iste garancije u žalbenom postupku kao i u prvom stepenu (vidi Evropski sud, Peša protiv Hrvatske, presuda od 8. aprila 2010. godine, predstavka broj 40523/08, stav 124).

32. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je apelant lice lišeno slobode i da je, s obzirom na odredbe člana 45 stav (2) ZKPBiH, morao imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora i za vrijeme dok pritvor traje. Nadalje, iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelant nalazi u pritvoru po rješenju Suda BiH od 23. decembra 2022. godine, kao i da je pritvor po tom rješenju mogao trajati do 21. januara 2023. godine. Iz apelacionog spisa proizlazi da je rješenje od 23. decembra 2022. godine apelantu dostavljeno istog dana, dok je apelantovom braniocu dostavljeno 28. decembra 2022. godine. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je odredbama člana 134 st. (4) i (5) ZKPBiH propisano da protiv rješenja o pritvoru pritvoreno lice može podnijeti žalbu vijeću u roku od 24 časa od prijema rješenja, a da je, u slučaju podnošenja žalbe, vijeće koje odlučuje o žalbi dužno donijeti odluku u roku od 48 časova. Ustavni sud, takođe, ukazuje i na odredbe člana 171 stav (4) ZKPBiH kojima je propisano da „ako optuženi ima branioca, optužnica i sve odluke od čijeg dostavljanja teče rok za žalbu, [...] dostaviće se braniocu i optuženom [...]. U tom slučaju, rok za izjavu pravnog lijeka, [...] teče od dana dostavljanja pismena optuženom ili braniocu. [...].“

33. Ustavni sud primjećuje da ZKPBiH nije propisao rok u kojem treba dostaviti rješenje o određivanju pritvora braniocu pritvorenog lica. Međutim, imajući u vidu rokove koje propisuje domaći zakon i standarde koje propisuje član 5 Evropske konvencije, sudovi moraju biti svjesni činjenice da su „pritvorski“ predmeti u svakoj fazi postupka hitni. Stoga je rješenja kojima se određuje pritvor potrebno dostaviti strankama i njihovim braniocima „odmah i bez odlaganja“ kako bi se mogla preispitati zakonitost pritvora, te kako bi se pritvor sveo na najkraću moguću mjeru. Osim toga, Ustavni sud zapaža da Sud BiH u odgovoru na apelaciju, osim navoda da je prvostepeno rješenje apelantovom braniocu dostavljeno „u zakonom propisanom roku“, nije ponudio uvjerljivo i logično obrazloženje iz kojeg bi Ustavni sud mogao zaključiti da su postojale objektivne okolnosti zbog kojih je prvostepeno rješenje braniocu uručeno tek pet dana nakon što je doneseno, naročito imajući u vidu da je odbrana u apelantovom slučaju obavezna. Hitnost u ovakvim slučajevima nalaže obavezu da se sistem organizuje i za vrijeme neradnih dana kako bi se poštovala prava koja su propisana članom 5 Evropske konvencije.

34. Stoga, u situaciji kada je rješenje Suda BiH od 23. decembra 2022. godine apelantovom braniocu dostavljeno tek 28. decembra 2022. godine, Ustavni sud smatra da period od pet dana, koliko je Sudu BiH bilo potrebno da apelantovom braniocu dostavi prvostepeno rješenje, ne ispunjava zahtjev da se zakonitost pritvora ispita bez odlaganja, odnosno da rješenje o određivanju pritvora bude „brzo“ dostavljeno apelantovom braniocu. Dakle, i bez jasno propisanih rokova u odnosu na dostavljanje rješenja o određivanju pritvora, sud bi se trebao rukovoditi već propisanim rokovima iz ZKPBiH u pogledu postupanja u pritvorskim predmetima, bez znatnijeg odstupanja od njih, te period od 23. do 28. decembra 2022. godine (kada je branilac primio rješenje o određivanju pritvora) predstavlja period u kojem je apelant bio u pritvoru, a da nije imao mogućnost da se brzo preispita zakonitost pritvora, kako to zahtijeva član 5 stav 4 Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slično pitanje i da je takođe utvrdio kršenje prava iz navedenog člana zbog šestodnevnog odlaganja da se rješenje o određivanju pritvora dostavi apelantovom braniocu (vidi Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-61/22 od 9. marta 2022. godine, dostupnu na www.ustavnisud.ba).

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije.

Ostali navodi

36. Apelant je takođe naveo da smatra da je zbog propusta Suda BiH da brzo i bez odlaganja njegovom braniocu dostavi rješenje o produženju pritvora povrijeđen član 6 stav 3 tačka c) Evropske konvencije jer se nedostavljanjem rješenja braniocu krši pravo na pravnu pomoć, kao i da je povrijeđen član 17 Evropske konvencije jer nedostavljanje rješenje predstavlja zloupotrebu prava. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode zasniva na istim razlozima kao i onim koje je naveo u odnosu na član 5 Evropske konvencije, koje je Ustavni sud razmotrio u prethodnim tačkama ove odluke, pa ih, s obzirom na utvrđenu povredu prava iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije, Ustavni sud neće posebno razmatrati. Pitanje naknade nematerijalne štete

37. U smislu člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantovanih ljudskih prava i osnovnih sloboda.

38. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembar 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog utvrđene povrede člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije apelantu treba isplatiti iznos od 500,00 KM.

39. Ovu naknadu je dužan da plati Savjet ministara Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka apelantu plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

40. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

U odnosu na apelaciju broj AP-161/23 – pitanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga

41. U konkretnom slučaju iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu određen pritvor zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela koja su propisana u KZBiH, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod član II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije.

42. Prema praksi Evropskog suda, da bi pritvor bio kompatibilan sa članom 5 stav 1 Evropske konvencije mora ispunjavati tri uslova. Prvo, mora biti zasnovan na „osnovanoj sumnji” da je određeno lice počinilo krivično djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je to lice moglo počiniti krivično djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određeno lice dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti nezavisno od toga da li je ta svrha postignuta. Treće, pritvor prema tački (c) mora, kao i svako lišenje slobode prema članu 5 stav 1 Evropske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ [vidi Evropski sud (Veliko vijeće), Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. novembra 2017. godine, predstavka broj 72508/13, tač. 181–186, s daljnjim referencama].

43. Ustavni sud ističe da je postojanje „osnovane sumnje“ da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje pritvora. Šta se može smatrati „osnovanom“ sumnjom zavisi od svih okolnosti (vidi Evropski sud, Baser i Ozcelik protiv Turske, presuda od 13. septembra 2022. godine, predstavke br. 30694/15 i 30803/15, tačka 187, s referencama na drugu relevantnu praksu). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog predmeta sudija za prethodni postupak Suda BiH, prilikom određivanja pritvora apelantu, u osporenom prvostepenom rješenju jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju osnovane sumnje da je on počinio krivična djela za koja se tereti. Vanpretresno vijeće takođe nije dovelo u pitanje argumentaciju i zaključak iz prvostepenog rješenja u pogledu osnovane sumnje. Stoga, Ustavni sud smatra da obrazloženja osporenih odluka sadrže razloge koji mogu uvjeriti objektivnog posmatrača da je apelant mogao počiniti krivična djela. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelantovo lišenje slobode bilo zasnovano na „osnovanoj sumnji“ da je počinio krivično djelo.

44. Ustavni sud dalje zapaža da je apelantu pritvor određen i zbog postojanja dva posebna pritvorska razloga, i to: uticaja na svjedoke (koluziona opasnost) i opasnosti od ponavljanja djela (iteracijska opasnost). U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u osporenim odlukama dao odgovarajuće i valjane razloge za pritvor određen po tim osnovima i pojasnio ih pozivanjem na konkretne okolnosti predmeta. Suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi su u osporenim odlukama, prilikom ocjene opravdanosti određivanja pritvora, imali u vidu značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost, s jedne, i naročite okolnosti koje su ispitane i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima, s druge strane. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da iz stanja spisa predmeta i odgovora na apelaciju Tužilaštva proizlazi da je Tužilaštvo predložilo ukidanje pritvora apelantu kada su se za to stekli uslovi. Ovo je u konačnici rezultiralo puštanjem apelanta na slobodu i prije isteka jednomjesečnog perioda određenog osporenim prvostepenim rješenjem. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi naveli jasne i argumentovane razloge koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa koji su, nezavisno od pretpostavke nevinosti, u vrijeme donošenja osporenih odluka pretezali nad apelantovim pravom na slobodu. Stoga su neosnovani apelantovi prigovori da je Sud BiH proizvoljno primijenio propise.

45. Apelant navodi i da Sud BiH nije suštinski ispitao njegovu žalbu, ali ove navode Ustavni sud ne može prihvatiti. Naime, iz obrazloženja osporenog rješenja kojim je odlučeno o žalbi jasno proizlazi da je sud ispitao apelantove žalbene navode, kao i da je prihvatio kao pravilne zaključke iz prvostepenog rješenja, kako u pogledu postojanja osnovane sumnje tako i u pogledu postojanja koluzione i iteracijske opasnosti. Apelantovo nezadovoljstvo odlukom kojom je njegova žalba odbijena ne otvara pitanje garancija iz člana 5 Evropske konvencije da se odluka o pritvoru preispita, zato što navedeno rješenje sadrži dovoljne i jasne razloge o toj odluci.

46. S obzirom na sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da određivanje pritvora u odnosu na apelanta nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Takođe, suprotno apelantovim navodima, redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu propustili razmotriti da li se svrha pritvora može ostvariti nekom drugom blažom mjerom za obezbjeđenje apelantovog prisustva u svrhu nesmetanog vođenje krivičnog postupka protiv njega. Naprotiv, čim su se za to stekli uslovi, Tužilaštvo je predložilo, a Sud BiH prihvatio, da se apelantu pritvor ukine i da se odrede mjere zabrane.

47. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.

Ostali navodi

48. Apelant je naveo i da su mu povrijeđena prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 6 i 13 Evropske konvencije. Analizom ovih navoda Ustavni sud je utvrdio da se i oni, suštinski, odnose na (ne)postojanje dokaza i razloga za postojanje osnovane sumnje i posebnih pritvorskih razloga, što je detaljno obrazloženo u prethodnim tačkama ove odluke, zbog čega ih nije potrebno posebno obrazlagati.

49. Konačno, u pogledu apelantovog zahtjeva u apelacijama da mu Ustavni sud dosudi troškove sastavljanja apelacija, Ustavni sud podsjeća da, prema Pravilima Ustavnog suda, nije propisano da apelant ima pravo na troškove sastavljanja apelacije.

VII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 4 Evropske konvencije zbog toga što Sud BiH, protivno standardima iz člana 5 stav 4 Evropske konvencije i domaćeg zakonodavstva, nije brzo i bez odlaganja apelantovom braniocu dostavio rješenje kojim je apelantu određen pritvor, nego je to učinio tek peti dan po donošenju predmetnog rješenja.

51. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada je Sud BiH, određujući jednomjesečni pritvor apelantu, u osporenim rješenjima dao jasne i argumentovane razloge za postojanje osnovane sumnje i koluzione i iteracijske opasnosti, uz argumente koji su predstavljali ozbiljne razloge od javnog interesa i koji su, nezavisno od pretpostavke apelantove nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu.

52. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3), člana 72 st. (4) i (5) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov zahtjev iz AP-4999/22 za donošenje privremene mjere.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4999/22 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio