Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4742/23 (M. Ž.)

Odluka donesena 21. 03. 2024.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Apelacija preuranjena
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4742/23

Apelacija

Odluka o meritumu

21. 03. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-4742/23, rješavajući apelaciju Marka Živkovića, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka l), članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, dopredsjednik Helen Keller, dopredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudac na sjednici održanoj 21. ožujka 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija koju je podnio Marko Živković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 059430 23 Kž od 18. listopada 2023. godine, u odnosu na navode o povredi članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Živković protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku broj 25 0 K 059430 23 Kž od 18. listopada 2023. godine u odnosu na navode o povredi članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6.

Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Marko Živković (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kostrča, kojeg zastupa Dino Dabić, odvjetnik iz Orašja, podnio je 13. studenog 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Odžaku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 25 0 K 059430 23 Kž od 18. listopada 2023. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 22. studenog 2023. godine od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Orašju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužiteljstva Posavskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužiteljstvo) da dostave odgovore na apelaciju. Kantonalni sud i Općinski sud su 11. prosinca 2023. godine dostavili odgovore na apelaciju, pa ih je Ustavni sud 12. prosinca 2023. godine proslijedio apelantovom branitelju na izjašnjenje. Apelantov branitelj je 12. prosinca 2023. godine dostavio izjašnjenje. Tužiteljstvo nije u ostavljenom roku dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

4. Općinski sud je Rješenjem broj 25 0 K 059430 23 Kv 2 od 5. listopada 2023. godine apelantu produljio pritvor, koji je određen Rješenjem broj 25 0 K 059430 23 Kpp od 15. rujna 2023. godine. Apelantu je pritvor produljen zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio produljeno kazneno djelo nasilja u obitelji iz članka 222. stavak 2. u svezi sa stavkom l. a sve u svezi sa člankom 55. Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i postojanja naročitih okolnosti iz članka 146. stavak 1. točka c) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) koje ukazuju da će počiniti novo kazneno djelo. Određeno je da pritvor počinje 2. listopada 2023. godine i može trajati najviše jednu godinu, a najdulje do 2. prosinca 2023. godine ili do nove odluke suda, uz obvezu dvomjesečne kontrole.

5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je protiv apelanta u optužnici koja je potvrđena 2. listopada 2023. godine predloženo da se apelantu produlji pritvor. Tim povodom Općinski sud je održao ročište na kojem je apelantov branitelj istaknuo da su apelantove radnje „uobičajeni obrasci ponašanja, u kojima ne postoji nikakva stvarna i konkretna ugroženost oštećenih osoba“. Osim toga, obrana je navela da apelantove radnje samo na papiru mogu izgledati opasno dok u stvarnosti to nisu jer je apelant prvi put uvjetno osuđen, te da „osim žustrih svađa“ nikada nije bilo stvarnog i konkretnog fizičkog nasilja. Apelant je izjavio da je on jedina osoba u domaćinstvu koja osigurava novac za suprugu i dvoje djece.

6. Općinski sud je istaknuo da je na temelju relevantnih dokaza utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u obitelji prema supruzi kao oštećenoj. U tom smislu, Općinski sud je interpretirao apelantov iskaz i iskaze oštećene, te iskaze apelantove kćerke R. Ž. i sina A. Ž. Sud je naveo da su svjedoci suglasno izjavili da apelant u alkoholiziranom stanju ispoljava nasilje prema supruzi, na način da je istjeruje iz kuće i upućuje joj verbalne uvrede, a da ima i fizičkog nasilja, što su detaljno opisali. Takvo apelantovo ponašanje se, kako je navedeno, odražava i na zdravlje njihove djece, koja žive u zajedničkom domaćinstvu.

7. Dalje, Općinski sud je utvrdio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant ponoviti kazneno djelo. Navedeno je da je apelant, na temelju Presude tog suda broj 25 0 K 05760122 Kps od 19. siječnja 2023. godine, osuđen za isto kazneno djelo učinjeno također prema oštećenoj. Apelantu je tom presudom izrečena uvjetna osuda i to kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci s rokom provjere od dvije godine. Zatim je sud naveo da se radi o kaznenom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Osim toga, navedeno je da iz podataka o izvršenju i provođenju zaštitnih mjera koje je Tužiteljstvu dostavio Centar za socijalni rad Orašje (u daljnjem tekstu: Centar za socijalni rad) proizlazi da u apelantovoj obitelji postoje dugogodišnji narušeni odnosi i da je u njihovo rješavanje od 2016. godine uključen Centar za socijalni rad. Apelantu je, u tri navrata, izricana zaštitna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o alkoholu. Navedeno je da izrečena mjera dovodi do toga da apelant povremeno smanji konzumaciju alkohola, ali da ona nije dovela do pozitivnog rezultata. Dalje, iz medicinske dokumentacije proizlazi da je apelant u razdoblju od 22. travnja 2022. do 14. lipnja 2023. godine posjećivao psihijatra te da je stavljena preporuka „stroga apstinencija od alkohola.“ Budući da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant tijekom 2022. i 2023. godine učestalo poduzimao radnje nasilja prema supruzi, sud je zaključio postoji opravdana bojazan da bi apelant iskoristio boravak na slobodi i ponovno napao oštećenu.

8. Iz navedenih razloga sud nije prihvatio braniteljev zahtjev da se apelantu, umjesto mjere pritvora, odrede mjere zabrane i mjere liječenja. Naime, kako je obrazloženo, apelant je iskazao upornost u činjenju nasilja budući da prvi započinje verbalni sukob, a potom nastavlja s fizičkim nasrtanjem na oštećenu. Kako je sud naveo, ovo upućuje na zaključak da nije shvatio pogibeljnost svojih radnji i da je nastavio s njihovim činjenjem.

9. Apelantov branitelj je protiv prvostupanjskog rješenja izjavio žalbu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka. Kantonalni sud je Rješenjem broj 25 0 K 059430 23 Kž od 18. listopada 2023. godine žalbu odbio i prvostupanjsko rješenje potvrdio. Kantonalni sud je ispitao prvostupanjsko rješenje, u granicama žalbenih navoda i po službenoj dužnosti, o tome je li na apelantovu štetu povrijeđen Kazneni zakon u smislu članka 321. ZKPFBiH. U svezi s tim, Kantonalni sud je ispitao apelantove žalbene navode o neutemeljenosti potrebe produljenja pritvora te istaknuo da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da postoji utemeljena sumnja da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u obitelji jer ona proizlazi iz priloženih dokaza, koji su pobrojani u obrazloženju prvostupanjskog rješenja koje je Kantonalni sud interpretirao. Također, Kantonalni sud je ukazao da je uz postojanje općeg uvjeta za određivanje pritvora – utemeljene sumnje, prvostupanjski sud pravilno zaključio da postoje i naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, ako se nađe na slobodi, ponoviti kazneno djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, koje je i taj sud ponovio u rješenju.

10. Stoga je Kantonalni sud zaključio da su potpuno neutemeljeni žalbeni navodi da prvostupanjski sud nije dao razloge koji ga opredjeljuju da se jedino izricanjem mjere pritvora može otkloniti bojazan da će apelant ponoviti ovakvo ili teže kazneno djelo. Prema gledištu Kantonalnog suda, prvostupanjski sud je pravilno ocijenio da su neutemeljene braniteljeve tvrdnje da se mjerama zabrane i mjerama liječenja može postići svrha pritvora. Iz svih tih razloga, Kantonalni sud je ocijenio da prilikom donošenja prvostupanjskog rješenja nisu počinjene ni bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

IV.Apelacija I.Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem povrijeđena prava iz članka II/3.(d) i (e) Ustava Bosne i Hercegovine te čl. 5. i 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant navodi da sud nije razmotrio argumente koje je on istaknuo na ročištu za produljenje pritvora i u žalbi izjavljenoj protiv prvostupanjskog rješenja. Ukazuje kako se zanemarivanjem ocjene navoda obrane iznesenih na ročištu, kojima se osporava prijedlog tužitelja za određivanje/produljenje pritvora, dovodi u pitanje svrha njegova održavanja. Također, apelant ističe da ni drugostupanjski sud nije uzeo u obzir sve njegove prigovore koje je istaknuo u žalbi. Ističe da se Kantonalni sud „jednostrano držao“ samo utemeljene sumnje i posebnih razloga, bez osvrtanja na žalbu i propust prvostupanjskog suda. U tom smislu, apelant ponavlja da je u žalbi istaknuo da u konkretnom slučaju postoji bitna povreda odredaba kaznenog postupka koja se ogleda u činjenici da se sud u pobijanom rješenju nije očitovao o navodima apelantova branitelja kojima osporava utemeljenost i potrebu produljenja pritvora. Osim toga, smatra da taj sud nije cijenio navode obrane, da u konkretnom slučaju, „osim žustrih svađa, nije došlo do stvarnog i konkretnog fizičkog nasilja“ niti činjenicu da je apelant jedina osoba u domaćinstvu koja izdržava suprugu i djecu.

12. Apelant osporava i kontradiktornost postupka zato što smatra da svi navodi i prigovori obrane nisu cijenjeni ni u prvostupanjskom ni u drugostupanjskom postupku. Ističe i da je povrijeđeno i načelo jednakosti stranaka u postupku. Apelant je zatražio naknadu štete zbog povrede čl. „5. i/ili 6. u iznosu od 5.000,00 KM, odnosno da se dodatno naknadi nematerijalna ili materijalna šteta (ako ona nastane) zbog nezakonitog lišenja slobode, ako dođe do izdržavanja kazne zatvora u iznosu od 100,00 KM po danu, kao i trošak za sastav ove apelacije u iznosu od 600,00 KM“.

II. Odgovori na apelaciju

13. Općinski sud je odgovorio da nisu točni apelantovu navodi da sud nije cijenio njegovo izjašnjenje na ročištu i u žalbi. Naime, Općinski sud je istaknuo da su svi navodi apelantove obrane osporeni dokazima Tužiteljstva koji su interpretirani u rješenju. Pri tome je sud naročito imao u vidu kazneno djelo za koje se apelant tereti te činjenicu da je pravomoćnom presudom tog suda od 19. siječnja 2023. godine osuđen zbog istog kaznenog djela.

14. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je u cijelosti ostao kod obrazloženja drugostupanjskog rješenja te istaknuo da su apelantovi navodi neutemeljeni.

15. Apelantov branitelj je u izjašnjenju ponovio navode iz apelacije.

V.Relevantni propisi

16. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 – ispravak, 56/03 – ispravak, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Članak 146. stavak (1) točka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba počinila kazneno djelo, pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti kazneno djelo ili će dovršiti pokušano kazneno djelo ili će učiniti kazneno djelo kojim prijeti, a za ta se kaznena djela može izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, Članak 151. stavak (1) i stavak (2) točka a) Pritvor nakon potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produljiti ili ukinuti i nakon potvrđivanja optužnice. Nadzor opravdanosti pritvora obavlja se istekom svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjega rješenja o pritvoru. [...] (2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostupanjske presude, pritvor može trajati najdulje:

a) jednu godinu u slučaju kaznenog djela za koje je propisana kazna zatvora do pet godina;

VI.Dopustivost i meritum U odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje

17. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

18. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da, u skladu s praksom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na temelju postupka u cjelini. Članak 6. Europske konvencije se mora čitati i tumačiti u svjetlu šireg zahtjeva pravičnosti kaznenog postupka, promatranog u cijelosti (vidi Europski sud, Simeonovi protiv Bugarske, presuda od 12. svibnja 2017. godine, predstavka broj 21980/04, točka 113.). Konkretno, usklađenost sa zahtjevima pravičnog suđenja mora se ispitati u svakom slučaju s obzirom na razvoj postupka u cjelini, a ne na temelju izoliranog razmatranja jednog posebnog aspekta ili jednog konkretnog incidenta (vidi Europski sud, Ibrahim i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 13. rujna 2016. godine, predstavka broj 50541/08 i druge, točka 251.). S obzirom na složenost kaznenog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Imajući u vidu navedeno, proizlazi da nije moguće, u načelu, utvrditi je li kazneni postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča.

19. Ustavni sud zapaža da, u konkretnom slučaju, kazneni postupak protiv apelanta još nije okončan. Ustavni sud također zapaža da osporena rješenja o produljenju pritvora ne predstavljaju utvrđenje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta u smislu članka 6. Europske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3271/13 od 23. prosinca 2013. godine, točka 26., dostupna na www.ustavnisud.ba). S obzirom na to, imajući u vidu odredbe članka 18. stavak (3) točka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke. U odnosu na navode o povredi prava ličnu slobodu i sigurnost

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija, u ovom dijelu, ispunjava uvjete propisane člankom VI/3. (b) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz članka 18. stavak (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie) neutemeljena u smislu odredbe članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelant osporava navedena rješenja tvrdeći da je tim rješenjima povrijeđeno njegovo pravo iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

22. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

d) Pravo na slobodu i sigurnost osobe.

23. Članak 5. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svatko ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Nitko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i sukladno postupku propisanom zakonom:

c) u slučaju zakonitog uhićenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila kazneno djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje kaznenog djela ili bjekstvo nakon počinjenja kaznenog djela;

3. Svatko tko je uhićen ili pritvoren sukladno odredbama iz stavka 1. točka c) ovog članka izvodi se bez odgađanja pred suca ili drugu službenu osobu zakonom ovlaštenu da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. […].

4. Svatko tko je lišen slobode uhićenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kojem će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegova pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

24. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da je do povrede njegova prava na slobodu i sigurnost osobe došlo zato što redovni sud nije uzeo u obzir njegove navode kojima je osporavao postojanje uvjeta za pritvor. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da članak 5. stavak 4. Europske konvencije ne nameće obvezu sudovima da, pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru, odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Međutim, garancije citiranog članka bit će lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ u smislu Konvencije glede lišavanja slobode (vidi Europski sud, Vadym Melnyk protiv Ukrajine, presuda od 15. rujna 2022. godine, predstavke br. 62209/17 i 50933/18, točka 122.). Imajući u vidu ove stavove te apelantove navode, Ustavni sud će prvo ispitati postojanje uvjeta, u konvencijskom smislu, koji su odlučujući za zakonitost apelantova lišavanja slobode. Potom će Ustavni sud ispitati mogu li apelantovi konkretni navodi dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su odlučujući za „zakonitost“ njegova pritvora.

25. Slijedom toga, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je apelantu produljen pritvor zbog postojanja utemeljene sumnje da je počinio kazneno djelo koje je propisano kaznenim zakonom, zbog čega njegovo lišenje slobode potpada pod članak II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članak 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije.

26. Prema praksi Europskog suda, kompatibilnost pritvora sa člankom 5. stavak 1. Europske konvencije određena je ispunjenjem tri uvjeta. Prvo, pritvor mora biti utemeljen na „utemeljenoj sumnji” da je određena osoba počinila kazneno djelo, što pretpostavlja postojanje činjenica ili informacija koje bi objektivnog posmatrača uvjerile da je ta osoba mogla počiniti kazneno djelo. Drugo, svrha pritvora mora biti da se određena osoba dovede pred „nadležnu zakonitu vlast” – što treba razmotriti neovisno o tome je li ta svrha postignuta. Treće, pritvor, prema točki c), mora, kao i svako lišenje slobode prema članku 5. stavak 1. Europske konvencije, biti „zakonit“ i „u skladu s postupkom propisanim zakonom“ (vidi Europski sud [VV], Merabishvili protiv Gruzije, presuda od 28. studenog 2017. godine, predstavka broj 72508/13, toč. 181.−186., s daljnjim referencama).

27. Dalje, članak 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da je osoba lišena slobode u skladu sa člankom 5. stavak 1. točka c) Europske konvencije, tj. da je lišenje „zakonito“ u smislu navedenog članka i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih osoba. Poštovanje članka 5. stavak 3. Europske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u svezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Utemeljena sumnja da je osoba lišena slobode počinila kazneno djelo za koje se tereti predstavlja conditio sine qua non za određivanje ili produljenje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti postoje li za pritvor relevantni i dovoljni razlozi (vidi Europski sud, Stevan Petrović protiv Srbije, presuda od 20. travnja 2021. godine, predstavke br. 6097/16 i 28999/19, točka 144., s daljnjim referencama). Produljeni pritvor se može opravdati samo postojanjem specifičnih naznaka o stvarnom zahtjevu javnog interesa koji, bez obzira na presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom poštovanja slobode pojedinca (vidi, između ostalih izvora, Europski sud, Bigović protiv Crne Gore, presuda od 19. ožujka 2019. godine, predstavka broj 48343/16, točka 203., s daljnjim referencama).

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud smatra da je Općinski sud, prilikom donošenja rješenja o produljenju pritvora, jasno obrazložio na temelju kojih dokaza je izveo zaključak o postojanju utemeljene sumnje da je apelant počinio kazneno djelo nasilja u obitelji (vidi točku 6. ove odluke). Odlučujući o apelantovoj žalbi protiv prvostupanjskog rješenja, Kantonalni sud nije doveo u pitanje argumentaciju i zaključak prvostupanjskog suda glede utemeljene sumnje. Na temelju analize obrazloženja osporenih odluka, Ustavni sud smatra da ona sadrže razloge koji bi mogli uvjeriti objektivnog promatrača da je apelant, u mjerodavno vrijeme, mogao počiniti kazneno djelo koje mu se stavlja na teret. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantovo lišenje slobode bilo zakonito i utemeljeno na „razumnoj sumnji“ da je počinio kazneno djelo.

29. Budući da apelant nije problematizirao nadležnost suda koji mu je produljio pritvor, Ustavni sud smatra da su ispunjena prva dva uvjeta kompatibilnosti njegova pritvora u smislu članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije. Preostaje odgovoriti na pitanje je li, u smislu navedenih garancija, produljenje apelantova pritvora bio zakonito, odnosno „u skladu s postupkom propisanim zakonom“. Naime, apelantu je pritvor produljen na temelju članka 146. stavak (1) točka

c) ZKPFBiH – iteracijske opasnosti.

30. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog/optuženog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja kaznena djela. Međutim potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerojatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotične osobe (vidi Europski sud, Kurt protiv Austrije, presuda od 15. lipnja 2021. godine, predstavka broj 62903/15, točka 187.). Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi prilikom produljenja pritvora imali u vidu kako uvjete propisane zakonom tako i postojanje naročitih okolnosti. Pri tome, redovni sud je naveo za što se apelant tereti optužnicom, odnosno da je riječ o produljenom kaznenom djelu nasilja u obitelji. Redovni sud je uzeo u obzir raniju apelantovu osuđivanost za isto kazneno djelo za koje je optužen i u ovom postupku, ali i brojne druge faktore kakvi su apelantovo nepridržavanje preporuka nadležnog liječnika za apstinenciju od alkohola i dr. (vidi točku 7. ove odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da produljenje apelantova pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije. Također, redovni sud u konkretnom slučaju nije, u smislu članka 5. stavak 3. Europske konvencije, propustilo razmotriti može li se svrha pritvora ostvariti nekom drugom blažom mjerom za uspješno vođenje kaznenog postupka protiv njega (vidi toč. 8. i 11. ove odluke).

31. Budući da je u konkretnom slučaju Ustavni sud zaključio da produljenje apelantova pritvora nije bilo „arbitrarno“, odnosno „nezakonito“ u smislu članka 5. stavak 1. točka c) i stavak 3. Europske konvencije, Ustavni sud smatra da činjenice da apelant navodno jedini izdržava obitelj, kao i da je apelantovo ponašanje navodno uobičajeno, nisu takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost“ apelantova pritvora. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nisu povrijeđena apelantova prava iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

32. U odnosu na apelantov zahtjev za naknadu nematerijalne štete, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, u smislu članka 74. Pravila Ustavnog suda, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i temeljnih sloboda. S obzirom na odluku u ovom predmetu, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju apelant nema pravo na naknadu nematerijalne štete. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da naknada troškova sastava apelacije nije predviđena Pravilima Ustavnog suda.

VII.Zaključak

33. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na slobodu i sigurnost osobe iz članka II/3.(d) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 5. Europske konvencije kada su redovni sudovi, produljujući apelantu pritvor, u osporenim rješenjima dali jasne i argumentirane razloge za postojanje utemeljene sumnje i iteracijske opasnosti i koji su, neovisno o načelu pretpostavke nevinosti, pretezali nad apelantovim pravom na slobodu. Također, ne postoji povreda tog prava, jer činjenice da apelant navodno jedini izdržava obitelj, kao i da apelantovo „uobičajeno“ ponašanje, na koje je ukazano u žalbi na prvostupanjsko rješenje, nisu takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su odlučujući za „zakonitost“ apelantova pritvora.

34. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

35. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-4742/23 (M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio