Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3418/21 (J. Č.)

Odluka donesena 02. 07. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Građanski postupak
  • Bračna stečevina
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Ostavina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3418/21

Apelacija

Odluka o meritumu

02. 07. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-3418/21, rješavajući apelaciju Jadranke Čupeljić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), u sastavu:

Mirsad Ćeman, predsjednik

Valerija Galić, potpredsjednica Angelika Nußberger, potpredsjednica

Helen Keller, sutkinja Ledi Bianku, sudija

Marin Vukoja, sudija

Larisa Velić, sutkinjana sjednici održanoj 2. jula 2026. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jadranke Čupeljić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 78 0 P 030770 20 Rev od 20. jula 2021. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jadranka Čupeljić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Prnjavora, koju zastupa Vladan Ljubojević, advokat iz Prnjavora, podnijela je 4. oktobra 2021. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 78 0 P 030770 20 Rev od 20. jula 2021. godine, Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 78 0 P 030770 20 Gž od 18. maja 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Prnjavoru (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 78 0 P 030770 19 P od 12. decembra 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda i tužiteljice D. Č. (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovore na apelaciju, koji su 15. septembra 2023. godine proslijeđeni apelantici na eventualno izjašnjenje, ali izjašnjenje nije dostavljeno. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Tužiteljica je bila u braku sa M. Č. (u daljnjem tekstu: tužiteljicin suprug) i imali su troje djece

– dvije kćerke i sina P. Č., koji je bio u braku s apelanticom (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug).

6. Tužiteljicin suprug je preminuo 8. jula 2006. godine. Rješenjem o nasljeđivanju Osnovnog suda broj 78 0 O 002046 07 O od 24. jula 2008. godine za nasljednika na njegovoj zaostavštini proglašen je apelanticin suprug. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je naveo da su tužiteljica i dvije kćerke prihvatile zakonske nasljedne dijelove i istovremeno ih ustupile apelanticinom suprugu. Dalje je navedeno da je apelanticin suprug prihvatio zakonski nasljedni dio i ustupljene nasljedne dijelove.

7. Apelanticin suprug je preminuo 4. marta 2018. godine. Nakon provedenog ostavinskog postupka, notarskim rješenjem o nasljeđivanju, broj sudskog spisa 78 0 O 028151 18 O, broj notarskog spisa UPP-92/2018 od 14. septembra 2018. godine, za nasljednika na zaostavštini apelanticinog supruga proglašena je apelantica s dijelom 1/1. U obrazloženju rješenja notar je naveo da su na naslijeđe na zaostavštini pozvani nasljednici prvog nasljednog reda – apelantica i njihovo dvoje djece. Dalje je navedeno da su se djeca odrekla imovine i dala saglasnost da njihov dio pripadne apelantici. Također je navedeno da je apelantica prihvatila nasljedstvo koje joj po zakonu pripada, kao i ustupljene dijelove.

Osporeni postupak

8. Tužiteljica je 11. aprila 2019. godine podnijela tužbu Osnovnom sudu protiv apelantice radi utvrđenja prava vlasništva.

9. Presudom Osnovnog suda broj 78 0 P 030770 19 P od 12. decembra 2019. godine, stavom I izreke je utvrđeno da nekretnine i objekti, sve bliže označeno i opisano u izreci (u daljnjem tekstu: sporne nekretnine), predstavljaju zajednički stečenu imovinu u braku tužiteljice i njenog supruga. Stavom II izreke je utvrđeno da tužiteljici po osnovu zajednički stečene imovine u braku s njenim pokojnim suprugom pripada pravo vlasništva i posjeda sa ½ dijela na spornim nekretninama, što je apelantica dužna priznati, te trpjeti da se tužiteljica na osnovu te presude uknjiži u javnim evidencijama kao suvlasnik i suposjednik sa ½ dijela.

10. Osnovni sud je u obrazloženju naveo dokaze koji su provedeni u postupku, između ostalog i rješenja o nasljeđivanju iz 2008. i 2018. godine (vidi tač. 6. i 7. ove odluke). Osnovni sud je naveo da je apelantica u odgovoru na tužbu osporila tužbeni zahtjev u cijelosti i ukazala da je ona pravo vlasništva stekla na osnovu rješenja o nasljeđivanju. Sud je utvrdio da su tužiteljica i njen suprug bili u bračnoj zajednici od 1958. do 2006. godine. Dalje je utvrđeno da su sporne nekretnine stečene zajedničkim radom u toku trajanja njihove bračne zajednice. Također je utvrđeno da tužiteljica u ostavinskom postupku iza pokojnog supruga nije isticala nasljednopravni zahtjev da se po osnovu stjecanja u braku iz ostavinske mase izdvoji njen dio imovine. Osnovni sud je naveo da su odredbama Zakona o nasljeđivanju regulirani pravo na nasljeđivanje i zaostavština. Zatim je ukazano da je članom 137. Zakona o vanparničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZVP) propisano da rješenje o nasljeđivanju ili legatu vezuje učesnike koji su učestvovali u postupku raspravljanja zaostavštine ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. Osnovni sud je naveo da nasljednopravni zahtjev treba razlikovati od tužbe, koja pripada oglašenim nasljednicima pojedinih prava i stvari iz zaostavštine. Učesnici ostavinskog postupka, kako je sud istakao, mogu i po pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju u parnici isticati zahtjeve za utvrđivanje prava vlasništva po drugim osnovima nezavisno od prava na nasljeđivanje. Osnovni sud je naveo da se rješenjem o nasljeđivanju kao deklaratornim rješenjem utvrđuje samo pravo vlasništva po osnovu naslijeđa. U konkretnom slučaju, kako je sud ukazao, tužbom se implicira da se radi o stvarnopravnom zahtjevu. U vezi s tim je pojašnjeno da tužiteljica ne obara presumpciju istinitosti sadržaja rješenja o nasljeđivanju i da tužba nije upravljena na korekciju rješenja o nasljeđivanju. Osnovni sud je zaključio da tužiteljica u parničnom postupku može tražiti utvrđenje suvlasništva i suposjeda na spornim nekretninama koje predstavljaju ostavinsku masu njenog pokojnog supruga. Osnovni sud je naveo da je članom 157. stav

2. Zakona o nasljeđivanju propisano da se odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra odricanjem od naslijeđa jer se takvo odricanje smatra izjavom o ustupanju svog nasljednog dijela. Takvu izjavu, kako je sud naveo, zakon normira kao pozitivnu, a ne negativnu nasljedničku izjavu. Na osnovanost tužbenog zahtjeva, prema procjeni suda, nije od utjecaja to što je tužiteljica u ostavinskom postupku iza pokojnog supruga dala nasljednu izjavu kojom se prihvatila nasljednog dijela i ustupila ga drugom nasljedniku. Naime, sud je ukazao da je tužiteljica na taj način raspolagala nasljednim dijelom koji joj je pripadao kao zakonskoj nasljednici prvog nasljednog reda. S obzirom na navedeno, sud je zaključio da tužiteljici, po osnovu stjecanja u braku, u skladu s odredbama člana 270. stav 5. i člana 272. stav 1. Porodičnog zakona (u daljnjem tekstu: PZ) pripada ½ dijela spornih nekretnina.

11. Presudom Okružnog suda broj 78 0 P 030770 20 Gž od 18. maja 2020. godine apelanticina žalba je odbijena i prvostepena presuda potvrđena. U obrazloženju, Okružni sud je ponovio stavove iz prvostepene presude i u skladu s tim odbio apelanticine žalbene navode. Prema ocjeni suda, apelanticino pozivanje na pravni stav iz Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud FBiH) broj 070-O-Rev-08-000268 od 31. marta 2009. godine nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost osporene presude zato što se radi o drugačijem činjeničnom stanju i pravnom osnovu.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 78 0 P 030770 20 Rev od 20. jula 2021. godine apelanticina revizija je odbijena. U obrazloženju, Vrhovni sud je naveo da svaki učesnik u ostavinskom postupku, nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju, može tužbom tražiti stvar koja je bila predmet zaostavštine ako se tužbeni zahtjev zasniva na pravu vlasništva ili nekom drugom pravnom osnovu nezavisno od prava na naslijeđe ili legat. Rješenje o nasljeđivanju, kako je ukazano, vezuje stranke samo u pogledu prava na naslijeđe, a ne i u pogledu imovinskopravnog zahtjeva nekog od učesnika ostavinskog postupka koji je ovlašten da traži priznanje tog prava ukoliko smatra da ima vlasničko pravo na stvari koja je predmet zaostavštine, bez obzira na izjavu u ostavinskom postupku kao nasljednika. Vrhovni sud je ukazao da je ostaviočev bračni supružnik ovlašten da i nakon pravomoćno okončanog ostavinskog postupka, u kojem je učestvovao i u kojem nije postavio zahtjev za izdvajanje imovine po osnovu bračne tekovine iz zaostavštine, traži priznanje prava vlasništva na zaostavštini po osnovu stjecanja u bračnoj zajednici. Vrhovni sud je ukazao da je to pravo stvarnopravne prirode i da ne zastarijeva. Zatim je istaknuto da pravomoćno ostavinsko rješenje obavezuje nasljednike u ostavinskom postupku u smislu člana 137. ZVP-a samo u odnosu na nasljednopravne, ali ne i na stvarnopravne zahtjeve prema zaostavštini. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da je izjava ostaviočevog bračnog supružnika kojom se prihvatio nasljednog dijela i ustupio ga drugom nasljedniku punovažna u odnosu na dio imovine koji predstavlja zaostavštinu ostavioca. Takva izjava, kako je sud naveo, ne proizvodi pravno djelovanje u odnosu na imovinu ostaviočevog bračnog supružnika koja je stečena tokom braka jer ta imovina ne čini zaostavštinu ostavioca. Vrhovni sud je naveo da se apelantica neosnovano poziva na Presudu Okružnog suda broj 78 0 P 006185 12 Gž od 3. decembra 2012. godine zato što je zasnovana na drugačijoj činjeničnoj i pravnoj situaciji, pa je neuporediva s apelanticinim slučajem.

IV.Apelacijaa)Navodi iz apelacije

13. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelantica navodi da su osporene odluke rezultat proizvoljne primjene Zakona o nasljeđivanju i ZVP-a. U prilog tome, apelantica ukazuje da sudovi nisu cijenili činjenicu da je tužiteljica u ostavinskom postupku iza svog pokojnog supruga raspolagala svojom imovinom tako što je dala neopozivu nasljedničku izjavu kojom se odrekla svoje imovine i ustupila je drugom licu, a pri tome nije zahtijevala izdvajanje dijela ostavine. Dalje navodi da tužiteljici nije priznato pravo da takav zahtjev ostvaruje u parnici, pa ga stoga ne može isticati nakon pravomoćnosti rješenja o nasljeđivanju. Ukazuje da pravomoćnost rješenja o nasljeđivanju sprečava tužiteljicu da podnese zahtjev za izdvajanje nekretnina iz već raspravljene zaostavštine. Apelantica ističe da sporne nekretnine nisu više u imovini apelanticinog supruga, već da su njena imovina. Ukazuje da konkretni tužbeni zahtjev nije ni mogao biti upravljen prema njoj jer nije ni bila učesnik u ostavinskom postupku koji je proveden nakon smrti tužiteljicinog pokojnog supruga. Apelantica stoga smatra da su redovni sudovi narušili pravnu sigurnost i povjerenje u pravni poredak. U vezi s tim, apelantica ukazuje na stav iz Presude Vrhovnog suda FBiH broj 070-0-Rev-08-

000268 od 31. marta 2009. godine da „stranka koja u ostavinskom postupku nije zahtijevala izdvajanje dijela ostavine u smislu člana 35. Zakona o nasljeđivanju, pa joj shodno tome nije priznato pravo da takav zahtjev ostvaruje u parnici, ne može taj zahtjev isticati nakon pravosnažnosti rješenja o nasljeđivanju“. Navodi da je isti stav potvrđen i Presudom Vrhovnog suda FBiH broj 63 0 P 032506 19 Rev od 5. novembra 2020. godine. Također se pozvala i na stav iz Presude Okružnog suda broj 78 0 P 006185 12 Gž od 3. decembra 2012. godine.b)Odgovori na apelaciju

14. Vrhovni sud navodi da u cijelosti ostaje pri činjeničnim i pravnim zaključcima iz konačne odluke. Ističe da apelantici nisu povrijeđena prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom. Smatra da apelantica nije ponudila relevantne argumente kojima bi dokazala osnovanost apelacije. Stoga predlaže da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.

15. Okružni sud i Osnovni sud navode da u cijelosti ostaju pri razlozima datim u obrazloženjima svojih odluka.

16. Tužiteljica navodi da presudom Vrhovnog suda nisu povrijeđena prava na koja se apelantica pozvala. Ukazuje da pravni sistem Bosne i Hercegovine nije jedinstven, te da odluke sudova u Federaciji Bosne i Hercegovine ne mogu biti osnov za usvajanje apelacije. V.Relevantni propisi

17. Zakon o nasljeđivanju („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 1/09, 55/09 – ispravka, 91/16 i 82/19) u relevantnom dijelu glasi:

Član 157.

Sadržina izjave o odricanju od nasljeđa (1) Odricanje od nasljeđa ne može biti djelimično ni pod uvjetima. (2) Odricanje u korist određenog nasljednika ne smatra se kao odricanje od nasljeđa. Ovakvo odricanje se smatra kao izjava o ustupanju svog nasljednog dijela.

18. Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08, 63/14 i 56/19 – odluka USRS)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 54/02, 41/08 i 63/14) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka i kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 270. stav (5) (5) Imovina koju su bračni supružnici stekli radom tokom bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine, čine zajedničku imovinu.

2. Dioba zajedničke imovine bračnih supružnika

Član 272. stav (1) (1) Svakome od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine.

19. Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09, 91/16, 16/23 i 27/24)

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o vanparničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 36/09 i 91/16) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 137.

Pravosnažno rješenje o nasljeđivanju ili legatu vezuje učesnike koji su učestvovali u postupku rasprave zaostavštine, ukoliko im nije priznato pravo da svoj zahtjev ostvaruju u parnici. VI.Dopustivost i meritum

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda, te da nije očigledno (prima facie ) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelantica smatra da joj je u parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi: Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

25. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi saglasni u zaključku da je osnovan tužbeni zahtjev za utvrđenje da sporne nekretnine predstavljaju zajedničku imovinu koju su tužiteljica i njen pokojni suprug stekli tokom njihovog braka. Kako proizlazi iz obrazloženja presude Vrhovnog suda, na osnovanost tužbenog zahtjeva nema utjecaja činjenica da je tužiteljica u ostavinskom postupku koji je proveden nakon smrti njenog supruga prihvatila svoj nasljedni dio i ustupila ga svom sinu, tj. apelanticinom suprugu. Ustavni sud zapaža da je u tom ostavinskom postupku raspravljena zaostavština koja je po zakonu pripadala svim zakonskim nasljednicima, shodno njihovim nasljednim dijelovima. Dakle, u odnosu na tužiteljicu raspravljen je samo dio imovine, ali ne u kontekstu njene bračne stečevine koja, prema obrazloženju Vrhovnog suda, ne predstavlja zaostavštinu njenog pokojnog supruga. Ustavni sud zapaža da su se sudovi prilikom odlučenja pozvali na relevantne odredbe Zakona o nasljeđivanju, PZ-a i ZVP-a, te da su dali jasne i dovoljne razloge zbog čega je tužiteljicin tužbeni zahtjev osnovan. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno apelanticinim navodima, u svojim odlukama dali odgovarajuća obrazloženja, odnosno dovoljne i relevantne razloge koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim niti očigledno nerazumnim.

26. U odnosu na apelanticinu tvrdnju o narušavanju načela pravne sigurnosti te, u vezi s tim, pozivanja na odluke Vrhovnog suda FBiH i Okružnog suda, Ustavni sud ukazuje da je postojanje suprotnih sudskih odluka karakteristika pravnih sistema koji se zasnivaju na mreži sudećih i žalbenih sudova s nadležnošću na određenoj teritoriji. Takve razlike se mogu javiti u okviru istog suda. Ovo se, samo po sebi, ne može smatrati suprotnim Konvenciji (vidi Evropski sud, Santos Pinto protiv Portugala, predstavka broj 39005/04, stav 41, od 20. maja 2008. godine i Tudor Tudor protiv Rumunije, predstavka broj 21911/03, stav 29, od 24. marta 2009. godine). Kriteriji kojima se sud rukovodi prilikom ocjene da li su protivrječne odluke različitih domaćih sudova koji su odlučivali u posljednjoj instanci u saglasnosti s pravom na pravično suđenje prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije sastoji se u utvrđivanju da li postoje „duboke i dugotrajne razlike“ u sudskoj praksi domaćih sudova, da li domaće pravo predviđa mehanizam za prevazilaženje tih razlika te da li se taj mehanizam primjenjuje i kakav je efekt te promjene (vidi Evropski sud, Svilengaćanin i drugi protiv Srbije, predstavka broj 50104/10 i dr., presuda od 12. januara 2021. godine, tačka 79).

27. Ustavni sud zapaža da apelantica uz apelaciju nije dostavila nijednu odluku na koju se pozvala. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su se sudovi izjasnili u odnosu na Presudu Vrhovnog suda broj 070-

O-Rev-08-000268 od 31. marta 2009. godine i Presudu Okružnog suda broj 78 0 P 006185 12 Gž od 3. decembra 2012. godine, te ukazali da se u tim predmetima radilo o drugačijim činjeničnim i pravnim pitanjima. Iako apelantica nije dostavila ni Presudu Vrhovnog suda FBiH broj 63 0 P 032506 19 Rev od 5. novembra 2020. godine, Ustavni sud ukazuje da se u tom predmetu raspravljalo da li određene nekretnine ulaze u diobenu masu i da li će biti predmet diobe u vanparničnom postupku. Dakle, ni u tom predmetu se ne radi o istim činjeničnim i pravnim pitanjima kao u konkretnom predmetu, pa Ustavni sud smatra da je apelanticino pozivanje na tu odluku neosnovano (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1273/21 od 19. maja 2021. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Shodno tome, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom slučaju ne proizlazi ništa što bi ukazalo da postoje „dugotrajne i duboke“ razlike u relevantnoj praksi Vrhovnog suda po konkretnom pravnom pitanju i da okolnosti konkretnog slučaja ne ukazuju na kršenje načela pravne sigurnosti.

28. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ostali navodi

29. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da je apelantica tvrdnju o povredi tih prava zasnovala na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje, koje je Ustavni sud analizirao i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je apelanticino pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Također, apelantica nije dostavila dokaze koji bi mogli učiniti vjerovatnim da je diskriminirana niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. Zbog toga Ustavni sud neće posebno ispitivati te navode. VII.Zaključak

30. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su sudovi u osporenim odlukama dali jasna i relevantna obrazloženja kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredbi, te kada nema ničega što ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o meritumu u predmetu AP-3418/21 (J. Č.) | Sudska praksa | Aktio