Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3587/22 (AD "RUBIN" Kruševac)

Odluka donesena 11. 06. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3587/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

11. 06. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 11. juna 2026. godine, u predmetu broj AP-3587/22, rješavajući apelaciju AD „RUBIN“ iz Kruševca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija AD „RUBIN“ iz Kruševca podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 253455 22 Rev od 7. jula 2022. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. AD „RUBIN“ iz Kruševca (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Galiba Hrvačić-Karačić advokat iz Sarajeva, podnio je 16. septembra 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 253455 22 Rev od 7. jula 2022. godine i presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 253455 21 Pž2 od 4. marta 2022. godine. Apelant je 20. oktobra 2025. godine urgirao donošenje odluke o apelaciji.

2. Apelant je podnio tužbu protiv Kantona Sarajevo, Ministarstva privrede Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) radi isplate i predaje u posjed. Apelant je tužbenim zahtjevom tražio da sud obaveže tuženog da mu na ime izgubljene koristi zbog nemogućnosti korištenja poslovnog prostora u Sarajevu (u daljnjem tekstu: sporni prostor) isplati određeni iznos, preda u posjed sporni prostor te da mu naknadi troškove postupka.

3. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 253455 20 Ps2 od 24. septembra 2021. godine, koja je donesena u ponovnom postupku, obavezan je tuženi da apelantu na ime izgubljene koristi isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka (stav I izreke). Odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev da mu tuženi za određeni iznos isplati zakonsku zateznu kamatu za precizirani period (stav II izreke), dok je primljeno na znanje povlačenje zahtjeva u odnosu na predaju u posjed spornog prostora (stav III izreke).

4. U obrazloženju presude sud je naveo da je apelant bio vlasnik spornog prostora od 1980. godine, kao i da je povukao zahtjev za predaju u posjed prostora budući da od 20. februara 2018. godine nije više vlasnik spornog prostora. Dalje, sud je utvrdio da je tuženi sporni prostor izdavao preduzeću PP „Vindex“ Sarajevo u periodu od 15. maja 1996. godine do 24. maja 1999. godine, kada je raskinuo ugovor. Također, utvrđeno je da je tuženi rješenjem od 20. septembra 2004. godine utvrdio postojanje apelantovog prava na spornom prostoru koji mu nije predat u posjed. Pored toga, apelant je vodio postupak protiv PP „Vindex“ Sarajevo radi predaje u posjed spornog prostora, koji postupak je okončan povlačenjem tužbe. Općinski sud je ukazao na odredbe čl. 154, 155. i 189. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kojima su propisane osnove odgovornosti za štetu i pravo oštećenog na naknadu štete i izmakle koristi. Dalje, sud je naveo da je tuženi u utuženom periodu koristio sporni prostor, odnosno da apelant ima pravo da od tuženog traži naknadu izgubljene koristi na ime upotrebe spornog prostora jer u spornom periodu nije mogao koristiti niti izdavati sporni prostor trećim licima i ubirati zakupninu. Visinu potraživanje sud je utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je obračun izvršio u visini tržišne zakupnine koja se plaćala za takve prostore u vrijeme donošenja sudske odluke. Sud je odluku o troškovima postupka utemeljio na čl. 383. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), advokatskoj tarifi i uspjehu stranaka u postupku.

5. Kantonalni sud je presudom broj 65 0 Ps 253455 21 Pž2 od 4. marta 2022. godine usvojio žalbu tuženog i preinačio prvostepenu presudu u stavu I izreke, tako što je apelantov tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Apelant je obavezan da tuženom naknadi troškove postupka, dok je u pogledu odluke iz st. II i III izreke prvostepena presuda ostala neizmijenjena. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo. U vezi s tim, sud je naveo da apelant, u skladu sa odredbama čl. 7. i 123. ZPP-a, nije dokazao da je u radnjama organa tuženog bilo nezakonitog postupanja. Dakle, apelant nije dokazao da postoji uzročna veza između postupanja organa tuženog i nastale štete, niti da postoji umanjenje njegove imovine. Također, ostala je nedokazana činjenica postojanja apelantove namjere da sporni prostor izdaje pod zakup, kao i činjenice da je po redovnom toku stvari mogao ostvariti dobit koju potražuje. S obzirom da nije dokazao da je upotrebom spornog prostora tuženi ostvario korist, Kantonalni sud je zaključio da apelantu ne pripada naknada štete ni u skladu sa odredbom člana 219. ZOO. Pored navedenog, Kantonalni sud je istakao da se izmakla dobit nije mogla obračunati na osnovu trenutnih podataka koje je vještak koristio sa Internet stranica u nedostatku podataka za utuženi period. Sud je odluku o troškovima postupka utemeljio na čl. 386. i 397. ZPP.

6. Vrhovni sud je presudom broj 65 0 Ps 253455 22 Rev od 7. jula 2022. godine odbio apelantovu reviziju. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je ponovio utvrđeno činjenično stanje i odlučenje nižestepenih sudova te je ukazao da je drugostepena presuda pravilna i zakonita. Vrhovni sud je ponovio zakonske pretpostavke koje trebaju biti ispunjene da bi došlo do odgovornosti za naknadu štete u vidu izmakle koristi. U vezi s tim, podržao zaključak drugostepenog suda da nije postojala izvjesnost da bi apelant, po redovnom toku stvari, ostvario korist u traženom iznosu, kao i da nema valjane pravne osnove po kojoj bi ta korist bila ostvarena. Ocijenio je neosnovanim prigovor da je tuženi, zbog propuštanja radnji za vraćanje u posjed spornog prostora, odgovoran za štetu koju je apelant pretrpio. Naime, kako je navedeno, u postupku nije utvrđena adekvatna uzročno-posljedična veza između štete i tuženikovog postupanja ili propusta, što je nužna pretpostavka pri utvrđivanju obaveza u pogledu naknade štete. Dakle, za ostvarivanje naknade po osnovu izmakle koristi nije dovoljno samo postojanje mogućnosti ostvarivanja koristi, već je potrebna namjera i izvjesnost ostvarivanja koristi. Obrazloženo je da takav zahtjev apelant ne može zasnivati samo na činjenici da mu tuženi nije predao u posjed sporni prostor. Vrhovni sud je istakao da prihvata stav drugostepenog suda da apelant nije dokazao pretpostavke za odštetnu odgovornost tuženog, odnosno da je pravilno primijenio materijalno pravo kada je preinačio prvostepenu presudu i odbio tužbeni zahtjev u cijelosti.

7. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da su Vrhovni i Kantonalni sud pogrešno primijenili relevantne propise. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da nije dokazao osnov za štetu, odnosno da ne postoji uzročno-posljedična veza između radnje tuženog i nastale štete.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).

10. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-

4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP-a, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja drugostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o apelantovom tužbenom zahtjevu budući da apelant nije dokazao postojanje uzročne veza između postupanja organa tuženog i nastale štete, odnosno da je upotrebom spornog prostora tuženi ostvario korist. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove navode, koje on ponavlja u apelaciji, i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3587/22 (AD "RUBIN" Kruševac) | Sudska praksa | Aktio