Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4394/21 („ONIPROM“ d.o.o. Goražde)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Isplata duga
- Proporcionalnost
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
- Izvršni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4394/21
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-4394/21 , rješavajući apelaciju „ONIPROM“ d.o.o. Goražde, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. člana stav (3) tačka h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ONIPROM“ d.o.o. Goražde podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Ip 039875 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ONIPROM“ d.o.o. Goražde podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 Ip 039875 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ONIPROM“ d.o.o. Goražde (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miralem Porobić, advokat iz Tuzle, podnio je 24. decembra 2021. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenja Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 Ip 039875 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine. Apelant je 25. januara 2022. godine urgirao donošenje odluke u njegovom predmetu jer je Općinski sud u Goraždu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) odredio prvo ročište za prodaju spornih nekretnina.
2. Ustavni sud je odlukom o privremenoj mjeri broj AP-4394/21 od 26. januara 2022. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbio apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere.
3. „ZiraatBank BH“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tražitelj izvršenja) je Općinskom sudu podnio prijedlog za izvršenje na apelantovim nekretninama, na osnovu preciziranih ugovora o zasnivanju hipoteka (u daljnjem tekstu: sporni ugovori o hipoteci), kao izvršne isprave, radi naplate duga. Općinski sud je rješenjem broj 45 0 Ip 039875 20 Ip od 18. februara 2020. godine odredio predloženo izvršenje.
4. Rješenjem Općinskog suda broj 45 0 Ip 039875 20 Ip od 30. jula 2021. godine, djelimično je usvojen apelantov prigovor i obustavljen postupak izvršenja u dijelu potraživanja glavnog duga u iznosu od 1.092,03 KM (stav I izreke). Rješenjem je ostavljeno na snazi rješenje o izvršenju u dijelu glavnog duga u iznosu od 2.431.641,29 KM, sa pripadajućom zateznom kamatom od 31. jula 2017. godine pa do isplate i troškovima izvršnog postupka (stav II izreke). U preostalom dijelu apelantov prigovor je odbijen (stav III izreke).
5. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je spornim ugovorima o hipoteci apelant pristao da se podvrgne neposrednom prinudnom izvršenju bez odlaganja na spornim nekretninama radi osiguranja cjelokupnog potraživanja tražitelja izvršenja iz ugovora o poslovnoj saradnji i njegovog aneksa. Dalje je naveo da su kasnije na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji zaključeni ugovori o kreditu. Općinski sud je ukazao da sporni ugovori o hipoteci predstavljaju izvršnu ispravu u smislu člana 23. stav 1. tačka 3) Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP) i člana 90. Zakona o notarima FBiH. Također je ukazao da apelant osporava zakonitost spornih ugovora o hipoteci navodima da su potpisani bez priložene punomoći, da ne postoji ovjera pečatom tražitelja izvršenja, kao i da su zaključeni na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, a ne na osnovu ugovora o kreditu. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da navedeni prigovori nisu prigovori koji se mogu isticati u postupku izvršenja shodno članu 47. stav 1. tačka 1) - 10) ZIP-a i da sporni ugovori o hipoteci nisu ukinuti, poništeni, preinačeni ili na neki drugi način stavljeni van snage. Općinski sud je naveo da je na osnovu nalaza vještaka finansijske struke utvrdio da je apelant, po osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, dužan tražitelju izvršenja vratiti precizirani iznos, koji se sastoji od duga po osnovu glavnice, redovne kamate i zakonske zatezne kamate, te bankarske garancije. Također je utvrđeno da apelant duguje manji iznos nego što je tražitelj izvršenja tražio, pa je Općinski sud obustavio izvršenje za iznos naveden u stavu I izreke rješenja. Općinski sud je također ocijenio neosnovanim apelantov prigovor nalazu i mišljenju vještaka u pogledu obračuna kamata. U vezi s tim, obrazloženo je da je u nalazu i mišljenju vještak decidno naveo kako je izvršio obračun kamate. Istaknuto je da su zatezne kamate obračunate u visinama definiranim ugovorima o kreditima i nije utvrđena razlika između zatezne kamate koju je banka obračunala i izvršenog obračuna po osnovu oba ugovora o kreditima.
6. Rješenjem Kantonalnog suda broj 45 0 Ip 039875 21 Pž od 14. oktobra 2021. godine, djelomično je usvojena apelantova žalba i rješenje Općinskog suda preinačeno u stavu II izreke u dijelu koji se odnosi na pripadajuću zateznu kamata na glavno potraživanje koja se ima računati počev od 31. jula 2019. godine pa do isplate. U preostalom dijelu rješenje je potvrđeno.
7. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da tražitelj izvršenja nije dokazao visinu potraživanja i da ga treba uputiti na parnicu. U vezi s tim je obrazloženo da se ne radi o izvršenju koje se pokreće na osnovu vjerodostojne isprave, pa se ne mogu primijeniti odredbe iz člana 50. stav 4. ZIP-a. Dalje je obrazloženo da je visinu potraživanja utvrdio vještak finansijske struke koji je u svom nalazu jasno iznio od čega se potraživanje sastoji i na koji dan je utvrđeno. Istaknuto je da se radi o potraživanju u kojem je ugovorom utvrđena redovna kamata i zakonska zatezna kamata u slučaju kašnjenja sa isplatom. Stoga je zaključeno da se ukupna visina potraživanja u odnosu na zakonsku zateznu kamatu ne može utvrditi sve do donošenja rješenja o namirenju. Kantonalni sud je ukazao i da apelant nije dostavio bilo kakav dokaz da je nakon podnošenja prijedloga za izvršenje vršio uplate po osnovu odobrenih kredita, pri čemu redovno teče zakonska zatezna kamata za kašnjenje sa uplatama. Kantonalni sud je ocijenio neosnovanim apelantov prigovor da je izvršna isprava nepodobna za izvršenje zbog formalnih nedostataka, zato što apelant nije dostavio dokaz u pogledu nevaljanosti izvršne isprave. Zaključio je da je neosnovan žalbeni prigovor koji se odnosi na potraživanje po osnovu ugovora o garanciji. U vezi s tim obrazloženo je da je ugovorom o garanciji propisano da su njegovi instrumenti obezbjeđenja ugovoreni ugovorom o poslovnoj saradnji, na osnovu kojeg su zaključeni sporni ugovori o hipoteci na nekretninama na kojima se provodi izvršenje. Stoga je zaključeno da i navedeno potraživanje ulazi u ukupnu visinu potraživanja. S druge strane, Kantonalni sud je ocijenio osnovanim apelantov žalbeni navod koji se odnosi na datum početka računanja zakonske zatezne kamate na glavno potraživanje i preinačio rješenje prvostepenog suda u tom dijelu.
8. Postupajući po apelantovom prijedlogu, Kantonalni sud je rješenjem od 16. novembra 2021. godine, ispravio rješenje od 14. oktobra 2021. godine, tako da u izreci rješenja, umjesto „zateznu kamatu na glavno potraživanje koja se ima računati počev od 31.07.2019. godine pa do isplate“, treba stajati: „zateznu kamatu na glavno potraživanje koja se ima računati počev od 30.09.2020. godine pa do isplate“. Rješenje je ispravljeno i u dijelu obrazloženja na trećoj stranici gdje umjesto „zakonska zatezna kamata izračunata do 31.07.2019. godine“ treba da stoji „zakonska zatezna kamata izračunata do 30.09.2020. godine“. U preostalom dijelu, rješenje je ostalo neizmijenjeno.
9. Apelant navodi da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Naime, apelant smatra da sporni ugovori o hipoteci ne mogu biti valjani dokumenti na osnovu kojih se može pokrenuti izvršni postupak jer nisu ovjereni pečatom tražitelja izvršenja. Osim toga, ukazuje i da njima nije određen iznos kamate, niti je određen najviši iznos novčanog potraživanja po tom osnovu, pa se nisu stekli uslovi da se obračunata kamata može naplatiti u izvršnom postupku. Apelant također navodi da je u zemljišnim knjigama izvršen upis hipoteke na osnovu ugovora o poslovnoj saradnji, kojim je ugovorena niža kamatna stopa. Dalje navodi da su u rješenju o izvršenju navedene više ugovorene kamatne stope po ugovorima o kreditu, koji uopće nisu upisani u zemljišne knjige. Osim toga, ističe i da u z.k. ulošku spornih nekretnina nisu uneseni svi obavezni sadržaji hipoteke. Posebno ističe da u hipoteku nije upisan iznos sporednog potraživanja zakonske zatezne kamate, pa navedeno potraživanje ne može biti predmetom izvršenja po osnovu hipoteke. Apelant također ukazuje i da tražitelj izvršenja nije dostavio nijedan validan dokument iz kojeg bi se mogla utvrditi osnovanost visine potraživanja. Osim toga ukazuje i na veliku nesrazmjernost između vrijednosti spornih nekretnina i njegovog duga, pa bi njihovom prodajom bio doveden u izuzetno tešku materijalnu situaciju. Apelant smatra da je sud prekoračio svoja ovlaštenja kada je dozvolio da se naknadno prihvati naplata potraživanja tražitelja izvršenja po osnovu garancije. U vezi s tim ističe da takav zahtjev nije postavljen u prijedlogu za izvršenje niti je bankarska garancija navedena u spornim ugovorima o hipoteci. Osim toga, apelant ističe i da je u toku izvršnog postupka dostavio presude sudova iz drugog postupka u kojima je naglašeno da se ne može izvršiti naplata kamatne stope ako novčani iznos nije naznačen u hipoteci, a koje sudovi u konkretnom postupku nisu „komentarisali“.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom; (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
U odnosu na pravo na pravično suđenje
11. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
12. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem Kantonalnog suda se odlučivalo o apelantovoj žalbi u izvršnom postupku u kojem se odlučivalo o izvršenju na osnovu spornih ugovora o hipoteci. Navedeni ugovori su zaključeni kao osiguranje potraživanja tražitelja izvršenja u slučaju da apelant ne bude ispunjavao obaveze koje proističu iz ugovora o poslovnoj saradnji, koje je tražitelj izvršenja zaključio sa apelantom. Navedenim ugovorima su već bila definirana i prava i obaveze apelanta kao dužnika. Dakle, Ustavni sud ukazuje da u konkretnom izvršnom postupku nisu utvrđivana „nova građanska prava ili obaveze“, već da su ona već bila utvrđena navedenim ugovorima kao izvršnom ispravom (vidi Ustavni sud, odluka o dopustivosti broj AP-817/21 od 13. jula 2023. godine, tačka 13, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju apelant ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa je apelacija u tom dijelu ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
U odnosu na pravo na imovinu
13. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na imovinu zbog proizvoljne primjene prava, Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9., dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. U vezi sa navodima o kršenju prava na imovinu, Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju nesporno radi o miješanju u apelantovo pravo na imovinu koje je propisano „zakonom“. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da dosljedna primjena relevantnih odredaba ZIP-a kojom je propisan postupak naplate potraživanja tražitelja izvršenja nesumnjivo predstavlja legitiman cilj od javnog interesa (vidi mutatis mutandis Ustavni sud, odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2909/17 od 11. oktobra 2017. godine, tačka 33, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dalje, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije narušen ni princip proporcionalnosti između legitimnog cilja kojem se teži i apelantovog prava. Naime, Ustavni sud smatra da sprovođenjem zakona, u smislu da tražitelj izvršenja ima pravo da namiri svoje potraživanje iz vrijednosti založenih nekretnina, na apelanta, koji je dobrovoljno založio sporne nekretnine, nije stavljen pretjeran teret radi ostvarivanja zakonitog cilja. U pogledu apelantovih navoda kojim ukazuje na odluke redovnih sudova donesene u drugom postupku u kojima je naglašeno da se ne može izvršiti naplata kamatne stope ako novčani iznos nije naznačen u hipoteci, Ustavni sud konstatira da apelant te presude nije dostavio, pa se Ustavni sud ne može izjasniti o njima. Na osnovu svega navedenog, Ustavni sud smatra da je uspostavljena pravična ravnoteža između javnog interesa i apelantovog prava na imovinu i da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman