Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2199/22 (Bosna i Hercegovina)
Odluka donesena 26. 03. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Naknada štete
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2199/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
26. 03. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-2199/22, rješavajući apelaciju Bosne i Hercegovine, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Bosna i Hercegovina protiv Presude Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 034915 22 Gž od 6. aprila 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Bosna i Hercegovina (u daljnjem tekstu: apelantkinja), koju zastupa Pravobranilaštvo Bosne i Hercegovine, podnijela je 14. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 P 034915 22 Gž od 6. aprila 2022. godine i S1 3 P 034915 20 P od 10. decembra 2021. godine.
2. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 034915 20 P od 10. decembra 2021. godine obavezana je apelantkinja da M. K. (u daljnjem tekstu: tužilac) na ime naknade nematerijalne štete isplati novčani iznos od 19.000,00 KM, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da među parničnim strankama nije sporno da se protiv tužioca vodio krivični postupak, te da je on pravosnažno oslobođen optužbe za krivična djela za koja je optužen. Takođe, naveo je da je tužiocu u krivičnom postupku bio određen pritvor, te da mu je nakon ukidanja pritvora izrečena mjera zabrane napuštanja boravišta. U vezi s tim, sud je ukazao da je apelantkinja odgovorna za nematerijalnu štetu u vidu duševne boli i straha koju je tužilac pretrpio zbog određivanja pritvora i mjera zabrane u smislu odredbe člana 436. stav 1) tačka a) Zakona o krivičnom postupku BiH, u vezi s odredbom člana 200. Zakona o obligacionim odnosima. Pri tome, ukazao je da je prilikom odmjeravanja visine nematerijalne štete sud imao u vidu vrijeme trajanja pritvora i mjere zabrane napuštanja boravišta, težinu krivičnog djela, te činjenicu da je postupak bio medijski praćen, kao i tužiočeve lične i porodične prilike.
3. Presudom Suda BiH broj S1 3 P 034915 22 Gž od 6. aprila 2022. godine odbijena je apelantkinjina žalba i potvrđena je prvostepena presuda. Sud BiH je u obrazloženju presude naveo da su neosnovani apelantkinjini navodi da tužilac nije dokazao visinu nematerijalne štete. U vezi s tim, ukazao je da tužiocu kao licu koje je lišeno slobode u krivičnom postupku koji je rezultovao oslobađajućom presudom pripada pravo na naknadu nematerijalne štete. Pri tome, istakao je da za odluku o visini nematerijalne štete dovoljno primijeniti Orijentacione kriterijume usvojene na Panelu za usaglašavanje sudske prakse od 17. marta 2016. godine. Naime, sud je pojasnio da je iznos od 100,00 KM orijentacioni kriterijum za naknadu nematerijalne štete zbog neosnovanog lišenja slobode za dan trajanja pritvora, te da taj iznos predstavlja adekvatnu satisfakciju. S obzirom na to da je tužilac bio u pritvoru 89 dana, sud je zaključio da mu pripada naknada u iznosu od 8.900,00 KM. Pri tome, naveo je da ni tužilac niti apelantkinja nisu dokazivali da je tužilac pretrpio štetu u iznosu koji je viši ili manji od iznosa predviđenog orijentacionim kriterijumom. Nadalje, Sud BiH je naveo da, suprotno apelantkinjinim navodima, tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete zbog izrečenih mjera zabrane napuštanja boravišta, tzv. kućnog pritvora. Pri tome, istakao je da iznos štete ne može biti jednak iznosu koji se dosuđuje za boravak u pritvorskoj jedinici. Naime, sud je pojasnio da se ograničenje slobode u tom slučaju sprovodi u stanu osumnjičenog, dakle u komfornijem okruženju, u kojem postoji mogućnost ostvarivanja porodičnih i socijalnih kontakata. Takođe, naveo je da na visinu štete utiče broj policijskih provjera u stanu osumnjičenog, da li se vrše dnevno, više puta tokom dana ili u drukčijim intervalima, te da li se osumnjičeni provjerava u određeno vrijeme. Imajući u vidu da su policijski organi tužioca provjeravali jednom dnevno i bez određenog vremena provjeravanja, sud je zaključio da je adekvatna satisfakcija za dan trajanja navedene mjere zabrane iznos od 60,00 KM. S obzirom na to da su mjere zabrane napuštanja boravišta trajale 181 dan, sud je zaključio da tužiocu po tom osnovu pripada naknada nematerijalne štete u iznosu od 10.860,00 KM.
4. Apelantkinja se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U suštini, apelantkinja ponavlja navode koje je iznosila i tokom postupka pred redovnim sudovima, te smatra da su redovni sudovi pri donošenju osporenih odluka pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili relevantne propise. Naročito ističe da tužilac nije proveo dokaze kojim bi dokazao iznos nematerijalne štete koju je pretrpio zbog određivanja pritvora. Apelantkinja smatra da izrečene mjere zabrane napuštanja boravišta (kućni pritvor) ne mogu biti osnov za dosuđivanje nematerijalne štete.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
6. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
b) Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
7. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud primjećuje da je apelantkinja nositeljica javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-39/03 od 27. februara 2004. godine, tač. 14. i 15, i AP-
3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba), ali ne i Evropske konvencije. Međutim, primjenjivi standardi su isti.
9. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema sopstvenoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili relevantne propise. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao relevantne razloge za svoje odlučenje kako u pogledu utvrđenih činjenica tako i u pogledu primjene prava, zbog čega se ne može reći da su takva utvrđenja proizvoljna ili očigledno nerazumna. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je taj sud dovoljno i jasno obrazložio da tužilac ima pravo na naknadu nematerijalne štete koju je pretrpio zbog neopravdanog lišavanja slobode i određivanja mjera zabrane napuštanja boravišta, te jasno obrazložio na osnovu čega je utvrdio visinu štete (vidi tač. 2. i 3. ove odluke). Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi u više navrata razmatrao pitanja određivanja naknade nematerijalne štete zbog neosnovanog lišavanja slobode i određivanja mjera zabrane i da nije utvrdio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2655/19 od 21. aprila 2021. godine, tačka 36, dostupna na www.ustavnisud.ba). Takođe, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je u odnosu na osporene odluke prekršena neka druga procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na apelantkinjinu štetu, niti je apelantkinja pružila dokaze iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Apelantkinja se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
12. Imajući u vidu sve navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie ) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman