Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/22 (S. A.)

Odluka donesena 26. 03. 2026.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kolektivni ugovor
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1620/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

26. 03. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednica Valerija Galić i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. marta 2026. godine, u predmetu broj AP-1620/22, rješavajući apelaciju Sanele Alijagić, na osnovu člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/

24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Sanele Alijagić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 362655 22 Rev od 1. februara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Sanela Alijagić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 10. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 362655 22 Rev od 1. februara 2022. godine.

2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 362655 13 Rs od 18. augusta 2015. godine obavezan je tuženi „Raiffeisen Bank“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) da apelantici isplati jubilarnu nagradu u iznosu preciziranom u izreci presude. U preostalom dijelu odbijen je apelanticin zahtjev kojim je tražila isplatu razlike plaće s naknadom za minuli rad, razliku naknade za godišnje odmore, naknadu za odvojeni život, te uplatu razlike obaveznih doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje. Odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Općinski sud je u obrazloženju naveo da je apelantica zaposlenica tuženog i da je po zanimanju diplomirani ekonomista. Zatim je navedeno da su odredbama člana 26. Kolektivnog ugovora za granu finansija (u daljnjem tekstu: GKU) sva radna mjesta razvrstana po grupama složenosti poslova, njihovoj vrsti i značaju, pa je, između ostalog, propisano da je za VI grupu i ostale grupe potreban sedmi stepen školske spreme. Međutim, prema zaključku suda, apelantica nije dokazala da radno mjesto na kojem je bila raspoređena spada u VI grupu i ostale grupe složenosti poslova iz člana 26. GKU-a.

3. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 362655 16 Rsž od 8. septembra 2021. godine apelanticina žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u odnosu na naknadu za godišnji odmor tako što je tuženi obavezan da joj isplati razliku naknade za godišnji odmor za 2010, 2011, 2012. i 2013. godinu u iznosima preciziranim u izreci presude. Također, žalba tuženog je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka tako što je apelantica obavezana da tuženom nadoknadi troškove postupka. U preostalom dijelu žalbe su odbijene kao neosnovane i prvostepena presuda potvrđena. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je pravilno odbijen apelanticin zahtjev za isplatu razlike plaća s naknadom za minuli rad i uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje.

4. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 362655 22 Rev od 1. februara 2022. godine apelanticina revizija je odbijena. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da je apelantica u toku postupka tvrdila da joj prema članu 26. GKU-a pripada plaća koja se obračunava po najvišem koeficijentu 4,00 jer posjeduje VII stepen stručne spreme. Vrhovni sud je naveo sve poslove koje je apelantica obavljala kod tuženog. Zatim je ukazano da je odredbama člana 26. st. 1. i 2. GKU-a propisano da ako nema zakonskih smetnji, poslodavac može rasporediti zaposlenika na poslove s višim ili nižim stepenom školske spreme od one koju ima, pri čemu kod rasporeda na poslove s nižom spremom zaposlenik mora dati pismenu saglasnost. Također je ukazano da je članom 68. Zakona o radu propisano da se plaća zaposlenika utvrđuje kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu i ugovorom o radu. Sud je ocijenio neosnovanim apelanticine navode da su nižestepeni sudovi povrijedili načelo povoljnosti iz člana 3. stav 3. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: OKU) jer visinu plaće nisu utvrdili neposrednom primjenom odredbi GKU-a. Vrhovni sud je ukazao da se prema članu 26. stav 5. GKU-a razrada poslova u okviru grupa poslova utvrđuje pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih ovim ugovorom. Pri tome je naglašeno da za primjenu člana 26. GKU-a kao najpovoljnijeg prava u smislu člana 3. stav 3. OKU-a nije bilo dovoljno utvrditi samo apelanticinu stručnu spremu kao zaposlenika, već je ona bila dužna dokazati u koju grupu složenosti spadaju poslovi koje je obavljala kod tuženog. Vrhovni sud je istakao da to što tuženi svojim pravilnikom o radu nije razradio poslove u okviru propisanih grupa ne oslobađa apelanticu obaveze da dokaže da poslovi koje je obavljala spadaju u grupu po čijem koeficijentu zahtijeva isplatu razlike plaća. Stoga se, kako je sud zaključio, na takav apelanticin zahtjev nije mogao neposredno primijeniti član 26. GKU-a, odnosno koeficijent 4,00 koji je propisan za ostale grupe poslova. Vrhovni sud je istakao da je apelantica potpisivanjem ugovora o radu i njihovih aneksa dala pismenu saglasnost da obavlja poslove radnog mjesta za koje se traži i srednja školska sprema, pa je stoga mogla i morala znati da obavlja poslove koji po svojoj složenosti odgovaraju toj stručnoj spremi i ne spadaju u najsloženiju grupu iz GKU-a.

5. Apelantica se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu odredbi GKU-a i OKU-a. Navodi da spada u VI grupu i ostale grupe poslova, te da se njen koeficijent složenosti poslova kreće od 3,00 do 4,00. Ističe da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada u odnosu na nju nije utvrdio povoljniji koeficijent složenosti poslova. Dalje je ukazala da nije dala pismenu saglasnost da bude raspoređena na radno mjesto za koje se traži niža stručna sprema od one koju ona ima. Također je navela da prilikom zaključivanja ugovora o radu nije upoznata s grupom složenosti poslova na koju se raspoređuje. Navela je da je u utuženom periodu obavljala posao za koji se zahtijeva visoka stručna sprema i koji se u svemu poklapa sa VI grupom i ostalim grupama.

6. Prilikom razmatranja dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, kao i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, tačka 27), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

10. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje kojima apelantica, u suštini, osporava primjenu relevantnih propisa, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelanticinih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao jasne i dovoljne razloge za zaključak da apelantica nije dokazala kojoj grupi složenosti poslova pripadaju poslovi koje je obavljala kod tuženog, u smislu kategorizacije propisane odredbama člana 26. GKU-a. Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud razmotrio apelanticine prigovore, koje ponavlja u apelaciji, te jasno obrazložio zbog čega ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u postupku. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već razmatrao slična činjenična i pravna pitanja u odlukama koje su donesene protiv istog tuženog, te nije smatrao proizvoljnim zaključke redovnih sudova u vezi s primjenom relevantnih odredbi GKU-a (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP-2955/21 od 20. oktobra 2021. godine i AP-997/21 od 5. maja 2021. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). Osim toga, apelantica ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njenu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje. Apelantica se pozvala i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.

12. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

14. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1620/22 (S. A.) | Sudska praksa | Aktio