Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-309/22 (S.T.)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Državno vlasništvo
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-309/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-309/22, rješavajući apelaciju S. T. na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija S. T., podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 081665 21 Gž od 15. juna 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. S. T. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Breze, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 28. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 41 0 P 081665 21 Rev od 7. decembra 2021. godine i presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 081665 21 Gž od 15. juna 2021. godine.
2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-3227/21 od 5. oktobra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 7. decembra 2021. godine apelantova revizija odbačena kao nedopuštena, i da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. Presudom Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 081665 19 P od 1. decembra 2020. godine odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev radi utvrđivanja prava vlasništva na dijelu nekretnine pobliže označenoj kao u stavu 1. izreke presude (u daljnjem tekstu: sporna nekretnina) na osnovu dosjelosti. Stavom drugim izreke apelant je obavezan da tuženoj Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) naknadi troškove postupka u iznosu kao u izreci presude.
4. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je apelant 31. decembra 2019. godine podnio tužbu protiv tužene radi utvrđivanja da je dosjelošću stekao pravo vlasništva na spornoj nekretnini. Sud je utvrdio da je sporna nekretnina u zemljišnoj knjizi označena kao šuma 5 klase i da je kao vlasnik upisana tužena sa dijelom 1/1. Također je kao nesporno utvrđeno da je apelant vodio upravni postupak za priznavanje prava vlasništva na spornoj nekretnini, ali da navedeni postupak nije nikada okončan i da nikada nije doneseno nikakvo rješenje kojim bi se apelantu priznalo pravo vlasništva na spornoj nekretnini uzurpacijom. Nadalje iz stanja spisa proizlazi da je na apelantov prijedlog provedeno vještačenje koje je proveo stalni sudski vještak geodetske struke. Prema nalazu vještaka, na koji parnične stranke nisu imale primjedbi, sporna nekretnina je oduvijek bila šuma na kojoj postoji objekat. Sud je nalaz vještaka prihvatio kao objektivan i sačinjen u skladu sa pravilima struke. Općinski sud je ukazao, da je članom 58. st. 1. i st. 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), propisano kako i kada se može steći pravo vlasništva po osnovu dosjelosti. Također je ukazao da je članom 32. stav 3. Zakona o šumama propisano da se pravo vlasništva nad državnim šumama i šumskim zemljištem ne može steći njegovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog, odnosno dosjelošću (protokom vremena). Imajući sve navedeno kao i činjenicu da apelant nikada nije bio upisan kao posjednik sporne nekretnine što je utvrđeno vještačenjem vještaka, Općinski sud je odlučio kao u izreci presude.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 081665 21 Gž od 15. juna 2021. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena presuda prvostepenog suda. Kantonalni sud je obrazložio da je prvostepeni sud, suprotno apelantovim navodima, shodno članu 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), dao ocjenu svih izvedenih dokaza koji su od odlučnog značaja te ukazao da nije povrijeđeno apelantovo pravo na obrazloženu odluku. Ukazao je da je prvostepeni sud za ovakvu svoju odluku dao jasne, logične i uvjerljive razloge koje je u potpunosti prihvatio. Kantonalni sud je odbio apelantove žalbene navode u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava, odredbe člana 32. stav 3. Zakona o šumama. Ocijenio je neosnovanim apelantove navode da je prvostepeni sud bio dužan primijeniti odredbe Zakona o uzurpacijama. Obrazložio je da iz utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da upravni postupak za priznavanje prava vlasništva na spornoj nekretnini nikad nije okončan i da organ uprave nikada nije donio rješenje kojim bi se apelantu priznalo pravo vlasništva na uzurpiranoj nekretnini. To, po ocjeni suda, potvrđuje zaključak da se u konkretnom slučaju radi o zemljištu na kojem nikako nije bilo moguće steći vlasnička prava. Prema tome, s obzirom na status (državno vlasništvo) i karakter sporne nekretnine (šuma), sud je smatrao neosnovanim apelantove žalbene navode o tome da je prvostepeni sud u konkretnoj pravnoj stvari pogrešno primijenio materijalno pravo.
6. Vrhovni sud je rješenjem broj 41 0 P 081665 21 Rev od 7. decembra 2021. godine reviziju odbacio primjenom odredbe člana 247. st. (1) i (5) ZPP, jer je vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ispod cenzusa propisanog odredbom člana 237. st. (2) citiranog zakona, i jer ne sadrži razloge za izuzetnu dopustivost u smislu člana 237. st. (3) ZPP. Apelacioni navodi
7. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
8. Apelant je naveo da se povreda prava na pravično suđenje ogleda u pogledu proizvoljne primjene materijalnog prava i prava na obrazloženu odluku suda, kao segmenta prava na pravično suđenje. U vezi s tim smatra pogrešnim stav suda, da činjenica da nije doneseno rješenje u upravnom postupku pokrenutom radi uzurpacije sporne nekretnine, ne dokazuje da se radi o zemljištu na kojem nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću, jer se, kako ističe, radi o pretpostavci na kojoj je taj sud zasnovao svoju odluku. Također smatra da se osporena presuda temelji na proizvoljnoj ocjeni dokaza, jer sporna nekretnina nikada nije bila šuma, jer je većim dijelom ograđena, u naravi dijelom livada, dijelom voćnjak na kojoj je sagrađena i mala vikendica. Također ističe da se osporena presuda temelji na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Zakona o šumama. U vezi s tim smatra da je sud bio dužan primijeniti odredbe Zakona o uzurpaciji, koji postupak je pokrenut ali nije okončan rješenjem nadležnog organa. Dalje navodi da mu je povrijeđeno pravo na imovinu koje pravo mu je povrijeđeno odbijanjem tužbenog zahtjeva. Navode o zabrani diskriminacije apelant dovodi u vezu sa povredom prava na pravično suđenje i prava na imovinu. Relevantni propisi
9. Zakon o šumama („Službene novine ZE-DO Kantona“, broj 8/2013, 4/14 – OUS FBiH, 1/15 i 5/21) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. stav 3. (3) Pravo vlasništva nad državnim šumama i šumskim zemljištem ne može se steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog, odnosno dosjelošću (protokom vremena).
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
11. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
12. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
14. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj ocjeni dokaza i proizvoljnoj primjeni prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira članak II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
15. Osim toga, pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje i ono obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke. Naime, nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku već moraju odgovoriti na one argumente koji su ključni i odlučujući za donošenje odluke. Do koje mjere se ova obaveza davanja obrazloženja primjenjuje može biti različita zavisno od prirode odluke. (vidi, npr. Evropski sud, Petrović i drugi protiv Crne Gore, presuda od 17. jula 2018. godine, predstavka broj 18116/15, tačka 41, i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-81/21 od 2. novembra 2022. godine, stav 23, s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
16. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženju osporenih odluka, uz pozivanje na relevantne odredbe Zakona o šumama i ZSP, dali detaljne, jasne i relevantne razloge zašto je neosnovan apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje da je stekao pravo vlasništva nad spornoj nekretnini koju u naravi čini šuma i šumsko zemljište u državnoj svojini, nad kojom bez obzira na period korištenja apelant nije mogao steći pravo vlasništva dosjelošću. Stoga, Ustavni sud smatra da je sudovi svoje zaključke zasnovali na utvrđenim činjenicama i relevantnim propisima i to na način koji se ne može ocijeniti proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“. Također, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
17. Apelant navodi da je osporenom odlukom prekršena i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i pravom na imovinu. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da član 14. Evropske konvencije nije nezavisan nego ima važnu ulogu u nadopunjavanju ostalih odredbi Evropske konvencije i njenih protokola (vidi Evropski sud, Oreščanin protiv Hrvatske, odluka od 7. februara 2023. godine, predstavke br. 19544/15 i 44792/16, tačka 21). Imajući u vidu prethodna razmatranja Ustavnog suda, kao i činjenicu da apelant nije dostavio nikakav dokaz koji bi mogao učiniti vjerovatnim da je u postupku diskriminisan po nekom od zabranjenih osnova u vezi sa uživanjem prava iz Evropske konvencije, niti da to proizlazi iz predočenih dokumenata, Ustavni sud ove navode neće razmatrati.
18. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
20. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman