Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-491/22 (Tuzlanski kanton)
Odluka donesena 15. 12. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pasivna legitimacija
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Javna vlast
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-491/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 12. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 15. decembra 2025. godine, u predmetu broj AP-491/22, rješavajući apelaciju Tuzlanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Tuzlanskog kantona podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 161860 21 Gž3 od 13. jula 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Tuzlanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo Tuzla, podnio je 8. februara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 161860 21 Rev od 18. novembra 2021. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 161860 21 Gž3 od 13. jula 2021. godine i presude Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 161860 20 P3 od 19. oktobra 2020. godine.
2. Ustavni sud je prethodno, Odlukom o dopustivosti broj AP-3323/21 od 3. novembra 2021. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odbacio kao preuranjenu, između ostalih, i apelaciju AP-
3507/21 koju je apelant podnio protiv osporene presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 18. novembra 2021. godine apelantova revizija odbačena iz formalnih razloga, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u konkretnoj pravnoj stvari.
3. M. V., F. D., A. D. i E. H. (u daljnjem tekstu: tužitelji) su podnijeli tužbu protiv apelanta radi naknade materijalne i nematerijalne štete zbog smrti bliskog srodnika. Konačno preciziranim tužbenim zahtjevom tužitelji su tražili da im apelant – Ministarstvo unutrašnjih poslova, zbog činjenice da je propustio preduzeti obavezne radnje u cilju sprječavanja M. J. da izvrši teško ubistvo bliske srodnice tužitelja, isplati određene iznose na ime materijalne i nematerijalne štete sa pripadajućim kamatama i troškovima postupka.
4. Općinski sud je, postupajući u ponovnom postupku, donio presudu broj 32 0 P 161860 20 P3 od 19. oktobra 2020. godine kojom je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja i obavezao apelanta da tužiteljima isplati precizirani novčani iznos i naknadi troškove postupka. U obrazloženju presude sud je naveo da se u augustu 2010. godine desilo ubistvo, tako što je M. J. provalio vrata stana i ubio blisku srodnicu apelanata. Naime, kritične noći srodnica apelanata je obavijestila policiju da se M. J. nalazi ispred njenog stana u koji pokušava ući. Policija je ubrzo došla na adresu ali nije uspjela da savlada i onesposobi M. J. koji je policijskim službenicima prvo zaprijetio, a poslije i zapucao prema njima, nakon čega je uspio provaliti u stan i ubiti srodnicu tužitelja. Sud je utvrdio da su u stanu sa ubijenom bile još tri osobe, te da se M. J. sam nalazio u stubištu u vrijeme poduzimanja radnji obijanja i provaljivanja u stan. Također, utvrđeno je da policijski službenici pokušavali, ali da nisu uspjeli uspostaviti kontrolu nad M. J. i spriječiti ubistvo srodnice tužitelja. Dalje, sud je ukazao na odredbe čl. 154, 172, 193. i 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kojima je regulisan institut naknade štete. Također, sud je ukazao na odredbe čl. 10, 27. i 29. Zakona o policijskim službenicima TK (u daljnjem tekstu: ZPS), odredbe člana 8. Zakona o unutrašnjim poslovima TK (u daljnjem tekstu: ZOUP TK) i odredbe čl. 4, 12. i 13 Pravilnika o upotrebi sile (u daljnjem tekstu: Pravilnik) kojima je propisana nadležnost MUP-a i način upotrebe sile od strane policijskih službenika.
5. Sud je zaključio da su tužitelji dokazali da je apelant odgovoran za štetu koju je prouzrokovao njegov organ prilikom vršenja svojih funkcija. Naime, sud je utvrdio da policijski službenici nisu upotrijebili silu-vatreno oružje, odnosno propustili su da koriste hemijska sredstva ili službene pse u cilju zaštite života ljudi-srodnice tužitelja. U vezi s tim, sud je zaključio da između nastale štete i propusta na strani policijskih službenika postoji uzročno-posljedična veza, odnosno odgovornost apelanta shodno odredbi člana 172. stav 1. u vezi sa članom 154. ZOO. Visinu nematerijalne štete sud je odredio u skladu sa odredbom čl. 200. i 201. ZOO, te okolnostima štetnog događaja i orjentacionim kriterijima za određivanje novčane naknade. Visinu materijalne štete sud je odredio u skladu sa odredbama čl. 189. i 193. ZOO, te priloženim potvrdama troškova dženaze. Također, sud je odbio kao neosnovan apelantov prigovor nedostatka pasivne legitimacije, kao i prigovor zastare potraživanja. Ovo iz razloga što je odredbama ZOUP TK i ZPS propisano ko je u obavezi da štiti živote ljudi, odnosno što su tužitelji blagovremeno podnijeli tužbu u skladu sa odredbom člana 376. ZOO. Odluku o troškovima postupka sud je donio primjenom odredbi čl. 386, 387. i 396. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Advokatskom tarifom i uspjehom stranaka u sporu.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 161860 21 Gž3 od 13. jula 2021. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Kantonalni sud je prihvatio razloge prvostepenog suda, kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i primijenjene materijalnog prava. Naročito je ukazao da su tužitelji dokazali postojanje uzročno posljedične veze između nečinjenja policijskih službenika i prouzrokovane štete – smrti bliske srodnice tužitelja. Sud je istakao da okolnost što M. J. nije bio u vidnom polju policijskih službenika ne isključuje mogućnost pružanja pomoći ubijenoj i postupanju u skladu sa Pravilnikom. Ovo posebno imajući u vidu uloga policijskih službenika u vezi zaštite prava na život i drugih prava i sloboda građana, zbog čega je u konkretnom slučaju bilo neophodno upotrijebiti sredstva sile. Sud je ocijenio neosnovanim apelantove navode da se sve dešavalo u kratkom periodu, iz razloga što je najveći prioritet policijskih službenika da djeluju brzo i efikasno u akcijama spašavanja života ljudi. S obzirom da su policijski službenici propustili da poduzmu sve zakonom propisane mjere u cilju zaštite života ubijene, apelant je legitimisan da tužiteljima naknadi traženu štetu u skladu sa odredbama čl. 154. i 172. ZOO. Ovo tim prije ako se ima u vidu da je odredbom člana 8a. ZOUP TK propisano da su unutrašnji poslovi iz nadležnosti kantona zaštita života i imovine, kao i drugih prava i sloboda utvrđenih ustavima u BiH. Kantonalni sud je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da nije došlo do zastare potraživanja tužitelja, odnosno da je pravilno dosudio iznose na ime naknade materijalne i nematerijalne štete u skladu sa odredbama čl. 185. stav 1. i 201. stav 1. ZOO.
7. Vrhovni sud je rješenjem broj 32 0 P 161860 21 Rev od 18. novembra 2021. godine apelantovu reviziju odbacio kao nedozvoljenu primjenom člana 247. stav 4, u vezi sa članom 237. st. 2, 3. i 4. ZPP-a.
8. Apelant navodi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i pravo iz člana 17. Evropske konvencije. U vezi s tim, apelant u suštini ponavlja navode koje je iznosio u postupku u kojem su donesene osporene odluke. Tvrdi da redovni sudovi nisu pravilno cijenili izvedene dokaze, odnosno da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeni relevantni propisi. Smatra da su sudovi pogrešno zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja, odnosno da je ponašanje policijskih službenika u direktnoj uzročno posljedičnoj vezi sa stradanjem srodnice tužitelja.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud konstatira da je apelant nosilac javne vlasti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 39/03 od 27. februara 2004. godine i AP 3444/19 od 7. aprila 2021. godine, tačka 28, objavljene na www.ustavnisud.ba). Međutim primjenjivi standardi su isti.
11. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03 ).
12. U vezi sa apelantovim navodima koji se u suštini tiču ocjene dokaza i utvrđenog činjeničnog stanja, te primjene materijalnog prava, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine) dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi, Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. sa daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. 42. do 45. sa daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).
13. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pozivajući se na relevantne odredbe ZPS, ZOO, ZPP-a i Pravilnika, u obrazloženju osporenih odluka dali dovoljna i relevantna obrazloženja kako o činjeničnim, tako i o pravnim zaključcima, zbog čega se ne može zaključiti da su takva utvrđenja proizvoljna ili „očigledno nerazumna“. Naročito, Ustavni sud ukazuje da je Kantonalni sud u potpunosti prihvatio kao pravilna obrazloženja prvostepenog suda u pogledu primjene materijalnog prava prilikom odlučivanja o tužbenom zahtjevu tužitelja. Pri tome su sudovi detaljno obrazložili postojanje uzročno posljedične veze između nečinjenja policijskih službenika i prouzrokovane štete, a time i apelantove pasivne legitimacije u konkretnoj pravnoj stvari (vidi tač. 5. i 6. odluke). Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili sve apelantove navode i dali odgovore na sva ključna pitanja relevantna za odlučivanje u konkretnoj pravnoj stvari. Osim toga, apelant ne navodi, niti Ustavni sud zapaža da je u provedenom postupku prekršena neka procesna garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine na njegovu štetu. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje. Osim toga, apelant se pozvao i na kršenje prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njegovo pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće. Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman