Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1345/22 (M.R.)
Odluka donesena 22. 01. 2026.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1345/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
22. 01. 2026.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 23. januara 2026. godine, u predmetu broj AP-
1345/22, rješavajući apelaciju M. R., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela M. R. protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 024402 20 Uvp od 26. januara 2022. godine zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. R. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Banje Luke podnijela je 18. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 024402 20 Uvp od 26. januara 2022. godine.
2. Rješenjem Odjeljenja za prostorno uređenje Grada Banja Luka (u daljnjem tekstu: prvostepeni organ) od 27. decembra 2018. godine investitorima „Aragosta Invest“ d.o.o. Banja Luka i N. A. (u daljnjem tekstu: investitori) izdata je naknadna građevinska dozvola za kolektivni stambeno-poslovni objekat (u daljnjem tekstu: sporni objekat). Rješenjem Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju (u daljnjem tekstu: drugostepeni organ) broj 15.03-360-31/19 od 13. februara 2019. godine odbijena je žalba B. R. (u daljnjem tekstu: apelantkinjin prednik) podnesena protiv rješenja prvostepenog organa.
3. Presudom Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 024402 19 U od 22. maja 2020. godine odbijena je apelantkinjina tužba podnesena protiv rješenja drugostepenog organa. Okružni sud je u obrazloženju ukazao da se u obrazloženju prvostepenog rješenja navodi da je podnesen zahtjev za legalizaciju spornog objekta, povodom čega je održana rasprava pred prvostepenim organom. Dalje je ukazao da su na raspravi P. V. i apelantkinjin prednik dali izjave kao suvlasnici susjednog dvojnog objekta. Naime, P. V. je izjavio da je saglasan s izdavanjem naknadne građevinske dozvole, dok je apelantkinjin prednik izjavio da se protivi izdavanju jer sporni objekat pozicijom i dimenzijama ugrožava životni prostor njegovog objekta. Prvostepeni organ je na raspravi konstatovao da iz geodetskog snimka proizlazi da je na sredini parcele, koja je u suposjedu i suvlasništvu P. V. i apelantkinjinog prednika, postavljena ograda, tako da dijeli dvorište na dva dijela, između jedinica dvojnog objekta. Stoga je prvostepeni organ zaključio da svaki od navedenih suvlasnika koristi dio parcele koji pripada njegovoj jedinici dvojnog objekta, tj. P. V. koristi zapadni dio parcele koji se nalazi do spornog objekta, a apelantkinjin prednik istočni dio parcele koja ne graniči sa spornim objektom. Okružni sud je ukazao da je prvostepeni organ konstatovao i to da sporni objekat nema negativnih uticaja na funkcionisanje susjednog objekta, te da samo povremeno projektuje sjenu zapadnoj strani susjednog objekta.
4. Okružni sud je naglasio da se upravni postupak legalizacije spornog objekta vodio po odredbama Zakona o legalizaciji bespravno izgrađenih objekata iz 2018. godine (u daljnjem tekstu: Zakon o legalizaciji). U skladu s odredbama tog zakona, kako je obrazloženo, a po zahtjevu investitora, izdati su i naknadni lokacijski uslovi, kao i prvostepeno rješenje o naknadnom izdavanju građevinske dozvole. Okružni sud je istakao da su investitori po pozivu prvostepenog organa dostavili svu dokumentaciju na osnovu koje se dozvola izdaje, shodno odredbi člana 6. stav 3. Zakona o legalizaciji. U vezi s apelantkinjinim navodima da njen prednik nije učestvovao u postupku izdavanja lokacijskih uslova, Okružni sud je istakao da oni nisu od uticaja na pravilno rješavanje ove upravne stvari. Naime, članom 59. stav 1. Zakona o uređenju prostora i građenju, kako je istaknuto, propisano je da su lokacijski uslovi tehnički stručni dokument koji određuje uslove za projektovanje i građenje i nisu upravni akt. Dakle, zainteresovana lica, u konkretnom slučaju apelantkinja, nemaju zakonsko uporište za učestvovanje u postupku izdavanja lokacijskih uslova. Okružni sud je istakao da apelantkinja zaštitu svojih prava ostvaruje u postupku izdavanja građevinske dozvole, koja je upravni akt, pa kako je apelantkinjin prednik učestvovao na raspravi koja je prethodila donošenju prvostepenog rješenja, to mu je neosporno data mogućnost da svoje interese zaštiti. Okružni sud je istakao i da je apelantkinjin prednik u toku postupka tvrdio da su organi uprave pogrešno utvrdili odstupanje horizontalnih gabarita spornog objekta, površine objekta, te daljinu između tog objekta i susjednog objekta. Međutim, Okružni sud je konstatovao da za ta odstupanja, nasuprot odstupanju koja su utvrdili službeni organi, nema dokaza. Stoga je Okružni sud poklonio vjeru zvaničnoj dokumentaciji dostavljenoj u spis, a koja je sačinjena od ovlašćenih i licenciranih pravnih lica. U vezi s udaljenošću spornog objekta od objekta koji je u svojini apelantkinje, Okružni sud je ukazao da se u tužbi navodi udaljenost od cijelog dvojnog objekta, iako je vlasnik zapadnog dijela objekta, koji graniči sa spornim objektom, dao saglasnost, zbog čega se ti navodi ne mogu uzeti u obzir pri odlučivanju. Okružni sud je naglasio da je apelantkinjin objekat od spornog objekta udaljen i za cijelu širinu zapadnog dijela objekta, zbog čega je sporna udaljenost u granicama zakonom dozvoljene u urbanom naselju. U pogledu koeficijenta izgrađenosti propisanog čl. 31. i 32. Pravilnika o opštim pravilima urbanističke regulacije i parcelacije, a za koji je apelantkinja tvrdila da je prekoračen, Okružni sud je istakao da apelantkinja te navode nije potkrijepila dokazima. Okružni sud je naglasio da apelantkinja ničim nije dokazala da joj sporni objekat ometa mirno uživanje imovine zaštićeno članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).
5. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 U 024402 20 Uvp od 26. januara 2022. godine odbijen je apelantkinjin zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. Vrhovni sud je u obrazloženju istakao da imajući u vidu da je P. V., koji je vlasnik zapadnog dijela objekta koji graniči sa spornim objektom, dao saglasnost za legalizaciju objekta, nisu od odlučujućeg uticaja apelantkinjini prigovori u pogledu udaljenosti spornog objekta od susjednog objekta, a takođe ni u pogledu koeficijenta izgrađenosti. Vrhovni sud je takođe istakao da je pravilna konstatacija Okružnog suda da činjenica da je površina povučene etaže veća od površine definisane prvobitnim urbanističko-tehničkim uslovima i lokacijskim uslovima iz 2012. godine ne može da bude razlog za uvažavanje tužbe jer ti uslovi nisu bili predmet ocjene u toj upravnoj stvari. Vrhovni sud je obrazložio da su po novom zahtjevu investitora doneseni naknadni lokacijski uslovi u predmetu legalizacije spornog objekta u skladu sa Zakonom o legalizaciji, a što je postupak koji je bio predmet ocjene u ovom upravnom sporu. Vrhovni sud je istakao da je stoga bez uticaja apelantkinjino pozivanje na raniju presudu Okružnog suda, potvrđenu presudom Vrhovnog suda (koje su donesene u postupku izdavanja lokacijskih uslova iz 2012. godine i građevinske dozvole), kako je to i obrazloženo u pobijanoj presudi. Vrhovni sud je naglasio da apelantkinjin prigovor koji se odnosi na činjenicu da u određenom dijelu dana sporni objekat baca sjenu na zapadni dio susjednog objekta, a koji dio koristi P. V., ne može uticati na drugačije odlučivanje u toj upravnoj stvari. Shodno navedenom, Vrhovni sud je istakao da se ne može smatrati da je apelantkinja ometena u mirnom uživanju svoje imovine.
6. Apelantkinja smatra da su joj u konkretnom slučaju povrijeđeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi. Apelantkinja je istakla da Vrhovni sud nije pružio logično i uvjerljivo obrazloženje, već se u potpunosti oslonio na očigledno proizvoljnu ocjenu dokaza Okružnog suda. Pored toga, apelantkinja je istakla da smatra da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku jer je Okružni sud „poklonio vjeru zvaničnoj dokumentaciji dostavljenoj u spis“ tvrdeći da za odstupanja navedena u tužbi nema dokaza, iako je u tužbi detaljno ukazano na povredu zakona. Apelantkinja je istakla da joj Okružni sud nije omogućio da se izjasni na odgovore na tužbu na usmenoj raspravi. Naime, Okružni sud je „imao mogućnost“ da održi usmenu raspravu u skladu sa članom 25. Zakona o upravnim sporovima (iz koje proizlazi da sud može riješiti da održi usmenu raspravu zbog složenosti sporne stvari ili ako nađe da je to potrebno radi boljeg razjašnjenja stvari, ili u slučaju kad je neka od stranaka predložila da se rasprava održi). Apelantkinja je istakla i da Vrhovni sud u osporenoj odluci nije dao zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge iz kojih bi bilo vidljivo zašto je o istom pravnom pitanju koje je razmatrao u ranijem postupku odstupio od svoje prakse. Pored navedenog, apelantkinja je istakla da joj je povrijeđeno pravo na nesmetano uživanje imovine jer je sporni objekat izgrađen suprotno prostorno-planskoj dokumentaciji, u neposrednoj blizini njene kuće. Apelantkinja je istakla da „činjenica da u određenom dijelu dana sporni objekat baca sjenu na susjedni objekat“ upravo jest dokaz ometanja mirnog uživanja imovine.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud ima i apelacionu nadležnost nad pitanjima po ovom Ustavu, koja proističu iz presude svakog suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu da opravdaju tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43. i Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21. i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
9. Apelantkinja u suštini smatra da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi, te da joj je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.
10. Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Evropski sud utvrdio u svojoj praksi, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uslovima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantkinja na bilo koji način bila onemogućena da izloži svoj predmet, odnosno da iznese dokaznu građu. U odnosu na apelantkinjino pozivanje na član 25. Zakona o upravnim sporovima, Ustavni sud naglašava da je tom odredbom propisana samo mogućnost suda da u određenim slučajevima održi usmenu raspravu, što je u suštini diskreciono pravo suda. Stoga Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način doveden u pitanje princip ravnopravnosti stranaka.
11. Zatim, Ustavni sud podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“ te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao relevantne razloge za svoje odlučenje u pogledu primjene prava i utvrđenog činjeničnog stanja, zbog čega se ne može reći da je takvo obrazloženje proizvoljno ili „očigledno nerazumno“. Naime, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u svojoj presudi, koju je kao pravilnu i zakonitu potvrdio Vrhovni sud jasno i detaljno obrazložio zašto su apelantkinjini navodi neosnovani, tj. jasno ukazujući da iz dokaza proizlazi da zapadni dio dvojnog objekta koji graniči sa spornim objektom ne koristi apelantkinja, nego P. V., koji se nije protivio legalizaciji spornog objekta. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno ukazao da sporni objekat baca sjenu na zapadni dio susjednog objekta, te se ne može smatrati da je apelantkinja ometena u mirnom uživanju svoje imovine. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio i zašto pozivanje apelantkinje na ranije odluke suda ne mogu uticati na drugačiju odluku (vidi tačku 5. ove odluke). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava na pravično suđenje.
13. Takođe, apelantkinja se pozvala i na povredu prava na imovinu. Međutim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ništa ne ukazuje da je njeno pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ničega što ukazuje da apelantkinjini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ničega što ukazuje da ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie)neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman