Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1488/22 (J. S.)

Odluka donesena 19. 02. 2026.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Invalidnina
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Upravni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1488/22

Apelacija

Odluka o dopustivosti

19. 02. 2026.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nußberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 19. februara 2026. godine, u predmetu broj AP-1488/22, rješavajući apelacije Juse Seferagića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Juso Seferagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 007523 21 Uvp od 2. decembra 2021. godine;

Mevlida Tuzlak protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 013989 19 Uvp od 20. januara 2022. godine;

Đemila Muslić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 012621 19 Uvp 2 od 10. marta 2022. godine;

Jasmin Dizdarević protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 01 0 U 014880 19 Uvp od 3. marta 2022. godinezbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1488/22

1. Juso Seferagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Cazina, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 29. aprila 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 007523 21 Uvp od 2. decembra 2021. godine. AP-1790/22

2. Mevlida Tuzlak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 18. maja 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 013989 19 Uvp od 20. januara 2022. godine.

AP-2036/22

3. Đemila Muslić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnijela je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 012621 19 Uvp 2 od 10. marta 2022. godine.

AP-2037/22

4. Jasmin Dizdarević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bihaća, kojeg zastupa Hamdija Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 2. juna 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 01 0 U 014880 19 Uvp od 3. marta 2022. godine.

5. U postupcima koji su okončani osporenim presudama Vrhovnog suda odbijeni su, odnosno odbačeni zahtjevi apelanata za donošenje rješenja o priznavanju prava na ličnu, tj. porodičnu invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje.

6. Vrhovni sud je u obrazloženju osporenih presuda ukazao da su apelanti podnijeli pojedinačne zahtjeve radi usklađivanja ranije donesenih rješenja kojima su apelantima bila priznata navedena prava, s uvjerenjima organa uprave kojima je potvrđeno da se apelanti nalaze na evidenciji obračuna usklađene ali neisplaćene lične, tj. porodične invalidnine. Vrhovni sud je, u bitnom, istakao da navedena uvjerenja o određenim činjenicama iz službene evidencije, na koja su se apelanti pozvali u zahtjevima, u smislu člana 169. stav (1) Zakona o upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZUP), predstavljaju dokumentarne isprave, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njihovog izdavanja. Stoga je Vrhovni sud zaključio da samo uvjerenje ne predstavlja osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju prava. Naime, apelanti su trebali jasno precizirati o kakvom se usklađivanju radi, te na kojim dokazima i propisima to usklađivanje zasnivaju, a što oni nisu učinili. Osim toga, Vrhovni sud se u pojedinim odlukama pozvao i na odredbe člana 170. stav (2) ZUP-a, te ukazao da samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je ono podneseno kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari. Naime, ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju bi on sam pristupio utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije. Vrhovni sud je istakao da zbog toga samo uvjerenje ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenih s uvjerenjima na osnovu kojih su apelanti tražili priznavanje navedenih prava.

7. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1488/22.

8. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da su pogrešno primijenjene relevantne zakonske odredbe. Apelanti, između ostalog, navode da je Vrhovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe ZUP-a, te da je na taj način povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku. Također, apelanti u prilog svojim tvrdnjama dostavljaju odluke Vrhovnog suda donesene u drugim predmetima u kojima je taj sud uvažio zahtjeve tužilaca za vanredno preispitivanje sudske odluke.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

10. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

b) Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

11. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4)Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta mora utvrditi, između ostalog, i jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj praksi i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koja štiti Ustav Bosne i Hercegovine i te povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji s dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, Khudunts protiv Azerbejdžana, odluka od 26. februara 2019. godine, predstavka broj 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, predstavka broj 5503/02, tačka 21, i Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).

13. Apelanti, u suštini, smatraju da je u konkretnom slučaju proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi te da im je povrijeđeno pravo na ravnopravnost stranaka u postupku.

14. Ustavni sud podsjeća na to da princip ravnopravnosti stranaka podrazumijeva, kako je Evropski sud utvrdio u svojoj praksi, da objema stranama mora biti data razumna mogućnost izlaganja svog predmeta, uključujući i iznošenje dokazne građe, pod uvjetima koji ih ne stavljaju u znatno podređen položaj u odnosu na protivnika (vidi Evropski sud, Letinčić protiv Hrvatske, presuda od 3. maja 2016. godine, predstavka broj 7183/11, tačka 48). Imajući u vidu činjenice konkretnih predmeta, Ustavni sud iz raspoloživih dokumenata ne uočava da je apelantima na bilo koji način bilo onemogućeno da izlože svoj predmet, odnosno da iznesu dokaznu građu. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je u konkretnom slučaju na bilo koji način doveden u pitanje princip ravnopravnosti stranaka.

15. Ustavni sud zatim podsjeća da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ističe da ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te da stoga neće, prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije (kojem korespondira član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine), dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili „očigledno nerazumnim“ (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, predstavka broj 52871/13, tačka 23. s daljnjim referencama). Takvu praksu dosljedno slijedi i Ustavni sud u odnosu na odluke redovnih sudova (vidi, između ostalih, Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljenu na www.ustavnisud.ba).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe ZUP-a, u osporenim odlukama dao jasne i relevantne razloge za svoje odlučenje, a takva obrazloženja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud dao jasne razloge zbog kojih je zaključio da uvjerenja organa uprave ne predstavljaju osnov za donošenje novog rješenja o priznavanju konkretnih prava, odnosno da ne predstavljaju podoban dokaz za donošenje rješenja. Osim toga, Ustavni sud zapaža da su odlukama Vrhovnog suda, koje su apelanti dostavili uz apelacije i na koje se pozivaju, uvaženi zahtjevi za vanredno preispitivanje sudskih odluka u tim predmetima iz razloga koji se ne mogu dovesti u vezu s konkretnim predmetima (jer prvostepene odluke nisu obrazložene, odnosno jer tim odlukama nije odgovoreno na navode iz tužbe). S obzirom na to, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje prava apelanata na pravično suđenje. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim također nije utvrdio kršenje prava na pravično suđenje (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-1645/22 od 5. oktobra 2022. godine, AP-2993/21 od 20. oktobra 2021. godine i AP-728/22 od 19. i 20. januara 2023. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

17. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Ustavnog suda, kao i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da imaju „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ti navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1488/22 (J. S.) | Sudska praksa | Aktio