Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-153/22 (N.V.L.)
Odluka donesena 27. 11. 2025.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Ledi Bianku, Helen Keller, Marin Vukoja, Larisa Velić, Angelika Nußberger
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-153/22
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2025.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u sastavu: predsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednice Valerija Galić i Angelika Nussberger i sudije Helen Keller, Ledi Bianku, Marin Vukoja i Larisa Velić, na sjednici održanoj 27. novembra 2025. godine, u predmetu broj AP-153/22,rješavajući apelaciju N. V. L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, br. 94/14, 47/23 i 41/24), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija N. V. L. podnesena protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine broj 96 0 K 052108 21 Kž 7 od 13. oktobra 2021. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. N. V. L. (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u Kazneno-popravnom zavodu Foča, te kojeg zastupa advokat Dragan Oparnica iz Brčkog, podnio je 14. januara 2022. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Apelacionog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Apelacioni sud) broj 96 0 K 052108 21 Kž 7 od 13. oktobra 2021. godine i presude Osnovnog suda Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 96 0 K 052108 20 K od 22. aprila 2021. godine. Apelant je predložio i donošenje privremene mjere kojom se određuje prekidanje izdržavanja kazne zatvora utvrđene osporenom presudom Apelacionog suda od 13. oktobra 2021. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 K 052108 20 K od 22. aprila 2021. godine (u daljnjem tekstu: prvostepena presuda) apelant je oglašen krivim da je: na način opisan u tački 1. izreke presude počinio krivično djelo razbojništvo iz člana 283. stav (1) Krivičnog zakona Brčko distrikta Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ); na način opisan u tački 2. izreke presude počinio krivično djelo teška krađa iz člana 281. stav (1) KZ-a; te na način opisan u tački 3. izreke presude počinio krivično djelo teška krađa u pokušaju iz člana 281. stav (1) tačka 1. u vezi sa članom 28. KZ-a. Za navedena krivična djela apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od šest godina u koju mu se uračunava vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je apelant oslobođen plaćanja troškova krivičnog postupka, dok su oštećene R. Š. i S. L. upućene na parnicu sa svojim imovinsko pravnim zahtjevom.
3. Kada je u pitanju krivično djelo razbojništva, Osnovni sud je prihvatio kao istinit iskaz svjedokinje – oštećene R. Š. koja je opisala kako se kritični događaj desio. U odnosu na predmete koji su tom prilikom otuđeni, Osnovni sud je prihvatio iskaz svjedoka N. L. (sin oštećene) u čijoj se kući desilo razbojništvo. Utvrđeno je da se među tim predmetima nalazio i mobilni telefon precizirane marke i IMEI broja (u daljnjem tekstu: sporni mobitel), a na osnovu iskaza svjedoka S. J. je utvrdio da je apelant koristio sporni mobitel u preciziranom vremenskom periodu. Taj svjedok je svjedočio da je, na osnovu podataka preciziranog mobilnog operatera, utvrdio da su se u spornom mobitelu nalazila dva telefonska broja od kojih je jedan u označenom vremenskom periodu koristio apelant. Prihvaćen je kao istinit i iskaz svjedoka N. L. koji je izjavio da je koristio sporni mobitel mjesec dana prije izvršenog razbojništva na štetu njegove majke. Također je Osnovni sud prihvatio iskaze i svjedokinja D. Š. i I. B. koje su dale u istrazi, a koje su kontaktirale sa apelantom i navele da je on koristio mobilne telefonske aparate otuđene iz kuće N. L. S obzirom na navedeno je zaključeno da je apelant upotrebom sile protiv drugog lica oduzeo tuđe pokretnine s ciljem da sebi pribavi protivpravnu imovinsku korist, te da je krivično djelo izvršio sa direktnim umišljajem.
4. Presudom Apelacionog suda broj 96 0 K 052108 21 Kž 7 od 13. oktobra 2021. godine (u daljnjem tekstu: drugostepena presuda) je odbijena apelantova žalba a djelimično uvažena žalba apelantovog branioca pa je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke o kazni na način da je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine i 10 mjeseci u koju mu se uračunava i vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru. U preostalom dijelu je odlučeno da prvostepena presuda ostaje nepromijenjena.
5. U okviru žalbenog osnova koji se ticao tačke 1. izreke prvostepene presude, Apelacioni sud je istakao da je tačno da oštećena R. Š., s obzirom na svoju dob i položaj u kojem se nalazila kritične prilike, nije mogla identifikovati dvoje napadača koji su pretresali prostorije porodične kuće u kojoj živi. Međutim, ocijenio je neosnovanim tvrdnje odbrane da niti jedan provedeni dokaz ne dovodi apelanta u vezu sa počinjenjem tog krivičnog djela. Naime, iz izvještaja mobilnog operatera sud je utvrdio da je sporni mobitel jedan od mobilnih telefona i pokretnih stvari koje je apelant koristio nakon počinjenja krivičnog djela. Apelacioni sud je istakao da su u spornom mobitelu korištena dva telefonska broja, a da je analizom kontakata utvrđeno da je sa jednog od tih brojeva kontaktiran J. P. koji je potvrdio da ga je kontaktirao apelant i da je taj broj u apelantovom vlasništvu. Obrazloženo je da je i svjedok D. R. potvrdio da je za apelantove potrebe prevezao neke lične stvari, te da je apelant sa njim komunicirao sa preciziranog broja koji se prema listingu mobilnog operatera nalazio u spornom mobitelu. U svjetlu navedenog je istaknuto da nije tačno da se prvostepena odluka u tom dijelu temelji isključivo na činjenici posjedovanja spornog mobitela. Pri tome je ukazano da apelantova odbrana nije dala nikakvu argumentaciju koja bi ukazivala da je apelant do spornog mobitela došao na neki drugi način osim kao sudionik u počinjenju krivičnog djela razbojništva. Zbog toga je zaključeno da je pravilan zaključak Osnovnog suda da je upravo apelant jedan od počinilaca tog krivičnog djela.
6. Ustavni sud je 9. februara 2022. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP-153/21, kojom je odbijen kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere (dostupna na www.ustavnisud.ba).
7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Ističe da su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze i na taj način proizvoljno utvrdili odlučne činjenice i primijenili materijalno pravo. U suštini smatra da je oglašen krivim samo zato što je „navodno“ posjedovao sporni mobitel. Također je podnesen i zahtjev za donošenje privremene mjere na način opisan u tački 1. ove odluke.
8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c) i stav (4) Pravila Ustavnog suda.
9. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi: Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
10. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Abedin Smajić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 16. januara 2018. godine, predstavka broj 48657/16, tačka 43, i Khudunts protiv Azerbajdžana, presuda od 26. februara 2019. godine, broj predstavke 74628/16, tačka 32, te Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine, tačka 9, dostupna na www.ustavnisud.ba), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Dumlu protiv Turske, odluka od 20. aprila 2021. godine, predstavka broj 65159/17, tačka 27), kao i kada se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava (vidi, Evropski sud, Spasoje Lukić i drugi protiv Bosne i Hercegovine, odluka o dopustivosti od 18. novembra 2008. godine, predstavka broj 34379/03).
12. Osim toga Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog i Ustavnog suda, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu. Ali, istovremeno, imaju obavezu obrazložiti svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Ayetullah AY protiv Turske, presuda od 27. oktobra 2020. godine, predstavke br. 29084/07 i 1191/08, tačka 155, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP-5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
13. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno i jasno obrazložili na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio krivično djelo razbojništva. Suprotno apelantovoj tvrdnji, Ustavni sud ističe da se apelantova krivica za to krivično djelo ne temelji isključivo na činjenici samog posjedovanja spornog mobitela na šta je ujedno ukazano i u obrazloženju osporene drugostepene presude. Naime, redovni sudovi su u obrazloženjima osporenih odluka na jasan način obrazložili da je apelant sporni mobitel koristio neposredno nakon izvršenja krivičnog djela razbojništva. Takav zaključak redovnih sudova proizlazi kako iz izvedenih materijalnih dokaza – podataka mobilnog operatera pribavljenih temeljem sudske naredbe, kao i iskaza svjedoka koje su dali u istrazi i na glavnom pretresu (vidi, tač. 3. i 5. ove odluke). Dakle, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašli iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da apelantovo nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini, ne može samo po sebi dovesti do zaključka o proizvoljnosti u utvrđenju činjenica i primjeni prava. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da ne postoji bilo šta što bi ukazalo na kršenje apelantovog prava na pravično suđenje.
14. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda koji bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Mirsad Ćeman