Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/23 (R. S. i drugi)

Odluka donesena 30. 05. 2024.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Protek roka
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Radni spor
  • Kolektivni ugovor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Seada Palavrić, Ledi Bianku, Helen Keller, Angelika Nußberger

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2662/23

Apelacija

Odluka o meritumu

30. 05. 2024.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP-2662/23, rješavajući apelaciju Razije Sedić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka c), člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ br. 94/14 i 47/23), u sastavu:

Valerija Galić, predsjednica Mirsad Ćeman, potpredsjednik Helen Keller, potpredsjednica Seada Palavrić, sutkinja Angelika Nußberger, sutkinja Ledi Bianku, sudija na sjednici održanoj 30. maja 2024. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Razije Sedić, Senade Hrenovica, Alme Osmanagić, Mirsade Kozica, Mihnete Brbutović i Esme Salkić.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u predmetu koji je pravomoćno okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 479812 22 Rev od 7. februara 2023. godine.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da apelanticama Raziji Sedić, Senadi Hrenovica, Almi Osmanagić, Mirsadi Kozica, Mihneti Brbutović i Esmi Salkić isplati iznos od po 950,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u prethodno navedenom roku od najkasnije tri mjeseca obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Razije Sedić, Senade Hrenovica, Alme Osmanagić, Mirsade Kozica, Mihnete Brbutović i Esme Salkić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 479812 22 Rev od 7. februara 2023.

godine u odnosu na ostale aspekte prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Fatima Ćurevac i Sifa Ahmetagić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 479812 22 Rev od 7. februara 2023.

godine zbog proteka roka za podnošenje apelacije.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Razija Sedić, Fatima Ćurevac, Senada Hrenovica, Alma Osmanagić, Mirsada Kozica, Mihneta Brbutović, Sifa Ahmetagić i Esma Salkić (u daljnjem tekstu: apelantice), sve iz Sarajeva, koje zastupa Adnan Novo, advokat iz Sarajeva, podnijele su 2. juna 2023. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 479812 22 Rev od 7. februara 2023. godine, Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 479812 18 Rsž od 13. jula 2022. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Rs 479812 17 Rs 2 od 3. novembra 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda i tuženog Postbank BiH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo – u stečaju (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 25. septembra 2023. godine da dostave odgovore na apelaciju. Pozvani sudovi su u periodu od 28. septembra do 3. oktobra 2023. godine dostavili odgovor na apelaciju. Tuženi nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

3. Odgovori sudova su 27. oktobra 2023. godine dostavljeni punomoćniku tuženog radi eventualnog izjašnjenja koje nije dostavljeno u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelantice i tužilac Fazlagić su tužbom od 3. januara 2015. godine pokrenuli radni spor protiv tuženog radi isplate razlike osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za period od 3. januara 2012. godine do 31. augusta 2013. godine, te uplatu doprinosa na ime PIO na iznos razlike plaće. Općinski sud je Presudom broj 65 0 Rs 479812 17 Rs 2 od 3. novembra 2017. godine u cijelosti odbio tužbeni zahtjev apelantica, te je istovremeno usvojio tužbeni zahtjev tužioca Fazlagića. Iz navoda tužbe proizlazi da su apelantice i tužilac Fazlagić bili zaposlenici tuženog do 31. augusta 2013. godine, kada im je radni odnos prestao zbog otvaranja likvidacionog postupka nad tuženim. Apelantice i tužilac Fazlagić su tužbene navode zasnivali na tvrdnjama da im tuženi, u relevantnom periodu, nije isplatio plaće, u skladu sa čl. 25. i 26. Kolektivnog ugovora za oblast finansija (u daljnjem tekstu: GKU). Tokom trajanja postupka nad imovinom tuženog otvoren je stečajni postupak. Općinski sud je proveo obiman dokazni postupak uvidom u materijalne dokaze, uz provođenje vještačenja iz oblasti ekonomske struke na okolnosti visine razlike isplaćenih plaća i osnovnih plaća uvećanih za minuli rad za relevantni period, u skladu sa čl. 25. i 26. GKU. Međutim, i pored velikog broja provedenih dokaza, Općinski sud je obrazložio da je samo tužilac Fazlagić dokazao osnovanost tužbenog zahtjeva, dok se za apelantice nije moglo sa sigurnošću utvrditi kojoj grupi složenosti poslova pripadaju njihova radna mjesta.

6. U vezi s tim, Općinski sud je obrazložio da apelantice imaju visoku odnosno srednju školsku spremu i da su sve kod tuženog obavljale poslove stručnog saradnika. Obrazloženo je da su apelantice novim ugovorima o radu iz 2010. godine prihvatile ponuđena radna mjesta, a za obavljanje tih poslova, prema aktima tuženog, predviđena je visoka ili srednja školska sprema. Obrazloženo je da apelantice koje su posjedovale visoku školsku spremu potražuju obračun plaće po koeficijentu 2,75, koji je maksimalan iz IV grupe složenosti poslova prema GKU. Istovremeno, kako je obrazloženo, apelantice sa srednjom stručnom spremom zatražile su obračun plaće prema minimalnom koeficijentu iz IV grupe složenosti poslova 2,50, odnosno 2,05 iz III grupe složenosti poslova prema GKU. Dalje je obrazloženo da je tužilac Fazlagić., koji je sa srednjom stručnom spremom obavljao poslove recepcionara, zatražio obračun plaće prema minimalnom koeficijentu iz III grupe, odnosno 1,70. Općinski sud je obrazložio da se ni iz ugovora o radu iz 2010. godine nije moglo utvrditi kojoj grupi složenosti poslova pripadaju radna mjesta apelantica. U vezi s tim, obrazloženo je da u ugovorima o radu nije naznačena ni stručna sprema apelantica da bi, eventualno, taj parametar mogao biti relevantan za razvrstavanje u traženu grupu složenosti poslova, što je potrebno za utvrđivanje maksimalnih koeficijenata iz III i IV grupe složenosti poslova prema GKU. Dalje je navedeno da sud nije mogao utvrditi ni da li bi apelanticama pripadalo pravo na obračun prema koeficijentima iz nalaza vještaka, kada se uzme u obzir da odredbe GKU garantiraju minimum prava radnicima, a takav stav je zauzela sudska praksa. Općinski sud je naveo da je samo poslodavac ovlašten da odredi koeficijent složenosti poslova zaposlenika, i to internim aktima u odgovarajućoj proceduri, uz učešće sindikata ili vijeća zaposlenika. Obrazloženo je da je u takvim okolnostima zadatak suda da primijeni pravo, a ne da u vezi s tim pitanjem utvrđuje činjenice. Takav stav je zauzeo Vrhovni sud u predmetu broj 65 0 Rs 367681 17 Rev od 19. septembra 2017. godine.

7. Kantonalni sud je Presudom broj 65 0 Rs 479812 Rsž od 13. jula 2022. godine žalbe parničnih stranaka odbio i prvostepenu presudu potvrdio. Obrazloženo je da je prvostepeni sud, u skladu sa čl. 8. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izveo pravilan zaključak da apelantice nisu dokazale visinu plaće koja bi im pripadala po traženom koeficijentu u skladu s GKU. Navedeno je da apelantice nisu dokazale ni visinu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje jer su doprinosi obračunati na plaću prema koeficijentima koje je predložio punomoćnik apelantica.

8. Vrhovni sud je Presudom broj 65 0 Rs 779812 22 Rev od 7. februara 2023. godio odbacio revizije apelantica Fatime Ćurevac i Sife Ahmetagić, dok je revizije ostalih apelantica odbio. U vezi s neosnovanošću revizija, obrazloženo je da je sud prilikom odlučenja imao u vidu pravni stav objavljen u Biltenu sudske prakse Vrhovnog suda broj 1-2/2016, prema kojem se koeficijent složenosti poslova utvrđuje u odgovarajućem izvoru radnog prava, te da je utvrđivanje koeficijenta u domenu primjene materijalnog prava, a ne utvrđivanja činjenica. Navedeno je da su apelantice postavljenim tužbenim zahtjevom tražile isplatu razlike plaće prema koeficijentima koje je odredio njihov punomoćnik i pripadajuće doprinose za PIO, u iznosima koje je utvrdio vještak. Sud se pozvao na odredbu člana 26. GKU prema kojoj se sva radna mjesta razvrstavaju po grupama složenosti poslova, te njihovoj vrsti i značaju. Teret dokazivanja činjenice kojom se „stvara pravo“ je na apelanticama koje, i prema mišljenju revizionog suda, nisu dokazale da poslovi koje su obavljale u relevantnom periodu spadaju u grupu složenosti koju su navele tokom postupka. Navedeno je da provedeni dokazi, uključujući i finansijsko vještačenje i ugovore o radu iz 2010. godine, nisu bili dovoljni za zaključak da poslovi koje su apelantice obavljale u relevantnom periodu spadaju u grupu složenosti poslova, kako su tokom postupka tražile da se utvrdi. Obrazloženo je da bi tražena razlika plaće apelanticama pripadala samo da su dokazale postojanje pravno relevantnih činjenica na kojima su zasnovale tužbeni zahtjev, što tokom postupka nisu dokazale. Pri tome je navedeno da ni vještak ne može utvrđivati postojanje činjenica jer je teret dokazivanja grupe složenosti poslova bio na apelanticama. Navedeno je da se ni stručna sprema ne može uzeti kao odlučna činjenica da poslovi koje su apelantice obavljale, po automatizmu, spadaju u određenu grupu složenosti poslova. U tom pravcu sud se pozvao na svoju praksu izraženu u presudama br. 65 0 Rs 362652 20 Rev od 23. maja 2022. godine i 65 0 Rs 417056 22 Rev od 1. novembra 2022. godine. Navedeno je da je neosnovano pozivanje na praksu Ustavnog suda iz Odluke broj AP-4219/16 od 22. decembra 2016. godine. U odnosu na nedopuštenost revizije Vrhovni sud se pozvao na odredbe člana 237. st. 1. i 2. navodeći da pobijani dio osporene presude u odnosu na apelantice Ćurevac i Ahmetagić ne prelazi propisani imovinski cenzus. IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

9. Apelantice smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelantice tvrde da su tokom postupka dokazale sve pravno relevantne činjenice bitne za odlučenje. U tom pravcu apelantice se pozivaju na nalaz i mišljenje vještaka iz kojeg proizlazi da tuženi u svojim aktima nije razradio koeficijente složenosti poslova, pa imajući u vidu načelo produženog trajanja kolektivnih ugovora i povoljnosti, sudovi su bili dužni da direktno primijene član 26. GKU. U vezi s tim, apelantice su se pozvale na sudsku praksu redovnih sudova iz odluka br. 65 0 Rs 134340 10 Rs i 65 0 Rs 440519 14 Rs i 65 0 Rs 168168 10 Rs (odluke nisu dostavljene na uvid) i na praksu Ustavnog suda iz odluka br. AP-3005/15 i AP-4219/16. Apelantice su se pozvale i na Presudu Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 424017 22 Rsž 3 od 14. septembra 2022. godine (koja je dostavljena na uvid) kojom je, kako tvrde, u istoj činjeničnoj i pravnoj situaciji usvojen tužbeni zahtjev zaposlenika tuženog. I pored toga, Vrhovni sud o istom pravnom osnovu i istom činjeničnom stanju još uvijek nije usaglasio svoju praksu. Stoga, apelantice smatraju da je Vrhovni sud na taj način „prekršio zabranu diskriminacije određenu članom 14. Evropske konvencije jer uživanje prava i sloboda predviđenih tom konvencijom, a ovdje se radi o imovini, nije osigurano za apelantice u odnosu na ostale zaposlenike tuženog“. Nadalje, apelantice tvrde da Vrhovni sud mijenja sadržaj člana 26. GKU tvrdnjama da se školska sprema ne može uzeti kao odlučna činjenica da poslovi koje su apelantice obavljale po automatizmu spadaju u određenu grupu složenosti poslova. U vezi s tim, apelantice navode da član 26. GKU propisuje da u slučaju rasporeda zaposlenika na poslove s nižom spremom, zaposlenik mora dati pismenu saglasnost, a apelantice takvu saglasnost nisu dale, niti je to tuženi od njih tražio. Apelantice se pozivaju i na kršenje prava na suđenje u razumnom roku jer je postupak, koji je po zakonu hitan, trajao duže od osam godina, što je neprihvatljivo. U vezi s tim, apelantice traže isplatu pravične naknade u iznosima od po 10.000,00 KM.

b) Odgovori na apelaciju

10. Vrhovni sud je naveo da se iz sadržaja apelacije može zaključiti da apelantice ukazuju na povredu prava u odnosu na suđenje u razumnom roku. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da mu je spis dostavljen 16. decembra 2022. godine, a da je odluku donio 7. februara 2023. godine. Vrhovni sud je odluku o suđenju u razumnom roku pred Općinskim i Kantonalnim sudom prepustio Ustavnom sudu.

11. Kantonalni sud je naveo da mu je spis dostavljen 31. januara 2018. godine, a da je odluku donio 13. jula 2022. godine. U odnosu na dužinu trajanja postupka navedeno je da je sud opterećen velikim brojem predmeta i da mu nedostaje sudija, a da je taj problem prevazilazio donošenjem programa rješavanja starih predmeta. Navedeno je da je s ciljem prevazilaženja te situacije sud predložio Visokom sudskom i tužilačkom vijeću donošenje odluke o privremenom upućivanju sudija iz Kantonalnog suda u Zenici na vršenje sudijske dužnosti u Kantonalni sud. Kantonalni sud apelacione navode smatra neosnovanim, te predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

12. Općinski sud je naveo da su prigovori o kršenju prava na suđenje u razumnom roku neosnovani, ali da konačnu odluku o tom pitanju prepušta Ustavnom sudu.

V.Relevantni propisi

13. Kolektivni ugovor za granu finansija („Službene novine Federacije BiH“ broj 48/00) u relevantnom dijelu glasi:

Član 25.

Najniža plaća za prvu grupu poslova utvrđuje se u visini prosječne plaće u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija), ostvarene u prethodnom mjesecu, prema podacima Federalnog zavoda za statistiku.

Iznos najniže plaće iz stava 1. ovog člana služi kao polazni osnov za utvrđivanje osnovne plaće prema grupama poslova, bez minulog rada.

Član 26.

Sva radna mjesta razvrstavaju se po grupama složenosti poslova te njihovoj vrsti i značaju.

Minimalni koeficijenti grupe poslova su za:

- I grupu poslova 1,00

- II grupu poslova 1,00 do 1,70

- III grupu poslova 1,70 do 2,50

- IV grupu poslova 2,50 do 2,75

- V grupu poslova 2,75 do 3,00

- VI grupu poslova 3,00 do 3,50 Ostale grupe poslova 3,50 do 4,00 Za prvu grupu poslova potreban je najmanje drugi stepen školske spreme.

Za drugu grupu potreban je treći stepen školske spreme.

Za treću grupu poslova potreban je četvrti stepen školske spreme.

Za četvrtu grupu poslova potreban je peti stepen školske spreme.

Za petu grupu poslova potreban je šesti stepen školske spreme.

Za šestu i ostale grupe poslova potreban je sedmi stepen školske spreme.

Ukoliko nema zakonskih smetnji poslodavac može rasporediti zaposlenika i na poslove sa višim ili nižim stepenom školske spreme od one koju zaposlenik ima.

Kod rasporeda na poslove sa nižom spremom zaposlenik mora dati pismenu saglasnost.

Usklađivanje vrijednosti polaznog osnova sa prosječnom plaćom u Federaciji vrši se po objavljivanju izvještaja Federalnog zavoda za statistiku, a korekcija isplata tromjesečno.

Konkretna razrada poslova u okviru navedenih grupa poslova utvrđuje se pravilnikom o radu, ali ne nepovoljnije od koeficijenata utvrđenih ovim ugovorom.

Prilikom zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan upoznati zaposlenika sa grupom složenosti poslova na koje se raspoređuje.

Ovaj član ugovora ne primjenjuje se na generalnog direktora i članove uprave koje postavlja ili imenuje uprava ili drugi nadležni organ.

14. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 10. stav (2) (2) Sud je dužan provesti postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te onemogućiti svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

VI - DOKAZI I IZVOĐENJE DOKAZA

1. Opće odredbe Član 123.

(1)Svaka stranka dužna je dokazati činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2)Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

1. Revizija Član 237. stav (2) (2) Revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi 30.000,00 konvertibilnih maraka a u privrednim sporovima 50.000,00 konvertibilnih maraka.

VI.Dopustivost i meritum U odnosu na apelantice Ćurevac i Ahmetagić

15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije u odnosu na imenovane apelantice Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda.

16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

17. Član 18. stav (1) i stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

c) protekao je rok za podnošenje apelacije;

18. Ustavni sud ukazuje da su apelantice Ćurevac i Ahmetagić protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 479812 18 Rsž od 13. jula 2022. godine izjavile reviziju, koja je osporenom presudom Vrhovnog suda odbačena kao nedopuštena. Iz navedenog slijedi da revizija u tom slučaju nije bila djelotvoran pravni lijek u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, tako da je konačna odluka u odnosu na imenovane apelantice drugostepena presuda koja je prethodno citirana. Također, iz navoda apelacije proizlazi da je imenovanim apelanticama presuda Kantonalnog suda dostavljena 30. augusta 2022. godine, a da je apelacija podnesena 2. juna 2023. godine. Budući da je apelacija podnesena nakon što je protekao rok za podnošenje apelacije predviđen članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud zaključuje da su apelantice Ćurevac i Ahmetagić apelaciju podnijele neblagovremeno, odnosno nakon proteka roka od 60 dana od dana kada su imenovane apelantice primile konačnu odluku Kantonalnog suda.

19. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka c) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se utvrdi da je protekao rok za podnošenje apelacija, Ustavni sud je odlučio kao u izreci ove odluke.

U odnosu na apelantice Sedić, Hrenovica, Osmanagić, Kozica, Brbutović i Salkić

20. Ustavni sud utvrđuje da apelacija u odnosu na imenovane apelantice ispunjava uvjete propisane članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, kao i da je podnesena u roku, da ispunjava i ostale uvjete dopustivosti iz člana 18. stav (3) Pravila Ustavnog suda te da nije očigledno (prima facie) neosnovana u smislu odredbe člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

21. Apelantice smatraju da im je povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] U odnosu na osporene odluke

24. Apelantice se pozivaju na kršenje načela pravne sigurnosti. U tom pravcu su se pozvale na tri odluke Općinskog suda (koje nisu dostavljene na uvid) i presudu Kantonalnog suda (koju su dostavile na uvid) tvrdeći da su ti sudovi u identičnim činjeničnim i pravnim okolnostima usvojili tužbene zahtjeve. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u konkretnom slučaju nisu doveli u pitanje pravni osnov tužbenog zahtjeva, jer primjena odredbi GKU nije bila upitna, kao u odluci Kantonalnog suda koju su apelantice dostavile na uvid. U konkretnom slučaju, redovni sudovi su, u kontekstu provedenih dokaza i činjeničnog stanja, utvrdili da apelantice nisu dokazale odlučne činjenice kao preduvjet za primjenu člana 26. GKU. Dakle, u konkretnom slučaju sporno je činjenično, a ne pravno pitanje. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da postojanje dviju protivrječnih sudskih odluka u okviru istog suda u pogledu istog/sličnog činjeničnog i pravnog pitanja ne dovodi nužno do povrede načela pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa prava na pravično suđenje ukoliko takvim postojanjem nisu stvorene duboke i dugoročne razlike u praksi jednog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-3279/20 od 20. aprila 2022. godine, tačka 27. s referiranjem na relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava – u daljnjem tekstu: Evropski sud, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je pozivanje na povredu načela pravne sigurnosti neosnovano.

25. Razmatrajući navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, Ustavni sud ukazuje da je, prema praksi Evropskog suda, prvenstveno na domaćim organima, naročito sudovima, da rješavaju probleme tumačenja domaćih zakona. Evropski sud ne treba postupati kao sud „četvrte instance“, te stoga neće prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije dovoditi u pitanje ocjenu domaćih sudova, osim ako se njihova utvrđenja mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi Evropski sud, Ašćerić protiv Bosne i Hercegovine, odluka od 17. decembra 2019. godine, tačka 23. s daljnjim referencama). Ovakvu praksu dosljedno prati i Ustavni sud u svojim brojnim odlukama. Naime, Ustavni sud, kao ni Evropski sud neće djelovati kao sud „četvrte instance“ i dovoditi u pitanje presude redovnih sudova u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, osim kada se njihovi zaključci mogu smatrati proizvoljnim ili očigledno nerazumnim (vidi, između ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4033/20 od 22. juna 2022. godine, tač. od 42. do 45. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

26. Odredbe člana 26. GKU propisuju da se sva radna mjesta razvrstavaju prema grupama složenosti poslova i njihovoj vrsti i značaju i u vezi s tim propisuju minimalne koeficijente po grupama poslova i potrebnu školsku spremu za pojedine grupe. Redovni sudovi su koeficijente koje apelantice potražuju iz člana 26. GKU doveli u vezu s procesnim pravilom o teretu dokazivanja, jer na osnovu provedenih dokaza nisu mogli utvrdili kojoj grupi složenosti poslova pripadaju radna mjesta za primjenu koeficijenata za obračun plaća prema GKU, kako su to apelantice tužbom tražile. Ustavni sud zapaža da su apelantice potpisivanjem ugovora o radu iz 2010. godine prihvatile ponuđena radna mjesta stručnog saradnika, pa tvrdnje da nisu dale saglasnost za obavljanje tih poslova koji predviđaju i nižu školsku spremu od one koju su imale nisu opravdane. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud svoju odluku zasnovao na svojoj praksi, te se dodatno osvrnuo i na praksu Ustavnog suda na koju su se apelantice pozvale i u apelaciji, za koju je utvrdio da nije primjenjiva u konkretnom slučaju (vidi tačku 7. ove odluke). Također, Ustavni sud smatra da praksa iz Odluke broj AP-3005/15, u okviru koje je odlučeno o apelaciji tuženog broj AP- 4758/15, i Odluke broj AP-4219/16, na koje su se apelantice pozvale, nije primjenjiva u konkretnom slučaju. Naime, u tim predmetima je bila sporna primjena odredbi GKU, a to pitanje, kao što je već navedeno, u konkretnom slučaju nije bilo sporno. Ustavni sud smatra da su apelanticama tokom postupka bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuju ravnopravno sa suprotnom stranom, što apelantice i ne osporavaju, pa u takvim okolnostima nezadovoljstvo ishodom postupka ne može per se biti osnov za prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Stoga je pozivanje apelantica na kršenje prava na pravično suđenje u vezi s iznesenim prigovorima neosnovano.

U odnosu na suđenje u razumnom roku

27. Ustavni sud ponavlja da se opravdanost dužine postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti predmeta i u odnosu na sljedeće kriterije: složenost predmeta, postupanje apelanata i relevantnih organa vlasti, te šta je u sporu za apelante bilo dovedeno u pitanje (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, presuda od 7. februara 2002. godine, predstavka broj 53176/99, tačka 38, i Delić protiv Bosne i Hercegovine, presuda od 2. marta 2021. godine, predstavka broj 59181/18, tačka 18).

28. Ustavni sud će u odnosu na dužinu trajanja parničnog postupka razmatrati period od podnošenja tužbe 3. januara 2015. godine pa do donošenja presuda Vrhovnog suda 7. februara 2023. godine, dakle period nešto duži od osam godina. Pri tome, Ustavni sud će uzeti u obzir da se radilo o radnom sporu koji je po zakonu hitan postupak.

29. Ustavni sud naglašava da je ranije u nizu svojih odluka utvrdio kršenje prava na suđenje u razumnom roku u vezi s pitanjem koje se postavlja i u ovoj apelaciji. Osim toga, Ustavni sud je utvrdio i da postoji sistemski problem s rješavanjem predmeta u razumnom roku pred sudovima u Bosni i Hercegovini, što je posljedica sistemskih nedostataka u organiziranju pravosuđa i efektivnom ostvarivanju nadležnosti raznih nivoa javne vlasti u ovoj oblasti, za šta ne postoji ni djelotvoran pravni lijek (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-1680/16 od 10. maja 2017. godine, tač. 53–66. i druge odluke od 10. maja 2017. godine, sve dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

30. Nakon što je ispitao sve dokumente koji su mu podneseni u ovoj apelaciji, naročito imajući u vidu da je riječ o radnom sporu koji je od većeg značaja za apelantice i koji je po zakonu hitan, Ustavni sud nije uočio bilo kakvu činjenicu ili argument koji bi mogao opravdati sveukupnu dužinu postupka, posebno pred Kantonalnim sudom. Imajući u vidu svoju praksu o ovom pitanju, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju dužina postupka bila prekomjerna, te da nije zadovoljila kriterij „razumnog roka“.

Pitanje naknade nematerijalne štete

31. S obzirom na odluku u ovom predmetu i svoju dosadašnju praksu (vidi, npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2975/21 od 7. septembra 2022. godine, tač. 32–34), Ustavni sud smatra da, u smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, na ime naknade štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelanticama treba isplatiti iznos od po 950,00 KM.

32. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelanticama zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Ostali navodi

33. Apelantice smatraju da im je u postupku prekršeno i pravo na imovinu, tvrdeći i da su diskriminirane. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da apelantice tvrdnje o kršenju prava na imovinu, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje su istakle u vezi s ostalim aspektima prava na pravično suđenje, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i zaključio da su neosnovani. Osim toga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema ništa iz čega bi se moglo zaključiti da je pravo apelantica na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno. Pored toga, Ustavni sud ističe da apelantice navode o diskriminaciji nisu učinile vjerovatnim, niti Ustavni sud može uočiti da je diskriminacija očigledna.

34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije neosnovani. VII.Zaključak

35. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na aspekt suđenja u razumnom roku kada je radni spor, koji je po zakonu hitan, trajao nešto duže od osam godina, što se ne može u konkretnim okolnostima smatrati „razumnim“ trajanjem postupka, pri čemu teret odgovornosti u pretežnom dijelu snosi Kantonalni sud.

36. S druge strane, nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte tog prava zato što ne postoji ništa što bi ukazivalo da su odluke redovnih sudova zasnovane na proizvoljnim zaključcima o primjeni prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza.

37. Nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije jer ništa ne ukazuje da je pravo na imovinu došlo u pitanje na način koji bi vodio potrebi da Ustavni sud to pravo posebno ispita prema standardima iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, niti su u apelaciji pruženi dokazi iz kojih bi se moglo zaključiti suprotno i kada nema ništa što bi ukazivalo da su apelantice diskriminirane u odnosu na druga lica u sličnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji.

38. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka c), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednica Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Valerija Galić

Odluka o meritumu u predmetu AP-2662/23 (R. S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio